Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Suvremena žena i muškarac između očaja, suicida, militantnoga feminizma i prirode

Brak žene i muškarca najbolja je prepreka raspadu društava i napadima društvenih ludosti, što ne implicira da su drugi odnosi nešto loše. Žensko-muške gluposti najbolje se poništavaju u braku.
Objava 03. srpnja 2019. 1 komentara 2278 prikaza
Foto: Pixabay
Foto: Pixabay
Stereo, stereo... S desne strane ti, a s lijeve strane ja... Pjevaše Doris Dragović u Moru tamo na Zagrebfestu '84.

Nalazimo se u dobu u kojem je sve doslovce dostupno klikom miša. U razvijenijem društvima, pa i u Hrvatskoj, u teoriji čak možete izbjegavati ljude naručivajući online kruh i mlijeko i ne odlazeći u lokalnu trgovinu. Čak najveći lanac popularne brze hrane uvodi dostavu u Zagrebu. Doduše, to je za veće gradove, putujuće trgovine na kotačima spas su za one krajeve gdje su ostali samo stariji ljudi. To je slika i prilika suvremenoga doba i njegovih opreka i oprečenosti, da u Zagrebu sve ide, a u provinciji ne teče med i mlijeko.

Isusovac Ivan Ike Mandurić dignuo je ovih dana neviđenu prašinu oko svoga kampa za "prave" muškarce. Naime, u ratu spolova i rodova koji je u punom jeku na Zapadu (a ovime smo dokazali još jednom da smo Zapad), bivši arhitekt iz Posušja i braniteljski aktivist dirnuo je u osinje gnijezdo. Osinje gnijezdo je činjenica da svaki navodno "ženski" magazin u svakome broju može poručivati svakoj ženi da bude "prava" žena, po principu da je na naslovnici neka fotošopirana anoreksična manekenka uz paralelne naslove Budi svoja, prihvati svoje tijelo i Smršavi 20 kila za pola godine (zlobnici bi rekli da se to logički pobija), ali ako netko krene govoriti o "pravom" muškarcu, dolazi medijsko-društvena baražna vatra. Pitanje je li uopće ikada postojao muškarac kakvim ga hercegovački isusovac zamišlja, ali postavlja se pitanje zašto se ta tema ne bi trebala dirati, ako živimo u slobodi?

Po mome skromnome mišljenju prava žena je svaka ona koja preživi svoj životni vijek bez previše fizičkih i emotivnih ožiljaka, a pravi je muškarac, nikada nećete pogoditi, svaki onaj tko preživi svoj životni vijek bez previše fizičkih i emotivnih ožiljaka. Znam da je to naivno, ali mislim da nema načina da se pranjem mozga od bilo koga napravi nešto drugo od onoga što im dala genetika i odgoj do puberteta. Ljudi se teško mijenjaju, godišnjice mature su spomenici toj činjenici.

Ono što ću kao teolog uvijek ponavljati je to da ženska prava i ženska ravnopravnost postoje isključivo na kršćanskome Zapadu i nigdje drugdje. Ženska prava su posljedica ženske borbe, iskorištavanja žene u kapitalizmu, ali ponajviše Drugoga svjetskoga rata. Zašto baš toga rata? Zato jer kada su Amerikanci otišli u Europu spašavati naše europske stražnjice od Hitlera, onda su Amerikanke preuzele muške poslove i odjednom dobile plaću i postale faktički ravnopravne. Žene su rintale u brodogradilištima i tvornicama aviona, posao su radile odlično. Toga nema u islamskome svijetu, u afričkim animalističkim društvima, svi drugovi iz komunističke Kine koji dolazi u Hrvatsku su redovno muškarci, u Indiji je nacionalni šport kolektivno silovanje žena po busevima i vlakovima (produhovljena Indija je pričica hipija i new-agera), ravnopravnost spolova/rodova je naša kršćanska stvar. Zašto suvremeni feminizam isključivo napada Zapad, to je dobro pitanje, zašto se na oltaru političke korektnosti grebe samo po svome, a ne vidi patnja žena širom svijeta?

