Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Što mi značimo Europi i što Europa znači nama?

Ako je nekome EU stvarno pomogla, onda su to zemlje Višegradske skupine. Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska stvarno su profitirale kada su 2004. ušle u tu zajednicu država. Poljska se preporodila u Uniji u ekonomskom smislu kao rijetko koja država, jednostavno, u odnosu na 1989., V4 su značajno napredovale. I uspješno prešišale Hrvatsku.
Objava 08. svibnja 2019. 0 komentara 304 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Plava zastava koja pripada svima i nikome

Kada kažem Europa, mislim Europska unija, jer Europa i Europska unija nekako jesu jednoznačnica, pogotovo od Maastrichta tamo negdje 1992. Agresija na Hrvatsku i tijek Domovinskoga rata nadrealno nas je usporio u putu prema EU, ali teško da bi elementi bivšega komunističkoga režima širom bivše Jugoslavije mogli onako zamračiti novac, privatizirati društvenu imovinu koja je pak nastala na pljački nacionalizirane imovine poslije 1945. da nije bilo rata i ratnih događanja. Ali to je priča za neki drugi tekst.

Da se vratimo glavnoj temi. U lipnju 2004. počeo sam objavljivati kao studentski novinar. Mlad, nadobudan, optimističan i uvjeren u bolju budućnost, jedan od prvih tekstova je bio o Europskoj uniji, odlasku mladih u inozemstvo s ironičnim naslovom U inozemstvu je trava zelenija koji srećom više nije online, iako sam valjda bio jedini student koji je našao shodno citirati Franju pl. Markovića (pomalo zaboravljeni hrvatski filozof i jedan od prvih predavača filozofije na novom zagrebačkom Sveučilištu u drugoj polovici 19. stoljeća, čovjek koji pratio suvremene europske trendove). To mi sad djeluje pomalo smiješno, ali studentski pogled na život ima taj jedan luksuz da se svijet čini boljim nego što je.

Povod tekstu je bila nekakva glupa izjava češke vlade da nas sve bivše SFRJ zemlje (minus Slovenija koja je bila u Uniji) treba kolektivno primiti u EU, u stilu dok zadnji balkanski bantustan se civilizira, onda nas treba kolektivno pripustiti zajedničkome stolu. Valjda negdje oko 2029. Nadobudni mladac, tj. ja, našao sam se u tekstu objašnjavati svijetu da smo mi oduvijek Europa. Ta češka bahatost je bila stvarno tada zabavna, kada je negdje te ili sljedeće godine tadašnji češki veleposlanik došao na politologiju držati predavanje o prednostima Unije, imao je sličan stav svojoj vladi, vi ste zaostala balkanska stoka, morate se civilizirati. Mladost, ludost, pitao sam čovjek za vrijeme slobodnih pitanja, da ako je EU tako super, da zašto češki turisti dolaze u RH s konzervama. Čovjek me htio zadaviti. Zanimljivo, ljudi koji su bili tamo i danas su zapamtili to pitanje, ali nitko nije zapamtio što je tadašnji ambasador govorio, kako se bahato odnosio i koji je bio kontekst toga pitanja. Još jedan dokaz da povijesno pamćenje nije jača strana ljudskoj vrsti.

Ako je nekome EU stvarno pomogla, onda su to zemlje Višegradske skupine. Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska stvarno su profitirale kada su 2004. ušle u tu zajednicu država. Poljska se preporodila u Uniji u ekonomskom smislu kao rijetko koja država, jednostavno, u odnosu na 1989., V4 su značajno napredovale. I uspješno prešišale Hrvatsku. SFRJ je imala grozno gospodarstvo, ali neke stvari u SR Sloveniji i SR Hrvatskoj bile su na zavidnoj razini. Vrlo plastično, Hrvatska je bila po razini informatizacije i razvitka informatičke znanosti debelo ispred svih zemalja Varšavskoga pakta. Razina dostupnosti psihijatrijske skrbi je bila odlična, Slovenija i Hrvatska su bile u istoj ravnini kao Skandinavija. Ostatak Jugoslavije nije bio ni blizu, ali te dvije činjenice govore o tome da se nekako unatoč socijalističkom samoupravljanju, partijskom jednoumlju i ekonomskoj suicidalnoj politici ipak našlo racionalnih ljudi u medicini (u kojoj se doktore uvijek zvalo gospon doktor, nikad drug), a u informatici, u kojoj se teško mogu pisati marksistički programi, (iako većina informatičara koje znam su ljevičari), politika se povukla pred strukom. Šteta što više nismo prvaci u informatizaciji, a o stanju zdravstva neka pišu drugi.

