Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Putovima potresa na Banovini - jedan dan u Glini i Petrinji

Cestom od Gline prema Petrinji, prvo mjesto koje otkriva sve strahote potresa je selo Gora. Drugačije je gledati ljude u kamp-kučicama i kontejnerima na TV-u, a drugi par rukava je vidjeti uživo. Šokiraš se, barem sam se ja šokirao. Zato cijenim više ljude koji su opstali, kao i one koje tu pomažu da život o(p)stane.
Objava 13. kolovoza 2021. 0 komentara 2583 prikaza
Foto: M. Miholek
Foto: M. Miholek
Trg Franje Tuđmana, Petrinja, kolovoz 2021.

Jedan od životnih zadataka koje sam sebi zadao, onaj je da posjetim sve županije i sva županijska sjedišta. Nedostaju mi još samo tri županije da ispunim navedeno, dvije na krajnjem istoku Hrvatske i ona na krajnjem jugu, sve ostalo sam posjetio. Volim lunjati po Hrvatskoj. Iako sam bio stvarno puno puta u Sisačko-moslavačkoj županiji (SMŽ), do ovoga tjedna nikada nisam bio na Banovini. Neovisno o potresu, želio sam vidjeti te lijepe graničarske krajeve.

Igrom slučaja znam pokojega čovjeka, tj. ljude koji i dalje volontiraju po razrušenim banijskim selima. Moram reći da svi ti ljudi su pomalo pesimistični. Život izvan Zagreba, Splita i Rijeke (Osijek već trpi jednu dozu bijega mladih) drugačiji je nego u navedenim velikim urbanim središtima. Zagreb i Split značajno isisavaju mlado i radno sposobno stanovništvo. Npr. sjedeći na kavi u Zmijavcima u Imotskoj krajini pred koju godinu (bilo je to pred jedno vjenčanje), vidio sam što znači manjak npr. ženskoga mlađega stanovništva. Hrvatska, jednako kao i mnoge druge europske zemlje, ima značajan problem s vanjskim i unutarnjim emigracijama i to je nešto na čemu ovo hrvatsko društvo i Europa moraju poraditi. Kao što Zagreb i Split sisaju stanovništvo, tako Njemačka jugu Europe skoro pa otima mlado stanovništvo. Nekada je Wehrmacht vukao ljude za ropski rad u njemačkim tvornicama i logorima, danas njemačke prikrivene PR kampanje to puno bolje rade od njemačkih vojnika i fanatičnih SS-ovaca, iako je rezultat isti.

Spuštajući se starom cestom iz smjera Kravarskoga i Pokupskoga u manjim mjestima već se mogu vidjeti posljedice potresa, počevši od župne crkve u Pokupskom. Turistički potencijal SMŽ-a stvarno je velik. Cesta od Pokupskoga do Gornjega Viduševca išarana je predivnim krajolicima, ali i mnogim spomen-obilježjima poginulim braniteljima ovoga kraja. Svatko tko je gledao dokumentarne serijale Komšije/Amarcord, upoznat je s ratnim djelovanjima u ovome kraju. Pisao pred kraj prošle godine kako ovi krajevi su kroz povijest trpili svašta, ali redovno su se dizali kao Feniks iz pepela. Ima života, ima ljudi!

Prvo smo skrenuli prema Topuskom, gdje se nalaze toplice i portal cistercitske crkve iz 13. stoljeća, jedino što je ostale od Opatije Blažene Djevice Marije, koju su razorili još Osmanlije. Topusko je na Kordunu, iako je relativno blizu epicentru potresa, mjesto je odlično prošlo. Kada bi se pronašao dobar partner, ovdje bi se dao napraviti mali raj na zemlji. Pred četiri godine sam bio u Mađarskoj, na jezeru i lječilištu Heviz. Topusko nevjerojatno podsjeća na taj mađarski predio gdje se razvio oblik luksuznoga turizma, ali i dosta kapaciteta za ljude koje traže jednostavniji smještaj. Npr. Rusi jako vole Heviz. Topusko je pomalo umorno mjesto, ali iskreno, što se tiče lječilišnoga turizma, tu bi se dala napraviti čuda! Još da se naprave biciklističke staze, malo sredi pristupna cesta. Topusko ima nevjerojatnu budućnost, ako to želi.

