Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Simfonija bušilice ili blues za radnike i preživjele

U mome ljubljenom kvartu, u mojoj zgradi, u zgradama oko mene zvrndaju bušilice, sve se radi, ne prestaje. Ovoga tjedna započela adaptacija i trećega stana u našoj zgradi. Stari hrvatski običaj da ništa što se kupi ne treba ostaviti u stanju kakvom je nađeno, mnogima ljudima osigurava egzistenciju, što je stvarno dobro.
Objava 06. studenoga 2020. 1 komentara 337 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Izvukla si ciglu iz temelja ljubavi naše. Rušiš našu ljubav, samo deca ostaše. Armaturu čupaš iz temelja sreće. Niko tako, draga, voleti te neće.

Zanimljivo je živjeti u Zagrebu. Imao sam nekakvu naivnu viziju obnove središta Zagreba nakon što je lock-down završio. Mislio sam kako će se radnici iz cijele Hrvatske, regije, a i šire sjatiti u glavni grad Hrvatske početkom ljeta i da će sve biti prepuno radne snage i da će se do prije dolaska snijega napraviti veliki radovi. Oh, kakav sam naivac. Obnova će potrajati, jer treba puno papira. Vidio sam pokoji projekt i podosta dokumentacije, ovoga ljeta i ove jeseni, za prosječni oštećeni stan u centru i za prosječnu oštećenu zgradu. I to je jako, jako, jako puno papira. Bože dragi, ovaj potres nam stvarno nije trebao. Ako se veći dio središta grada obnovi za pet godina, to će biti vrlo, vrlo dobro!

Ali zato, kako je lock-down prestao, radovi oko mene ne prestaju. U mome ljubljenom kvartu, u mojoj zgradi, u zgradama oko mene zvrndaju bušilice, sve se radi, ne prestaje. Ovoga tjedna započela adaptacija i trećega stana u našoj zgradi. Stari hrvatski običaj da ništa što se kupi ne treba ostaviti u stanju kakvom je nađeno, mnogima ljudima osigurava egzistenciju, što je stvarno dobro. Npr. prošli stan koji je rađen, prvi set radnika je zeznuo. Onda je došao drugi set radnika i sve to srušio i krenuo isponova. Buš-buš. Lagani udarci macolom. Trenutni stan koji se radi, ja takvu bušilicu nisam čuo u životu. Doslovce cijela zgrada vibrira. Ako je to legalni komad alata, onda je najbolje otići živiti na neki vrh Velebita. Ako nas nije potres razvalio, ova nadobudna bušilica hoće.

Isto u zgradi preko puta, tijekom ljeta, u igri su bila dva stana, totalno renovirana. Za jednu zemlju u kojoj nitko navodno nema prebijene kune, često se kupuju stanovi. Što je razumljivo, jer Hrvati ne štede u novcu, nego u nekretninama. Istina, u Zagrebu malo skuplje, ali i češće nego npr. na opuštenoj Baniji ili pak Slavoniji koja pokušava srušiti sve one vjekovne irske rekorde koje su stoljećima Irci nabijali u emigraciji u smjeru SAD-a.

Uz velike radove po stanovima, u kvartu također operira HEP, mijenjaju kablove. Oni se stvarno bore s vremenom, rade to relativno brzo, trude se da prometnice ne blate, imaju nekakvoga čovjeka za bagerom koji je precizan u milimetar i rade ljudi sve u šesnaest. Novost su radnici s Filipina. Ima neke pomaknutosti dok domaća radnička ekipa komunicira sa svojim kolegama Filipincima, a komuniciraju s rukama i nogama, ali unatoč vidljivoj jezičnoj barijeri, postoji kontakt i sve se napravi. Filipinci su valjda trenutno najraseljeniji ljudi na ovom našem globusu na kojem živimo. Na glasu su kao vrlo vrijedni ljudi, ova gospoda koja šljakaju meni ispod prozora, čine se zaista takvima. Baš me zanima što im se provlači po glavama dok postavljaju kabele bespućima Zagreba. Jesmo li im čudni, jesmo li im glasni, registriraju li uopće zagrebačke domoroce, ili su im misli usmjerene na filipinske otoke i na obitelj koji su tamo ostavili.

Globalizacija je divan proces u kojem svatko dovlači radnike iz drugih zemalja kako ne bi morali plaćati svoju vlastitu radnu snagu ili pak u slučaju Njemačke, ta domaća radna snage ne postoji, jer Nijemci su gospoda koja neće na bauštelu. Sagradit ćemo Njemačku, makar posljednji Poljak, Hrvat, Srbin i Bošnjak popadali sa svake njemačke skele, ali nema prestanka progresa. Hrvati su omiljela skupina radnika za Nijemce. U drugom koljenu, skoro svaki Hrvat koji ode u Njemačku, postane praktički Nijemac. U trećem koljenu se zove Günther, navija za Borussiu Mönchengladbach i grozi se tih groznih pridošlica s Balkana. Kod nekih drugih pridošlica, nekih drugih nacija, ne završi to tako dobro. Zato Njemačka radi sve u svojoj moći, da isto kao od 1941. do 1945., dovuče svakoga radno sposobnoga Hrvata u najrazvijenije gospodarstvo Europe. Ovaj put barem te prisilno ne trpaju na vlak.

U Njemačku očito idu oni Hrvati koji nemaju novaca za adaptaciju stana u Zagrebu i za bijesni auto. Iako, opet u kvartu, najbjesnija kola su vikendom s njemačkim registracijama. Prva generacija radnika u Njemačkoj sasvim sigurno pati od želje za domovinom. Bogu fala, pokoji prijatelj je u Njemačkoj, pa nekada juri vikendom doma. U odnosu na pred trideset godina vozni park nam je stvarno napredovao, a opet, svi se deru da je kriza i da nema novaca. Ljudi moji, ali pojedini auti na cestama su skuplji nego kuća u Slavoniji. Ja nemam auto dugo, nemam novaca za isti, ali ovdje ima preskupih kola.

Hrvati za stalno u Njemačku, Filipinci privremeno u Hrvatsku, štono bi se reklo u onome čuvenom crtiću - krug života. Iskreno, svaki put dok me bušilica razvaljuje, a ja nešto trebam pisati, jednostavno kroz mene prolazi oduševljenje. Nije da se baš može duže spavati od simfonije bušenja. Generalno, bombardirani smo zvukovima. Bušilice, bageri, tuđa muzika u tramvaju. Unatoč pandemiji, veći dio tramvaja i dalje klafra na telefon sto na sat. Svaki zagrebački tramvaj ima nekoliko teenagera i pokojeg sredovječnog muškarca koji ne nose maske, te barem dvije osobe koje pretumbavaju svoje povijesti bolesti ili se tuže kako ih je bivši zvao, a ona se baš oženila. Tragedija svjetskih razmjera.

Unatoč pandemiji korone, sasvim je izvjesno da život nije stao. Ništa mi ne nedostaje iz lock-downa, osim što u jednom trenutku se nije bušilo i kopalo. Sasvim iskreno priznajem, kako sam stariji, tako teže podnosim pomalo sadističko razvaljivanje prosječnoga stana. S druge strane, barem ljudi koji to rade neće otići u Njemačku. Ako ikada krene obnova središta Zagreba, možda će Filipinci nježnije bušiti zidove od nas nadobudnih Hrvata. Tko to može znati. Pokojni Sean Connery je lijepo otišao živjeti na Bahame. Pametan čovjek. U svakome pogledu. Daj meni Bog takve pameti.