Kada je RH konačno ulazila u EU, tj. bolje kazano kada su Sjedinjene Američke Države odlučile da je vrijeme da se RH ugura u EU, sviđalo se to svima u Europi ili ne, pred glasačima je bio referendum u siječnju 2012. Sa svojim prijateljima išao sam na dosta javnih tribina na kojima se raspravljalo treba li ili ne treba ući u EU. Prije tribina više sam naginjao da ću glasati protiv ulaska, ali poslije možda čak desetak rasprava uživo, prevagnulo je za mene da moramo ući u EU. Naime, većina ljudi koja je zastupala stranu protiv ulaza bila je živi dokaz raspada hrvatskoga sustava psihijatrijske skrbi. Političari i birokrati koji su zastupali stranu zašto ući nisu bili u stanju objasniti ni zašto je 1+1=2, ali većina ljudi koja bila protiv bila je nadrealno iracionalna, zapela u devedesetima (neki i još ranije), pomalo je šašavo kako su ti ljudi u jednu ruku iskreno mislili da će Hrvatska nestati u EU, a s druge strane nevjerojatno kako su bili pogubljeni u vremenu i prostoru. Bilo je i nekolicina racionalnih kritičara EU koji su primjerice dobro primijetili da EU klizi k diktaturi Njemačke nad Europom, ali jednostavno su se pogubili u iracionalnosti većine. Mislim da su Njemačka i Rusija najveći neprijatelji Europe i malih europskih država, što sam uvijek spreman braniti pred svakim mikrofonom. Ipak, ulazak u Europsku uniju sigurno je jedna od boljih stvari koje su pogodile Hrvatsku, hvala Americi na tome.

Gledajući svoj tekst iz 2004. u kojem pišem kako kvalitetni ljudi odlaze van, vidim da se u 15 godina u Hrvatskoj malo toga promijenilo. Tadašnji student je pisao kako u Hrvatskoj nije idealno, ali nije ništa lošije, sestro i braćo studenti nego na "zapadu". Čovjek može biti kozmoplit i Europljanin bez nekog većeg problema u Zagrebu. Priznajem bio sam naivan i 15 godina mlađi. Teško je svima našim iseljenicima, rintaju kao ludi, auslenderi su i vjerujem da većini nedostaje Hrvatska. Problem je u tome što je Hrvatska ostala ista, a ostatak Europe ide prema naprijed. Kampanja za euroizbore živi je dokaz kako mi ne shvaćamo Uniju.

Što mi značimo Europi i što Europa znači nama? Europi mi smo izvor odlične i jeftine radne snage. Što Europa znači nama? Nažalost premalo, EU je propuštena šansa, žalosno je kako mi ne iskorištavamo dovoljno ovu priliku. Istina, prekasno smo ušli, da nije bilo Amerikanaca i njihovih interesa, još bi bili vani. Nikada, ali nikada nije kasno za novi početak, kako nas uči kršćanstvo. Recept je jednostavan, članstvo u EU treba iskoristiti kao što su to napravile Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska, pa ćemo konačno izaći iz mraka komunizma i socijalizma. Pitanje je želi li to većina stanovništva Hrvatske ili je ovaj nered u kojem živimo svima super. Meni osobno nije, moje hrvatstvo i europejstvo uključuje želju za stabilnim pravnim poretkom i pravednim gospodarstvom. Znam da je to naivno, ali ako to ne dođe, u Hrvatskoj će ostati starci koji trabunjaju o ustašama i partizanima.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.