Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Svećenički celibat je primarno gospodarsko pitanje, a manje duhovno, a Hrvati su protiv obveznoga celibata još od 1848.

Hrvatski svećenici su u 20. stoljeću u dva navrata tražili ukidanje celibata, prvo je to tražio reformni pokret nižeg svećenstva poslije Prvoga svjetskoga rata, a za vrijeme Hrvatskoga proljeća bujao je reformni pokret u Zadarskoj nadbiskupiji, koji je također tražio ukinuće obveznoga celibata.
Objava 08. siječnja 2019. 11 komentara 1965 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Pitanje staro stoljećima.

Celibat, ta gorka riječ, popularna je tema u društveno-političkom životu svih katoličkih društava. Protestantska društva ga ne razumiju, pobožni Židovi te blijedo gledaju ako ga spomeneš, a ni muslimanima nije previše bistar. Tek od Drugoga lateranskoga koncila u 12. stoljeću svećenički celibat je obveza, iako su pojedine lokalne biskupske sinode od 4. stoljeća pokušale ga uvoditi (i to na području današnje Španjolske, ali španjolski katolicizam je uvijek bio licemjeran, kičast i bez pretjerane duhovne dubine), primarno zbog toga jer su oženjeni svećenici imali tendenciju da crkvenu imovinu ostavljaju svojoj djeci, a svjetovna moć Crkve se uvijek temeljila na nekretninama, manje nekretnina, manje moći.

Sveti Petar je sigurno bio oženjen, sveti Pavao nije, iako je kao farizej i židovski teolog morao to biti, pa tradicija smatra da je bio udovac. Uostalom, pastoralne poslanice koje tradicija pripisuje Pavlu izričito od crkvenih dužnosnika traže da budu oženjeni. Pobornici celibata često vole navoditi svetoga Augustina kao primjer čovjeka i biskupa koji je poticao celibat. Augustin Aurelije je u životu živio u konkubinatu (bio je tada presiromašan da bi isti pretvorio u brak, rimsko običajno pravo je poznavalo više oblika veza između muškarca i žene, za brak se trebalo imati ekonomsku sigurnost), što ga je mučilo značajan dio života. Friški preobraćenik Augustin je bio gorljivo moralan i jako protiv braka, iako je pod starije dane napisao izvanredno djelo De bono coniugali (O dobrobiti braka) koji odražava razmišljanja zreloga biskupa, čovjeka koji nikada nije prebolio svoju ljubavnicu i koja poziva kršćane da se žene (iako smatra da je brak je dobar, Augustin ipak misli da je posvećeno djevičanstvo bolje), a u istom djelu možete čitati da su se biskupi ženili, tako da je dogmatska mantra da se biskupi nikada nisu ženili laž, jer čuveni teolog je bolno iskren. Aurelije Augustin je u životu imao najmanje dvije ljubavnice, deset godina je bio zaručen, bio je otac nezakonitog djeteta, letio s jednog posla na drugi i bio je vrlo nestalan u svojim vjerovanjima, iako je jedan od najgenijalnih ljudi u povijesti čovječanstva i jedan od mojih najdražih autora, a njegovo preokupacije su i danas suvremene.

Celibat je u prvim stoljećima Crkve bio uglavnom ženska stvar, službenice Crkve su ga prakticirale, bio je dobar izlaz za žene željne da budu više od domaćice. Grčko društvo je preziralo žene, spolni odnosi sa ženom su se smatrali nužnošću, ako se ikada pitate zašto sveti Pavao kao papagaj ponavlja da je dužnost muškarca voljeti svoju suprugu, tu leži odgovor. Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! (Gal 3,28)

Kod Rimljana se od žene očekivala podređenost, pa je celibat bio dobro rješenje. Prve redovničko-cenobitske zajednice od svetoga Bazilija i njegove sestre svete Makrine sredinom 4. stoljeća odraz su legalizacije kršćanstva i nepovjerenja spram rimsko-grčkoga društva, u kojem je novo masovno kršćanstvo gubilo na žaru. Ako se svećenički celibat ukine, on će i dalje vrijediti za redovnike, iako je kroz srednji vijek bilo normalno da i redovnici imaju žene.

Reformacija ukinuvši celibat nije donijela ništa novo, nego je samo legalizirala zatečeno stanje, tek u Katoličkoj crkvi od Tridentskoga koncila započinje nekakvo ozbiljnije beženstvo kod svećenika, poslije kojega nastaju sjemeništa koja su trebala usmjeravati mladiće ka neženstvu, s najboljim Aristotelovima ženomrzalačkim argumentima. Danas su sjemeništa besmislena, a kao ilustracija zašto, provjerite ovdje.

Na ovim našim prostorima svećenički celibat je nefunkcionalan, primarno u BiH, koja je ovako bila pod osmanskom vladavinom stoljećima, pa su fratri često živili u kućanstvima i zavrijedili nadimak ujaci. Ujaci su često imali žene, a kako je u Slavoniju počelo pristizati BiH stanovništvo od Prvoga svjetskoga rata (suvremeno stanovništvo Slavonije je pod princom Eugenom također došlo iz BiH), onda su se počeli jače prenositi ti običaji među slavonskim svećenstvom. Nije to samo u Slavoniji i BiH, primjerice u ožujku 1848. Velika narodna skupština u Zagrebu donosi Zahtijevanja naroda, dokument od trideset točaka koji traže od nazadne Austrije da Hrvatska postane moderna država više nalik Francuskoj nego germanskom Beču. Trideseta točka glasi i zahtijeva: Ukinutje celibata, i uvodjenje narodnog jezika u cèrkvu polog starinskog hèrvatskog prava i običaja.

