Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Sedam komedija za doba pandemije - ili kako se ne smijemo prestati smijati

Hrvati kao da su se zaboravili smijati, ljudi su ovdje slavenski natmureni. Slaveni su često prepesimistični, jer slavenski se prepustiti melankoliji i očaju. Nekada mi se čini da Poljaci i Hrvati posebice uživaju patiti i mučiti svoje najbliže, a ni ostali slavenski narodi nisu daleko.
Objava 20. listopada 2020. 1 komentara 913 prikaza
Foto: Javna domena
Foto: Javna domena
Plakat iz 1961. (S. Bass). Film nikada nije prikazan u Jugoslaviji.

Pred desetak dana napisao sam tekst o odnosu kršćanstva i korupcije. Nisam ga objavio zbog razvoja događaja (a bit će opet korupcije, pa stignem), jer u međuvremenu, u ovo zamršeno doba, jedan nesretni mladac je previše slušao priče o Domovinskome ratu i o vremenu kada se nije rodio. Bolja prošlost je uvijek uglavnom laž, jer ljudi uvijek brišu loša sjećanja, mladi ne vjerujte baš uvijek starijima.

O mlađima sam u travnju 2019. za tiskano Večernjaka rekao: Moja je generacija rođena u osamdesetima i mi smo zbog Domovinskog rata poprilično domoljubno nastrojeni, a ovi klinci su barem dva koplja desnije od nas. Objasnio sam tada zašto su te generacije desnije, a koga zanima neka klikne ovdje. Pokušaj ubojstva policajca i tragično samoubojstvo grozna su hrvatska realnost u kojoj još tome i dominira pandemija boleštine o kojoj nitko zapravo ništa ne zna, osim dvije temeljne činjenice, da se nesmiljeno širi i da je za neke ljude više nego ubojita.

U takva vremena čovjek sebe treba natjerati čitati, slušati i gledati neke lijepe stvari. Moj dobri gimnazijski profesor, filozof Ljubo Koraj pitao me je li čitam bajke. Zbunio sam se kao rijetko u životu, pitati teenagera jel' čita bajke, a teenageri hoće biti čim odrasliji, a i stvarno nisam čitao bajke tada. Na moje protupitanje da zašto bi uopće se čitalo bajke u odrasloj dobi, dobio sam divan odgovor da bajke imaju sretan završetak i da čovjek sebe mora tjerati da čita nešto što ima happy end. Genijalno.

Mislim da u ovo doba treba gledati komedije više od ičega. Ne samo zbog sretnoga završetka, nego Hrvati kao da su se zaboravili smijati, ljudi su ovdje slavenski natmureni. Slaveni su često prepesimistični, jer slavenski se prepustiti melankoliji i očaju. Nekada mi se čini da Poljaci i Hrvati posebice uživaju patiti i mučiti svoje najbliže, a ni ostali slavenski narodi nisu daleko. Npr. Ruse svaki diktator može tući i raditi s njima što ih je god volja. Zato, pod utjecajem zadnjega članka s bloga Protukadar, dajem sedam komedija za ovo doba, poredanih po godinama snimanja.

JEDAN, DVA, TRI, 1961. (Billy Wilder)

Veliki redatelj Billy Wilder uspio je nemoguće, snimiti komediju o Berlinu neposredno prije nego što su Istočni Nijemci digli zloglasni Zid. Legendarni James Cagney, kao šef Coca Cole u Zapadnom Berlinu, pokušava Rusima uvaliti navedeno piće, a sve to kroz hrpu gegova, jurnjave po Berlinu, puno ljubavnih veza i vezica, uz pregršt političkoga humora. Film funkcionira i bez imalo predznanja o politici, a vrlo vjerojatno je najbolja komedija o nesrećama Hladnoga rata koja nesmiljeno ismijava kapitalizam i komunizam, a koje ipak nadvladava ljubav.

VELIKA PUSTOLOVINA, 1966. (Gerard Oury)

Dugogodišnji francuski rekorder po posjećenosti u kino dvoranama i dalje među top pet najgledanijih francuskih filmova svih vremena. Francuski velikani Bourvil i Louis de Funes kao par vrlo nevoljnih pomagača srušenim britanskim pilotima u okupiranoj Francuskoj 1941. koje naganja njemačka vojna sila. Film ne štedi nikoga, ni Francuze, ni Engleze, ni Nijemce, a svejedno zadržava jednu nevjerojatnu dozu nevinosti. Iako je pun lascivnih dvosmislenosti (Francuzi, ovako poznati po čedmosti), jednako mi je i danas smiješan, kao što je bio i prvi put kada sam ga gledao kao dijete. A tada uopće nisam hvatao te finese, pa ako ste zabrinuti za dobrobit vaše mile dječice, ne morate biti, djeca to ne percipiraju.

