Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Slavoj Žižek i Jordan Peterson trebaju svoje snage odmjeriti u Zagrebu

Žižek i Peterson dva su čovjeka neizmjerne jezičine, u najpozitivnijem smislu. Nisu desničari, ni jedan ni drugi, a našli su se u problemima zbog političke korektnosti. Lijevoliberalni čuvari politički-korektnoga ognjišta, slično kao i prosječni klerikalci, nemaju ni trunke smisla za humor.
Objava 27. studenoga 2018. 0 komentara 426 prikaza
Foto: Screenshot/YouTube
Foto: Screenshot/YouTube
Možda dva najpoznatija javna intelektualca današnjega svijeta

Za teologiju je ovo sramotno doba jer najveći svjetski intelektualci koji stoje na braniku kršćanstva dva su filozofa i jedan psiholog. Najbliži teolog na Zapadu kojega je netko spreman slušati vrlo vjerojatno je Miroslav Volf, ali usudio bih se reći da njegov dosljedni pacifizam u ovakvome svijetu teško da može naći prijemčljivost, koliko god da Volf bio iskreni kršćanin, koliko god da iza toga Hrvata na Yaleu stoji evanđeoska dobrohotnost. Ipak je lijepo da je Hrvat jedan od najprepoznatljivijih teologa današnjice, s obzirom kako se teologija baš nešto pretjerano ne doživljava ozbiljnom zbog postupanja svećenika i pastora koja su često sve samo ne etička, a time ne baš teološka. Zapravo preveliki broj crkvenih profesionalaca u svim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj projahao je kroz teološki studij kao napornu obvezu i što sad tu nekakav Augustin, Toma Akvinski, tu nekakav Luther i Calvin ili pak nekakav Šagi-Bunić hoće, sve su to naporni ljudi koji nisu shvaćali vrijednost jednoga Audija, BMW-a ili Mercedesa. Da je Bog htio da se ljudi bave teologijom, ne bi izmislio vozni park.

Gianni Vattimo je prvi filozof iz prve rečenice, koji nije možda poznat našoj široj javnosti, ali stručnoj svakako je. Vrijedni filozof i prevoditelj Mario Kopić preveo je četiri veća izdanja na hrvatski, a Nino Raspudić jedno. Kopić i Raspudić se baš i ne nalaze na istoj ideološkoj ravni. Raspudićev magisterij 'Slaba misao' i postmodernistička poetika u suvremenoj talijanskoj prozi dobrim dijelom se bavi i tim talijanskim filozofom. Vattimo je čudnovata pojava, vrhunski intelektualac, filozof-nihilist, Talijan koji se bavi njemačkome filozofijom, dvostruki eurozastupnik za jednu od mnogobrojnih talijanskih komunističkih strančica, ateist, gay, ali u mladosti, uz Umberta Eca, bio je jedan od glavnih vođa talijanske katoličke mladeži, mlada katolička nada (bilo bi zabavno trenutno povlačiti paralele u nekim hrvatskim klerikalnim udrugama koje su jednostavno opsjednute tzv. LGBT kulturom, ali to je za neke druge tekstove, kod Vattima je to sekundarno). Djelo koje je ispred svoga vremena je Credere di credere (Vjerovati da vjeruješ) iz 1996., djelo koje se bavi u kojoj se bavi suodnosom kršćanske misli i filozofije nihilizma, začinjeno s pokojom autobiografskom notom, teško je prohodno, ali genijalno u svakome pogledu. Vattimo tvrdi da 'povijest kršćanske religije nije samo sastavni dio nego i svojevrsna linija vodilja kršćanskog Zapada', nešto što se danas na Zapadu, pogotovo u zemljama kao Engleska, Švedska ili Kanada ne smije reći, a ni Njemačka nije daleko od toga. Može se reći da Credere di credere vraća kršćanstvo na velika vrata u postmodernu misao. Gianni Vattimo je pojava koju je ipak donekle registrirala hrvatska teologija. Bio ateist ili ne, slobodno ga možemo zvati i katoličkim intelektualcem.

Slavoj Žižek je pak drugi filozof iz prve rečenice. Svjetska filozofska zvijezda iz Ljubljane, disident protiv jugoslavenskog komunizma, neuspješni političar, vrijedan autor, na hrvatskom imamo preko dvadeset knjiga prevedeno na hrvatski, klasičan srednjoeuropski intelektualac nevjerojatnoga znanja koji se bavi svime i svačime, a među ostalima je sjajan poznavatelj kršćanske teologije. U svibnju 2009. kada je sat vremena govorio za vrijeme blokade na Filozofskome fakultetu, 40 minuta je posvetio teologiji, ponajviše Tertulijanu. Jedina osoba koju sam znao da s toliko žara govori o tim temama je bio pokojni fra Tomislav Zdenko Tenšek, čovjek koji je bio vrhunski stručnjak za patristiku (teologiju prvih stoljeća). Žižek koji je nekakav marksist i nekakav ateist, zadnje vrijeme nevjerojatno dosta brani kršćanstvo u ovome svijetu u kojoj vlada relativizam, a posebno na živce mu ide agresivni novi ateizam. Zna za sebe reći da je kršćanski ateist. Žižek, iako ljevičar, podosta je proskribiran na Zapadu među lijevoliberalnom akademskom elitom, postoji tiha cenzura jer ga ekstremni ljevičari često smatraju da je konzervativni srednjoeuropski intelektualac, iako prosječni tvrdi iracionalni europski konzervativac valjda misli da je Žižek nekakav suvremeni antikrist. Slovenac je prost kao kočijaš, ima crni smisao za humor, užasava klasične klerikalce, ali nedvojbeno je uz Vattima najveći branitelj kršćanstva među živim filozofima. Svaki teolog mora cijeniti filozofa koji istinski dobro poznaje teologiju, koji piše knjige zajedno s teolozima i koji s toliko žara govori o teološkim konceptima.