Objedovali smo na mjestu gdje se 21. korpus SVK predao generalu Stipetiću u Donjem Viduševcu i gdje stoji spomen obilježje, tenk T-34. Odmah do je vrlo uslužan restoran. Kada se gleda taj tenk i to mjesto, neki čudni ponos obuzme čovjeka na tome mjestu, čak nakon svih ovih godina.

Nastavili smo prema Glini. Glina je povijesno mjesto, pisao sam u prošlom tekstu o tome. Drugačije je kada se nešto piše, a drugo je kada se središte grada prohoda. Glina je prepuna spomenika, od skulptura bana Jelačića, spomenika Josipu Runjaninu, u čijoj blizinu su pak Fijolićev Tuđman i Augustinčićeva Majka s djetetom, spomenik koji komemorira žrtve ustaškoga pokolja u glinskoj pravoslavnoj crkvi. Zanimljivo je da su neke zgrade totalno neadekvatne za život, na nekima su pale fasade, u odnosu na Zagreb, nekako se meni čini vrlo slično u oštećenjima. Glinjani su i dalje tu, život nije prestao. Osjeti se neka briga u zraku, ali npr. Glavni gradski perivoj bana Jelačića uređen je, što se npr. ne bi moglo reći za glavni gradski park Opatovina u Topuskome, kojemu treba hitno lickanje. Možda na prvu ruku je smiješno što se grad gleda prema parku, ali stanje parka puno toga otkriva.

Cestom od Gline prema Petrinji, prvo mjesto koje otkriva sve strahote potresa je selo Gora. Drugačije je gledati ljude u kamp-kučicama i kontejnerima na TV-u, a drugi par rukava je vidjeti uživo. Šokiraš se, barem sam se ja šokirao. Zato cijenim više ljude koji su opstali, kao i one koje tu pomažu da život o(p)stane.

Kada se dođe u Petrinju, onda se vidi jačina potresa. Opet ja odoh u ovome tesktu u petrinjski Glavni park, koji je unatoč svemu, uređen i doza je normalnosti usred srušenoga grada. Zanimljivo je da sva graničarska/krajiška mjesta, a Topusko, Glina i Petrinja to jesu, obvezno imaju parkove. Kada se iz parka pogleda u smjeru istoka (fotografije uz ovaj post) ili pak u smjeru juga, onda jednostavno vidite da tu više nema skoro nijedne zgrade koja je tu stajala. Kao što vidite na slici (a možda i ne vidite, ako je aplikacija isjekla dio fotografije), tu je mehanizacija. Generalno, kada ste na cesti, vidite mehanizaciju. Obnova je daleko od početka, po svemu sudeći, ali barem se čiste ruševine, za razliku od Zagreba. Nedavno se moglo pročitati da su u Zagrebu tek srušene tri kuće s crvenom naljepnicom.

U Petrinji, kao i u Glini, u mjestima oko njih, ima ljudi, ima života. Daleko da je to u ovakvim uvjetima bajno i lagano, a kako je ljudima u kontejnerima bez grijanja po ovim divljim temperaturama, to ne treba govoriti.

Prolazeći po banijskim mjestima, tu definitivno ima nekoga čudesnoga prkosa da se opstane. Nije tu nikome lako, dosta je tu još ožiljaka rata, hrvatske zastave su tu vijore s punom većim ponosom nego u nekim drugim dijelovima zemlje. Imam osjećaj da će se ovi gradovi i sela prije obnoviti nego Zagreb. Mislim da je ovdje teško živjeti, ali mislim da je još teže stjerati ove banijske ljude koji su tu tvrdoglavo ostali.

Ovaj mali tekst je samo na neki način izraz poštovanja prema ljudima koje su ostali tu i koji se ne daju! Hvala im na tome!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.