Ja ne bih pisao ovaj tekst da moja baka Marija i moj djed Matija nisu imali plaću kao učitelji i da nisu početkom tridesetih godina dvadesetoga stoljeća odbili svoje roditelje, koji su im kao pismeni ljudi na SZ Hrvatske namjestili već bračne partnere. Nije ni stoljeće prošlo od namještenih brakova u Hrvata. Možda je kapitalizam iskorištavao žene, ali i dalje kršćansko-kapitalistička društva su ona u kojima žene mogu imati svoj novac, u kojem mogu biti neovisne, mogu birati svoje bračne partnere. Ali kapitalizam bez kršćanske komponente je samo još jedna opresija na ljudima. Kina to najbolje pokazuje, jer tamo je profit doveden na višu razinu.

Ono što je svima jasno, ali danas se politički korektno ne može reći da je brak i dalje najbolja luka za žensko-mušku životnu sreću. Brak žene i muškarca najbolja je prepreka raspadu društava i napadima društvenih ludosti, što ne implicira da su drugi odnosi nešto loše. Žensko-muške gluposti najbolje se poništavaju u braku. Suvremeni zapadni feminizam je napravio od muškarca glavnoga ženskoga neprijatelja broj jedan. Taj feministički navodni "muškarac" je neki mračni lik koji želi odvući ženu u krevet, iskorištavati je, tući i uzimati je novac. Štoviše, na Zapadu se skovao nadrealni pojam toksična muškost, glupost po sebi. Iako ima zlostavljača žena, činjenica je da ima i žena koje zlostavljaju muškarce. Ali 21. stoljeće na Zapadu ipak je iznjedrilo da žene uživaju prava i da mogu pobjeći od loših muškaraca, dok u Americi, u njezinom Heartlandu, traje prava epidemija samoubojstava sredovječnih muškaraca kako to piše Rolling Stone. To su lijeve novine, nazvati taj kalifornijski magazin desnim i ženomrzalačkim je naprosto bedasto.

Brakove ne uništavaju toliko društvene okolnosti, koliko većinom roditelji partnera. To je ono što meni nikada neće biti bistro, što sam toliko puta čuo na uši, to je kada obitelji i šira društveno-obiteljska zajednica u Hrvata prosuđuju izbor bračnih drugova, uz napomene da bivši/bivša supružnika zarađuje više, napreduje bolje u životu, ono bivši/bivša su anđeo, sadašnji/a supružnik/ga su grozni i nedostojni moga djeteta. Ako se netko pita zašto neki ljudi isključuju bake i djedove iz odgoja svoje djece, onda tu leži odgovor. Iracionalnost je urođena stvar, europsko prosvjetiteljstvo je previše zanemarilo biblijsku antropologiju i Augustinovu razornu kritiku ljudske prirode.

U ovome suvremenom svijetu žene i muškarci su zajednički pogubljeni u dobu koje je sebi nametnulo marksističku teoriju konflikta kao društveno (ne)sveto pismo. U debati smotanoga Petersona i genijalnoga Žižeka, Peterson je to promašio dovoljno poentirati. Samo nas bombardiraju s podjelama, podjele po rasi, spolu/rodu, manje klasi, ovome, onome. Suvremeni lijevi teoretičari mrze jednako Boga i čovjeka. Po prirodi stvari, žene i muškarci su upućeni jedno na drugo, a da postoje razlike između žene i muškaraca, to je stvar prirode koje ne može prebrisati lijeva feministička američka sveučilišna elita. Razlike su odlična stvar, treba ih njegovati. Svijet Babilonske kule je svijet bez razlika.

Tužna je istina da Zapadom vlada val depresije (koji doduše muškarci dovode korak dalje) i da su vremena teška. Ova teška vremena su apsurdna jer sve se ima na dohvat ruke, zdravstvo, suvremeni kućanski aparati, automobili, dobra hrana, ali očito da to nije dovoljno.

Rat između žena i muškaraca je neo/kvazi-marksistička glupost, kršćanstvo pred sebe mora staviti kao zadatak prirodno pomirenje žena i muškaraca kako bi zapadna društva opet prodisala punim plućima. Valjda su i žene i muškarci dovoljno zreli da intimno znaju da su si međusobnno najveći saveznici. Ako je to politički nekorektno, nemam problema s time. Istina je uvijek politički nekorektna.

  • vrh:

    Tko želi unormaliti mora i sam postati normalan. Ovaj svijet je cirkus bez granica.