Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Sretan rođendan Tinu Ujeviću!

Ujević je bio samo svoj. Politički bio je gorljivi pravaš koji se družio s Matošem, s kojim se uspio posvađati, pa posmrtno pomiriti i na neki način je održavao Matošev kult. Od vjernika u Jugoslaviju, postao je poprilično razočaran idejom jugoslavenstva. Nedvojbeno je bio pod utjecajem kršćanstva...
Objava 05. srpnja 2022. 0 komentara 47 prikaza
Foto: Žedan kamen na studencu, DKH
Foto: Žedan kamen na studencu, DKH
Tin u pedesetima prošloga stoljeća

Kada čovjek kaže pjesnik, značajnom dijelu ljudi u Hrvatskoj prva pomisao je Tin Ujević. Pred 131 godinu, na današnji dan (5. srpnja) rodio se u Vrgorcu. Bio je nemirnoga duha, živio je u podosta gradova i mjesta, najveći je bio Pariz, a živio je i u više većih hrvatskih i jugoslavenskih gradova, da bi se na kraju skrasio u Zagrebu, gdje je već za života postao svojevrsna kulturna institucija, a i u Zagrebu je umro 1955.

Boemština, također nekako ide uz Tina Ujevića, iako je bio nevjerojatan radnik. Veći dio života bio je aktivni novinar, još aktivniji književni prevoditelj i generalno, za svoju egzistenciju radio je poprilično ustrajno i naporno. Doduše, sve legende o njemu kao navodnom ljubitelju dobre kapljice i boemu nisu bez neke podloge, pogotovo kada je živio u Beogradu, a i nakon Drugoga svjetskoga rata, mimikrirao se u boema, da ga vlasti ne bi previše davile i gnjavile. Naime, kako je cijeli život naporno radio, tako je to bilo za vrijeme NDH kada je radio za razne endehaške novinske agencije i izdavačke kuće. Časni sud Društva književnika Hrvatske odrapio mu je kaznu od pet godina zabrane objavljivanja, a 1950. rehabilitiran je potezom Ive Andrića koji ga je primio u Savez književnika Jugoslavije, pa je onda pušten natrag u DHK.

Sustav kažnjavanja 1945. bio je sumanut, dovoljno je spomenuti Križni put. Npr. Dragutin Tadijanović, za NDH manje od dvije godine proveo je kao domobranski časnik, a i bio je na uredničkim mjestima, a navedeni Časni sud DKH okinuo je kaznu od dva mjeseca neobjavljivanja, a kasnije je u komunističkoj Hrvatskoj nastavio s radom, kao da se ništa nije dogodilo. Kako je Tadijanović svoje vojnikovanje proveo na poslovima regrutacije, sasvim je moguće da je "zametnuo" nečiji karton ili radio nešto slično, što je bio standard unutar domobranskih struktura, a slično su se odnosili i klasični birokrati na građanskim poslovima. Više-manje, endehaški novinsko-izdavački aparat bio je dio otpora ustašama, što pasivnog, što aktivnog, jer veći dio istoga ostao je na liniji HSS-a. Da se vratimo Tinu.

Koliko god da zvučalo šašavo, Ujević je sve svoje zbirke relativno kasnije objavio u odnosu na datum njihovoga pisanja. Tako su Lelek sebra i Kolajna objavljene ekavizirane i na ćirilici u Beogradu u dvadesetim godinama (Srbija ga zato smatra dijelom svoje književnosti). Iako je bila spremna za tisak već za NDH, njegova knjiga Žedan kamen na studencu objavljena je tek 1954. Zvuči nevjerojatno da je čovjek koji je sinonim za pjesnika imao takve probleme s izdavanjem svojih pjesama, a značajan broj pjesama je objavljen tek poslije smrti u sabranim djelima koja su tiskana u šezdesetima.

