Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Rad naš svagdanji daj nam danas, jer nerad ubija dušu, duh i tijelo!

Neki dan je bila stogodišnjica rođenja popularnoga poljskoga pisca Stanisława Lema. Po njegovom predlošku uvjereni pravoslavac Tarkovski napravio je Solaris kao svojevrsni odgovor Kubricku na njegovu 2001: Odiseju u svemiru.
Objava 15. rujna 2021. 1 komentara 580 prikaza
Foto: Javna domena
Foto: Javna domena
Izbjeglički/azilantski karton Andreja Tarkovskoga iz kolovoza 1985.

Nalazimo se u vremenima koja su komplicirana i sljedeća godina po cijelom svijetu bit će jedna od turbulentnijih. Previše je novaca upumpano u svjetsku ekonomiju da ljudi ne bi potonuli kada je kineski virus zaustavio svjetsku ekonomiju i napravio teško gospodarstvo zlo. Tržište, koje je samo za naivce do kraja slobodno, lako se sruši, ali teže se stabilizira. Hrvatska ima neopisivu sreću da nema tvrdoga lockdowna kakav je na snazi u nekim susjednim državama, da se relativno normalno može otići frizeru, popiti nekakvo piće u omiljenom kafiću i da se npr. maske ne trebaju nositi na otvorenom.

Za Bibliju svi su ljudi radnici, svi uvijek rade. Isus je bio radnik, sveti Josip je bio radnik, apostoli su svi bili zaposleni, od ribara preko carinika. Sveti Pavao, taj genijalac iz Tarza, bio je po profesiji šatoraš, jer se tražilo od učitelja Zakona da uvijek izuče neki zanat. Rad je prirodna potreba, rad je ujedno i nužnost, ali rad donosi slobodu jer donosi prijeko potreban novac. Ovo zvuči banalno na jednoj razini što sam napisao, ali što reče spomenuti Pavao: Tko neće da radi, neka i ne jede! (2 Sol 3,10).

Čitao sam ovoga ljeta dnevnike velikoga sovjetskoga i ruskoga redatelja Andreja Tarkovskoga pod nazivom Martirologijum. Dnevnici 1970.-1986. Hrvatskoga izdanja za sada nema, pa sam na raspolaganju imao novosadsko iz 2017. Iako su srpski i hrvatski bliski jezici, daleko su od toga da su isti, pa je iziskivalo jedan dodatni trud, ali Tarkovski je Tarkovski, pa je vrijedilo.

Čudesna je to knjiga u kojoj Tarkovski ogoljuje sebe, trača svoje suradnike, luduje na svoje glumce, većinu redatelja smatra idiotima (ajde, ne baš sve, samo 90%, npr. bezgranično obožava svoga prijatelja Sergeja Paradžanova, koji truli u gulagu u sedamdesetima), kronično je nezadovoljan i svojim filmovima, ali cijelo ga vrijeme uništava što mu sovjetske vlasti ne dopuštaju raditi. Iako slavljen na Zapadu, kao jedan od najvećih živućih filmskih režisera svoga doba, komesari sovjetskoga filma ga ne podnose jer njegovi filmovi su artistički, pomalo teški i prožeti kršćanskom ikonografijom.

Neki dan je bila stogodišnjica rođenja popularnoga poljskoga pisca Stanisława Lema. Po njegovom predlošku uvjereni pravoslavac Tarkovski napravio je Solaris kao svojevrsni odgovor Kubricku na njegovu 2001: Odiseju u svemiru, a finalni proizvod duboko je ljutio ateista Lema jer Tarkovski napravio nešto sasvim drugo od knjige. Film Solaris ima ultimativno kršćanski završetak. Kada su se pisac i režiser upoznali 1969. u Moskvi nisu se baš najbolje razumjeli, što Tarkovski npr. ne spominje u dnevnicima. Spominje specifičnu muku i borbu s cenzurom, sovjetskim filmskim komitetom i sve ostalo što je išlo uz film. Naime, Tarkovski je započeo pod blažim režimom Nikite Hruščova, a Brežnjevov povratak značio je real-socijalizmu u kulturi, pa tako u filmu, što je upropastilo Tarkovskoga dugoročno.

Jedan od najdarovitijih redatelja svoga doba snimio je jedva sedam dugometražnih filmova za svoga života. Toga je doslovce ubijalo fizički i psihički. Prvo ga je 1978. satrao srčani udar, a 1986. dokrajčile su ga metateze koje su krenule rakom pluća za koji nije znao ni da ga ima, odnosno prekasno je otkriven. Kroz navedenu 1986. prošao je vrlo gadan niz kombinacija zračenja i kemo-terapije u Francuskoj i Njemačkoj, ali jednostavno je bilo prekasno. Donekle svjestan svoje situacije, ostao je relativno optimističan. Zapravo, kroz godinu u kojoj je umirao, u kojoj se fizički mučio do krajnjih granica, bio je puno optimističniji nego prethodnih godina kada je bio spriječen u radu.

Tarkovski je non-stop bio u dugovima. Značajan dio dnevnika zauzima popis dugovanja. A Tarkovski i njegova druga žena su stvarno puno posuđivali novaca na sve strane. Kada je 1979. i 1980. bio pripušten u Italiju i kada je dobio neka značajnija sredstva od talijanske državne televizije RAI za rad na dokumentarcu Putovanje u vremenu, onda je s neopisivim guštom u vlastitim zabilješkama zapisivao kome je sve vraćao novac. Kada je 1982. otišao natrag u Italiju snimati koprodukciju Nostalgiju (njegov film koji je doduše najslabije primljen od strane publike i kritike), jednostavno se više nije mogao vratiti u Sovjetski Savez (među ostalim jer konačno počeo zarađivati i imati dostatna sredstva za život), pa je 1984. obznanio da ne želi natrag. Sovjetske vlasti su reagirale grubo i nisu pustile njegovu obitelj da mu se pridruži na Zapadu, uključivo maloljetnoga mlađega sina. Tek kada je bilo bistro da umire, onda su 1986. pustili istoimenoga sina da se pridruži majki i ocu u Francuskoj.

Ono što mene fascinira da je umirujući čovjek, koji je jedva jedvice pisao u svoju bilježnicu u zadnjoj godini života, pokazivao više optimizma i kršćanske vjere nego prosječni Hrvat koji objektivno je u boljem stanju od ruskoga genija koji umire daleko od domovine i koji nije doživio ni 55. rođendan. To je poražavajuće za prosječnoga Hrvata.

Rad nas drži sretnim, rad nas čini korisnim, rad je Božji dar čovjeku kako bi pomogao sebi i drugima. Svaki onaj tko muči vlastite radnike griješi spram čovjeka i spram Boga. Svaki onaj tko nekoga onemogućava u radu isti je kao onaj koji nekome izbija kruh iz ustiju. Dobro i kvalitetno raditi svoj posao svojevrsna je liturgija jer se kroz rad slavi Boga i sve što je On stvorio.

Rad naš svagdanji daj nam danas!

  • romobil:

    O radu govore prelati koji nit'oru nit' kopaju!?