BLUES BROTHERS, 1980. (John Landis)

Spoj mjuzikla, vesterna i komedije. Braća Blues, sitni kriminalci i ljubitelji blues muzike pokušavaju spasiti vlastito katoličko sirotište organizirajući veliki koncert sa svojim orkestrom u kojem igrom slučaja sviraju crni i bijeli velikani bluesa šezdesetih pritom radeći puno ludosti, a naganjaju ih nadobudni neonacisti, bijesni country sastav, policija, jedna bijesna bivša supruga (Carrie Fisher u jednoj od najboljih rola karijere), a na kraju i Nacionalna garda. Za sve koji vole američku kulturu i muziku, ali ponajviše smijeh. Da stvar bude još smješnija, Dan Aykroyd (Elwood Blues) je Kanađanin.

VICTOR/VICTORIA, 1982. (Blake Edwards)

Remake njemačke komedije iz 1933. Majstor komedije Edwards uposlio je svoju ženu Julie Andrews kao navodnu drag-quen (u liku lažnoga mađarskoga grofa) u koju se zaljubljuje lik Jamesa Garnera, koji je opaki čikaški mafijozo i kojemu nikako nije bistro da mu se sviđa jedno muško. Film koji je i danas više nego aktualan, pravo je remek djelo osamdesetih. Zbog današnje pretjerane političke korektnosti, danas bi ga bilo nemoguće snimiti, iako je sve samo ne konzervativan.

THIS IS SPINAL TAP, 1984. (Rob Reiner)

Još jedan film nastao iz skeča, slično kao Blues Brothers. Lažni dokumentarac koji prati pustolovine oronuloga i propaloga engleskoga heavy metal banda Spinal Tap. Nemilosrdan spram svih olinjalih rokera, film je urnebesan jer u ponašanju glavnih likova sve je lako zamislivo kod prosječnih muzičara sedamdesetih. Tu je nadrealna doza ego-manije, uvjerenost u vlastitu genijalost i nepriznavanje činjenice da te vrijeme pregazilo i da više nemaš dvadeset godina i da su došli neki novi klinci.

RAT ROSEOVIH/RAT RUŽA, 1989. (Danny DeVito)

Love hurts (ljubav boli) sviraju Everly Brothers davne 1961. Omiljeni filmski par osamdesetih Kathleen Turner i Michael Douglas iz Lova na zeleni dijamant i Dragulja s Nila na neki način, neslužbeno su završili svoju filmsku pustolovinu ovom vrlo crnom komedijom o nastanku i raspadu jednoga braka. Jednostavno, čudni je užitak gledati koliko su ljudska bića spremna napakostiti onome koga su nekada voljeli u spretnoj režiji trećega mušketira iz prve dvije komedije iz sredine osamdesetih, a Danny DeVito je ujedno i narator filma.

UJAK/STRIKO BUCK, 1989. (John Hughes)

Najpoznatiji po svojim filmovima za mlade iz prve polovice osamdesetih, Hughes se ubrzo prebacio u klasične komedije. John Candy mu je bio posebno drag suradnik i prijatelj, a ovo je vrlo vjerojatno najbolja Cadyeva rola na filmskome platnu. Kada mu brat hitno mora otputovati jer mu je tast imao srčani udar, Buck dobiva troje djece pod privremenu skrb. A veseli striček Buck je otkačeni boem koji ništa ne radi po pravilima. Rijetko koji film toliko slavi obiteljske vrednote, ali indirektno i osamdesete godine, kao ovaj. Pokojni genijalac Candy također je bio Kanađanin, a nevjerojatno puno američkih komičara, zapravo su kanadskoga podrijetla. Kao i mnogo dežurnih filmskih ljepotica i ljepotana.

U ovo doba korone, vrijedilo bi pogledati barem ovih sedmoro filmova da se malo zaboravi na ovu tmurnu stvarnost. Danas se više ne snimaju dobre komedije, jer je politička korektnost i tzv. woke kultura uspjela zastrašiti filmske radnike. Kada će opet početi dolaziti dobre komedije, onda će stvarno nastati opet dobra vremena! Srećom, tu su stariji filmovi da nas razvedre. Ali, trebaju nove komedije, smijeh je odličan lijek!

  • Avatar lola lola
    lola lola:

    Neki to vole vruce, Slatka Irma, Ninocka, Inspektor Clouseau, Laurel I Hardy filmovi, Majmunska posla, Tatijevi filmovi, Steve Martin itd itd....moglo bi se nabrajati do sutra.