Ujević je bio samo svoj. Politički bio je prvo gorljivi pravaš koji se družio s Matošem, s kojim se uspio posvađati, pa posmrtno pomiriti i na neki način je održavao Matošev kult. Od vjernika u Jugoslaviju, postao je poprilično razočaran idejom jugoslavenstva. Nedvojbeno je bio pod utjecajem kršćanstva (mladost proveo u splitskom sjemeništu), a jednako tako odlazi u neke nebeske visine, pod utjecajem indijske filozofije i tamošnjih pogleda na život (o Indiji je krajem tridesetih jako puno pisao i prevodio neke stvari). Pjesnikovao bilo kojim stihom ili stilom, Ujević maestralno vlada hrvatskim jezikom i oblikuje ga poput bračkoga kamena.

Zbog svoga načina života, pogotovo zadnjih deset godina života, Ujević je bio kulturna institucija. Ljudi su iz cijele Hrvatske i Jugoslavije dolazili vidjeti Tina, pogotovo mladi ljudi. Za srednjoškolce i studente bio je svojevrsni junak, netko tko je bio žrtva komunističkoga sustava, netko tko je ostao sebi vjeran do kraja.

Priče o susretima s Ujevićem su stvarno legendarne, bilo je da je riječ o baki moje gimnazijske šulkolegice Ane B. (jedne od najljepših žena u mojoj gimnaziji) koja je u nedostatku ikakvoga drugoga papira domislila se da se Tin potpiše na listić wc papira ili pak priča kako je srpski i hrvatski pisac Mirko Kovač povukao iz Beograda vidjeti Tina u Zagreb. Kada su iz Srbije Kovača  napadali da je iz srpske književnosti prešao u hrvatsku, među ostalim se branio i Tinom Ujevićom (koji mu bio najdraži pjesnik) i koji je poslije prve dvije zbirke odbijao više objavljivati na ekavici. Legenda glasi da za Tinove poslijeratne muke najviše je bio zaslužan Miroslav Krleža koji je bio beskrajno ljubomoran na Ujevićevu vještinu i popularnost, koliko tu ima istine, to je nekome za istražiti.

Ono što fascinira da je relativno malo pjesama našlo put u popularnu muziku. Iznimke su Notturno (Hrvoje Hegedušić 1974. na vlastitu melodiju), Zelenu granu s tugom žuta voća (Oliver 1976. po Runjićevoj melodiji) i Odlazak 1979. (Arsen, naravno na vlastitu melodiju, svojevrsni Arsenov signature song). Hrvatska glumica Slavica Maras (sestra Nele Eržišnik) snimila je 1978. LP Meni bez mene (Uglazbljena poezija Tina Ujevića i ostalih pjesnika) većinom na glazbu Alfija Kabilja. Zašto više nije uglazbljeno, to je odlično pitanje, na koje ja ne znam odgovor.

Drago Britvić je za Zvonka Špišića osamdesetih napisao pjesmu Grič vu suncu, Grič vu seni, koju je Špišić uglazbio, u kojima se opisuje tipično druženje onih koji su bili povezani sa Zagrebačkom školom šansone (Britvić, Dedić, Hegedušić, Špišić i ostala pjesničko-novinarsko-muzička kohorta kao npr. Zvonimir Golob) u kojoj se nazdravlja s kupicom vina dvojici hrvatskih pjesnika; pak jenu za Frana, pak jenu za Tina, popevka bi išla od krova do krova, do ranja bi pili, pa vse opet znova! Možemo reći da zagrebački šanšonjeri sebe su smatrali Ujevićevom i Galovićevom djecom.

Od nastanka hrvatskoga modernoga pjesništva, počevši s Kranjčevićem, rijetko koji pjesnik toliko je obilježio hrvatski jezik kao Tin Ujević. Dignite mu nekada slobodno kupicu vina, zasigurno se ne bi na to naljutio. Ovo je ujedno bio i moj stoti blog upis.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.