Treća osoba Jordan Peterson nije baš nešto pretjerano kršćanski raspoložen u klasičnom smislu te riječi, on nije baš neki vjernik, stalo mu je primarno do obrane naracije, do obrane smislene priče, a kršćanstvo, pogotovo Biblija je velika priča. Peterson kao netko tko dolazi iz vjerničke obitelji, ali nije bio praktični kršćanin zapravo kroz svoja predavanja ponovno otkriva Stari zavjet. Zanimljivo, često zna govoriti i o Apokalipsi, koja je unutar Novoga zavjeta najviše naslonjena na Stari zavjet. Svjetski poznat je postao 2016. zbog svoje jezičine i stava da kanadska država ne treba se zakonskim miješati u jezik, tj. da njega kao profesora psihologije država ne treba tjerati da se studentima obraća po željenim zamjenicama.

Iako mrkli klerikalci vole lagati da je tu riječ o transrodnim osobama, zaista nije, nego je riječ o skupini građanstva koja je, hm, nadišla spol i rod (jezično-politička juha koja se ne može dočarati prosječnome Hrvatu), pa su uz klasične žensko-muške zamjenice izmislili su još hrpu zamjenica u engleskome jeziku koje nitko nije u stanju zapamtiti, ali kanadski državni službenici bi ih trebali koristiti. Zbog slične stvari je nastradao od te iste lijevoliberalne elite i Slavoj Žižek. Da apsurdi budu veći niti Žižek, niti Peterson imaju nešto konkretno protiv transrodnih osoba, Peterson ima određenu fan-bazu među dijelom trans-žena, a prijateljuje s nekima od njih. Žižeka je pak jezičina njegova pokopala kada se išao raščlanjivati LGBT/Q/+ pokret, a pogotovo taj lijevoliberalni dio nikako ne shvaća Žižekovu ironiju. Peterson je daleko od desničara, daleko od klasičnoga kršćanina, on je zapravo politički na tragu klasičnoga liberalizma koji slobodu govora drži najvećom društvenom svetinjom, on je tipični zapadni anglosaksonski intelektualac, nema tu širinu koju imaju Vattimo i Žižek, ali nevjerojatno voli učiti. Npr. zaluđen je ruskom kulturom, što je za nekoga tko je luteransko-norveškoga podrijetla, zaista fascinantno.

Žižek i Peterson dva su čovjeka neizmjerne jezičine, u najpozitivnijem smislu. Nisu desničari, ni jedan ni drugi, a našli su se u problemima zbog političke korektnosti. Lijevoliberalni čuvari politički-korektnoga ognjišta, slično kao i prosječni klerikalci, nemaju ni trunke smisla za humor. Pravaški pokret druge polovice 19. stoljeća u Hrvatskoj je odražavao papreni smisao za humor, ironija i crni humor su bili trade-mark starčevićanstva. Svaki pokret koji nema smisla za humor je opasna pojava. Očito je da u lijevoliberalnom pokretu na Zapadu dominiraju militantne feministkinje pa su onda najveća opasnost dva heteroseksualca, jedan iz Slovenije, jedan iz Kanade koji se ne žele držati politički-korektnoga kanona.

Iako su žrtve istoga sustava, među njima vlade rivalstvo jer su s različite strane ideološke barikade, Žižek je ljevičar, Peterson je starinski liberal, a zapravo izvor njihova sukoba je u tome što je Žižek baštinik ideja Sigmunda Freuda, dok je Peterson na strani Carla Gustava Junga, što je genijalno da i dalje u ovakvome svijetu mogu postojati intelektualni sukobi ovakvoga profila. U veljači ove godine, Žižek je prvi napao Petersona. Možda je i Žižeka strah da ako ispadne da se previše slaže s Petersonom u nekim zajedničkim zdravorazumskim pogledima, da će zbog toga još dodatno nastradati od lijevoliberalnih pravedničkih hordi.

Što se tiče njihovoga sraza, Peterson je 18. studenoga u Ljubljani izjavio da nema ništa protiv istoga. Žižeku se to pitanje redovno postavlja na svim njegovim javnim nastupima zadnjih mjeseci i on to postojano odbija. Ako se Žižek predomisli, onda je Zagreb pravo mjesto za sraz ove dvojica popularnih suvremenih mislilaca 21. stoljeća. Možemo pozvati i Vattima da ih gleda i sluša. Zašto Zagreb? A zašto ne? Treba pokrenuti inicijativu i staviti Zagreb na filozofsku geografsku kartu.

Što se tiče teologije i teologa koji progovaraju u javnosti, oni su i dalje poprilično nečujni. Crkva i Crkve se ne snalaze u suvremenom svijetu, iako je primjerice Drugi vatikanski koncil uspio donekle dovesti Katoličku crkvu u suvremenost i donekle dotući klerikalizam koji je bio i ostao najveći unutarnji neprijatelj Crkve valjda od prvih Duhova. S druge strane, na kršćanstvo marširaju pod punom spremom novi ateisti i militatne feministkinje, ista ona ekipa koja se obrušava na Žižeka i Petersona. Sve u svemu, u svijetu vlada jedan ružni ideološki kaos, a svaki onaj tko se zalaže za pravedni mir i pravedni poredak postaje neprijatelj dokonih lijevoliberalnih elita koje predobro žive i guše se u novcu. Ali Krist je jači od svih moćnika ovoga svijeta. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. (Ef 6,12)

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.