Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

"Sunce više ne izlazi" Gorana Bareta sigurno je najzanimljivija muzička izvedba 2019.

Šezdesete su zanimljive godine u zapadnoj kulturi, pogotovo američkoj. Počele su se rušiti rasne ograde, rat u Vijetnamu je također davao svoj danak, a cijeli socijalni pokret najbolje se isticao kroz glazbu šezdesetih. Motown Records i Stax Records počeli su rušiti predrasude, uvodeći "crni" zvuk u američki mainstream.
Objava 17. prosinca 2019. 0 komentara 453 prikaza
Foto: Screenshot/HRT - A strana
Foto: Screenshot/HRT - A strana
Goran Bare

U posljednjem smo tjednu prvoga kruga izbora, sve je u znaku predsjedničkih kandidata. U životu sam se napisao tekstova o izborima, jednako prije i poslije glasanja. Jedna stvar je sigurna, ankete su uvijek krive. Ali neka izbori idu svojim tokom, sigurno ih nećemo moći izbjegnuti sljedeće nedjelje. Politika je prljava rabota, pa da malo ipak pobjegnemo u svijet muzike. Ništa nije ljepše nego pisati o glazbi.

U prošloj godini nije se baš ništa pretjerano zanimljivo dogodilo u domeni pop-rock muzike, bilo domaće, bilo svjetske. Meni osobno zadnja istinski zanimljiva i osebujna svjetska pojava je bio Eminem, ali ja sam valjda takav, mene autotune ne veseli. Treba spomenuti iz toga doba i naše lokalno čudo imena El Bahattee. Ovo cijelo stoljeće je umorno, ništa se nova ne događa, povijest kao da je stala ili krenula u rikverc.

Onda ne treba čuditi ikoga da mi se najboljom stvari 2019. čini Baretova obrada The Sun Ain't Gonna Shine (Anymore) The Walker Brothersa iz 1966. Ono što je zanimljivo da verzija Walker Brothersa nije original, nego je i sama obrada, naime izvornik snimio je Frankie Valli (i njegov band Four Seasons) godinu dana ranije 1965. Ta verzija se nije primila, ali Walker Brothers su s njom otišli u vječnost, ona je definitivno jedna od najprepoznatljivijih pjesama šezdesetih.

Šezdesete su zanimljive godine u zapadnoj kulturi, pogotovo američkoj. Počele su se rušiti rasne ograde, rat u Vijetnamu je također davao svoj danak, a cijeli socijalni pokret najbolje se isticao kroz glazbu šezdesetih. Motown Records i Stax Records počeli su rušiti predrasude, uvodeći "crni" zvuk u američki mainstream. Gospel je korijen svega, bez njega ne bi bilo ni soula, pa vrlo vjerojatno ni rocka. Nevjerojatno je kako kršćanstvo je izvor svega dobroga na Zapadu. Crni Amerikanci su istinski patili u životu, a to se moglo dobro čuti kroz crnu glazbu.

U američkome mainstreamu pedesetih od bijeloga Amerikanca se očekivalo da bude stamen pater familias, a svoje frustracije liječi alkoholom i odlaskom u bordel kako bi preko tjedna privređivao za ženu i djecu. Ljubavni problemi su bili dopušteni teenagerima, kao što pjevaju Dion and the Belmonts. Bijeli izvođači će isto početi pjevati soul i blues (to će zvati blue-eyed soul - plavooki soul), pa odjednom i muškarci dubokih glasova, tvrdi macho muškarci otkrit će svijetu svoju emotivnu stranu. Jedan od najprepoznatljivih pjesama toga tipa je You've Lost That Lovin' Feelin' The Righteous Brothersa iz 1964. Na njoj će se produkcijski obogatiti današnji zatvorenik Phil Spector, jedan od najpoznatijih američkih producenata i čovjek koji je podosta dominirao zvukom šezdesetih. Pjesma će u osamdesetima opet postati zvjezdana zahvaljujući film Top Gun.

Crna muzika odlično će se primiti među britanskom radničkom klasom, nastat će velika muzička prijateljstva u šezdesetima između crnih Amerikanaca i bijelih Engleza, ali to je jedna velika tema koja zaslužuje svoj tekst.

The Sun Ain't Gonna Shine (Anymore) često je obrađivana, a na hrvatskom će također doživiti nevjerojatnu slavu, ali u podosta izmijenjenom izdanju, riječ o udarnom hitu grupe Dorian Grey - Sjaj u tami s istoimenoga albuma s kraja 1983. Na prvi pogled, teško da će netko prepoznati da je riječ o istoj pjesmi, jer u ovoj verziji koja je proslavila Massima Savića naglasak je stavljen bas, kojega je meastralno svirao Jadran Zdunić. Sjaj u tami uvijek mi daje viziju pogleda prema Zagrebu s pozicija Medvednice. Da je ovo obrada, shvatio sam negdje krajem devedesetih slušajući na radiju živu verziju pred nekakvu kolovošku zoru, kada je Massimo iz hrvatskoga prešao na engleski original, danas sam jednako fasciniran da je to ista melodija.

Sunce više ne izlazi tekstovno je vjernija originalu, naravno začinjena Baretovim osobnim uvidom u ponore depresije, čineći je nekako istinitijom, pjesmom s potpisom. U depresiji nema ničega lijepoga, ničega romantičnoga, ničega dobroga, ona više u svojih nekoliko minuta progovara, nego mnoge knjige. Pjesmu ljudi ili je jako vole, ili jako ne vole, sudeći po komentarima na Internetu, ali ima tu jednu emociju originala.

Za 24sata je Bare rekao u svibnju ove godine: Svidjela mi se ta pjesma ‘The Sun Ain’t Gonna Shine’. Napisao sam tekst na hrvatskom jer, da sam otpjevao na engleskom, bilo bi bez veze. Snimio sam pjesmu na diktafon. Kad su me zvali u ‘A stranu’, muzičari su je uvježbali i otpjevali smo je - kaže nam Bare. Na tragu toga, pojačala mu se želja napraviti album pjesama koje nisu rock. Ako se odluči na taj korak, bit će na njemu Edith Piaf, Gene Pitney... Pitney je također jedno najprepoznatljivih imena glazbe šezdesetih, čija će karijera uskrsnuti krajem osamdesetih, isto zaslužuje tekst o sebi.

Goran Bare je institucija hrvatskoga rocka, čovjek kojega život nikako nije mazio, pa shodno tome njegova glazba uvijek ima nekakav dodatan pečat životne ovjerenosti. Pisao sam o slavonskim rokerima pred negdje tri godine, pa i o Majkama, ali i Hali Gali Halidu, kao i Baretovom suradnjom s Plavom travom zaborava. Nedavno je Aleksandar Dragaš izdao monografiju Goran Bare – Budi ponosan koju još uvijek nisam u rukama, ali nadam se da ću je pročitati sljedeće godine.

Kao što rekoh na početku teksta, u muzici i kulturi Hrvatske, Europe i svijeta nekakav je specifičan zastoj. Lijepo je ponekada zagrabiti u prošlost kao što je to napravio Goran Bare. Zato je meni ova njegova izvedba najljepša koju sam čuo ove teške i crne 2019. Neka sljedeća 2020. bude stvarno bolja i optimističnija. Ova Barina izvedba svjedoči koliko se emotivne snage da izvući iz životne nevolje, a mi Hrvati nekada nismo u stanju nadvladati najosnovnije i jednostavne prepreke. Treba se boriti za bolje sutra!

(Božić ću čestitati kada za to dođe pravo vrijeme. :) )

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.