Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Strah od smrti ponekad je samo žal za mladošću

Svi sveti i Dušni dan su dani katoličke pomirbe sa svojim mrtvim precima, dani okajanja vlastitih grijeha spram onih koji gledaju Boga.
Objava 31. listopada 2019. 1 komentara 280 prikaza
Foto: Pixabay
Foto: Pixabay
Groblja su ljepša u proljeće kada cvijeće cvate samo od sebe...

Pred nama je još jedan blagdan Svih svetih i Dušni dan koji su kod nas spojeni u jednu cjelinu, tako da su odlasci na groblja i prisjećanje na pokojne pretke sastavni dio našega života. Ljubav spram groblja je nešto srednjoeuropski, spomen na pretke jednako ima korijena i kod Židova i kod rimske civilizacije, pretke se ne zaboravlja, nego se ih poštuje i pamti se ih. O presadnji Halloweena, pisao sam prošle godine, pa koga zanima, neka pogleda.

Naš odnos spram predaka je često ili-ili, po principu ili se dičimo precima, ili pak imamo totalni rez od gluposti naših predaka. Pomirenje s precima dolazi uglavnom na grobljima, kada počinju vrijediti besmrtni stihovi Arsena Dedića Pamtim samo sretne dane i kada se više manje u ime boljih starih vremena počinju praštati gluposti mrtvacima jerbo smo svi negdje radili slične gluposti. Naime, život je slatko-gorka stvar, osim onima kojima roditelji sve namjeste u životu da im sve ide po loju. Uspjeh u poštenima uvjetima često košta, ponajviše ljudskih odnosa, a onda i zdravlja, rijetko tko da je uspješan i totalno sretan. Poseban šport je uzdizanje i odgoj djece, tako mi onoga bečkoga Židova, Freud bješe ili tako nekako.

Ovi su i dani lošega hladnoga vremena, pa se nalazim na vrhuncu svojega sezonskoga bronhitisa, nisam tjedan dana izašao iz kuće, blaženo ležim, kašljucam, pijem čaj i uživam u blagodatima temperature i loših pluća. To mi je npr. dar od predaka, svi u familiji imaju cijeli niz plućnih i inih bolesti, onako obiteljsko stablo se grana kao u ciničnom crtiću, loša pluća i bronhiji su genetska oznaka. Na tako se nešto ljutiti je besmisleno, ali naslušao sam se i takvih pritužbi na vlastite pretke kada npr. ljudi promišljaju ljepotu svojih noseva.

Zadnjih godina s vremena na vrijeme znaju se pronaći članci o tome kako su znanstvenici mozgaju teorije da možda preko DNK u nama počivaju i sjećanja naših predaka, naravno sve preko istraživanja biljaka i laboratorijskih glodavaca. Ponekad se možda zbog sve čini bistrim na prvu kada se čitaju neki povijesni zapisi u kojima se direktno sudjelovali vlastiti preci ili pak živjeli u to doba. Doduše, to nijedna znanost još ne tvrdi, izgleda da riječ o dobrom starom evolucijskom principu da su negativne emocije jače od pozitivnih, pa možda nasljeđujemo fobije od naših predaka. Ja bih rekao gledajući neke stare fotografije da definitivno neke ukuse i preference dobivamo od onih kojih više nema.

Kako ležim, previše pratim vijesti, pa ovih dana pretjerano raspričana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uz pregršt tema koja se dotiče, dotaknula se i najveće dogme hrvatskoga novinarstva i javnoga prostora, a to je pozitivno sjećanje za Jugoslaviju. Kako novinarstvom i znanosti još uvijek drmaju kadrovi koji su imali formativne godine imali za SFRJ i kako je dobar dio bio mlad za SFRJ i sve svoje lijepe emotivne stvari po prvi put odradili za socijalizma, teško je da će netko reći lošu riječ o samoupravnom socijalizmu. To sjećanje na bolju mladost, to je sastavni dio straha od smrti.

Kao što smo rekli, evolucijski, negativni osjećaji su stariji od pozitivnih, što nažalost svatko zna da tuga je često jača od radosti i da se protiv negativnih osjećaja treba doslovce boriti. Uglavnom, kronična depresija je opaka bolest, kronični optimizam nije dijagnoza, štoviše, nekada se čini da je rijetka pojava u ovoj nesretnoj zemlji. Ljudi se vrlo boje smrti. Isus Krist je dignuo iz mrtvih udovičinoga sina kojega su nosili u pogrebnoj povorci, bolesnu kći nadstojnika Jaira i svoga bliskoga prijatelja Lazara. Ta tri čuda (zanimljivo dva javna, jedno privatno) spadaju u najveće izljeve Isusove milosti u Novom zavjetu, uz naravno čišćenje gubavaca i "gubavaca" (psorijaza je bila dovoljna da vas se isključi iz židovskoga životnoga okruženja), ljudi koji su bili sociološki mrtvi, odjednom opet smiju među druge ljude.

Jugonostalgija je svakako jedan blagi oblik duševne gube, ali donekle i razumljiv. Što reče Arsen: Pamtim samo sretne dane. Ta guba i nije pretjerano problematična, jedino kada se pokušava prenijeti mlađima. A ja SFRJ dobro pamtim, jer sam počeo vrlo rano pamtiti (pojedini preci i rođaci isto su počeli rano, barem po svojim pričama i zapisima) i nije baš bila konzumeristički raj, osim naravno finalna faza Ante Markovića. Ali to je bio svojevrsni labuđi pjev prije završnoga krvavoga obračuna.

Kada ovo pišem, a to je 31. listopada, danas je i Dan reformacije, pa svima malobrojnima hrvatskim protestantima, sretan njihov dan! Teško da će ova informacija doći nešto pretjerano u fokus javnosti, previše smo okupirani ustašama, partizanima i javnom upravom.

Svi sveti i Dušni dan su dani katoličke pomirbe sa svojim mrtvim precima, dani okajanja vlastitih grijeha spram onih koji gledaju Boga, ali ujedno i dani nade da je Kristova žrtva s križa prenijela k Bogu i naše članove obitelji, da ćemo još jednom porazgovarati s nekima od onih koje jesmo, a možda i nismo voljeli, da će se izravnati računi s Bogom i pred Bogom, da obećanje vječnoga života koje daruje i nudi Krist nisu tek prazne riječi, nego da Bog drži svoju Riječ u Sebi i za nas.

Smrt nije lijepa stvar, ali je prirodni dio procesa. Kršćani čvrsto vjeruju da će snaga Kristova ljubavi i njegova žrtva s Golgote dignuti iz mrtvih, ne privremeno, nego za sva vremena. Golgota i otvoren grob su stožerna mjesta kršćanske vjere.

 

  • Boryx:

    OSVJEŠĆIVANJE smrtnosti, vlastite prolaznosti, spoznaje da ćemo umrijeti, da je to samo pitanje vremena oslobađa život u svoj njegovoj punini, otkoči nam sve kočnice i blokade koje imamo upravo od straha od smrti, svi naše strahovi su smrtni strahovi, oni ... prikaži još!i povezani podsvješću a bismo moggli umrijet, kada to ne probavimo, dok to ne probavimo nismo slobodni. Najbolje se to vidi na primjeru onih koji su prebolili smrtonosne bolesti, preživjeli teške nesreće, drogu, alkoholizam, oni počnu život gledat novi očima, kao dar.