Nije na odmet reći da je đakovački biskup Strossmayer imao stalnu ljubavnicu, strelice pravaške štampe su tu bile ubojite. Na hrvatskim prostorima celibat dakle nikada baš nije bio najdraža stvar, a u Slavoniji možete doživiti i ovakve stvari. Navodno da svećenici sa ženama vrlo teško napreduju u crkvenoj hijerarhiji. Doduše, stav jednoga čuvenoga prebendara je da celibat samo zabrana ženidbe, ali da nije zabrana odnosa sa ženama. Skrušeno priznajem, svašta sam čuo u svome životu na ovu temu.

Hrvatski svećenici su u 20. stoljeću u dva navrata tražili ukidanje celibata, prvo je reformni pokret nižeg svećenstva poslije Prvoga svjetskoga rata tražio reforme, među njima ukinuće celibata. Iz dijela toga pokreta nastala je Hrvatska starokatolička crkva, trebao bi ove godine izaći prošireni doktorat fra Daniela Patafte na tu temu. Sad već davnih dana pisao sam diplomski o istoj tematici, a mislim da će doktorat prof. Patafte zaokružiti to razdoblje i uvjeren sam da će starokatolici jako duriti na isti. Moj diplomski im se nije svidio jer sam koristio povijesne izvore (točno kako ste ste pročitali).

Za vrijeme Hrvatskoga proljeća išao je paralelni proces u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, čije je središte bilo u Zadarskoj nadbiskupiji i koji su vodili mladi svećenici i profesori zadarske Visoke bogoslovske škole Josip Kolanović, Miljenko Žagar, Marijan Grgić i Josip Balabanić. Tridesetak svećenika zatražilo je reforme kao što su ukidanje celibata i ukidanje teritorijalnih župa (kroz 1970. u Zadru djelovali eksteritorijalni svećenički timovi, nešto što je bilo ispred svoga vremena), a u jesen 1971. nastupio je svećenički štrajk. Na tradicionalnom Svećeničkom tjednu na početku te iste godine doneseno je više deklaracija koje su tražile promjene, a koje su bile prihvaćene od većine hrvatskih svećenika, iako se štrajkalo samo u Zadru. Do polovice 1972. paralelno s gušenjem Hrvatskog proljeća, Biskupska konferencija Jugoslavije dokrajčila je zadarski reformni pokret i 18 svećenika napustilo je službu, među njima i J. Kolanović (danas umirovljeni ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva), M. Žagar (saborski zastupnik u više mandata u slobodnoj Hrvatskoj) i M. Grgić (kasnije povjesničar umjetnosti, umro prerano 1980.), a čistilo se i svećenstvo u Zagrebačkoj nadbiskupiji koje je bilo malo previše za tekovine Drugoga vatikanskoga koncila, sve na (zlu)radost nekih slavonskih i bosanskih biskupa. Kako je 1972. bila ogavna godina i kako su to sve bili hrvatski domoljubi, nije im bilo ni u peti organizirati paralelnu crkvu, kao što je to napravljeno početkom dvadesetih godina 20. stoljeća.

Činjenica je da Katolička crkva u Hrvatskoj često gubi kadrove zbog celibata, nema osobe koje nije čula priče o domaćicama, djeci i slično, pa shodno tome možemo zaključiti da je pošast pedofilije zaobišla Hrvatsku, među ostalim, jer su svećenici preokupirani podizanjem svojih obitelji. Neki su pošteni pa kažu da će se javno oženiti, pa tako u rujnu je Crkvu napustio virovski svećenik Ivica Bačani, a sada pak zaprešički župnik Vinko Sudar. Riječ je o ljudima rođenima u osamdesetima, a generacije iz osamdesetih krasi poštenje koje npr. sve generacije prije nemaju, izuzevši proljećare. Po svemu sudeći, bili su to vrijedni pastoralni radnici, iako drugačijeg stila, Bačani je bio vrlo konzervativan, a Sudar je pak bio agilan čovjek, navijač reprezentacije, nije se bojao kamera, društveno aktivan, župnik kakvoga biste htjeli.

Naravno, za ove ljude nažalost nema mjesta na oltaru i žalosno je da tu vladaju dvostruka mjerila u Katoličkoj crkvi. CNA, američka IKA, ponosno je javila da otac Andrew Petiprin iz američkoga Nashvillea, glavnoga grada country muzike, prešao iz redova Episkopalne crkve u Katoličku crkvu. Oženjen s Amber, ima dvoje djece. I neka sada netko kaže da je svećenički celibat u 21. stoljeću smislen, jer sasvim je okej biti oženjen kada netko mijenja dres, ali nije okej imati ženu za one koji su rasli u toj istoj Crkvi. Prisilni celibat je za biskupijske svećenike je besmislen, iako će biti uvijek svećenika koji će se dobrovoljno držati celibata. Ali u ovome obliku, s obzirom na sve navedeno, stvarno nema smisla, znali su to Hrvati 1848., znaju to i danas. Voljeti ženu nije i ne smije biti grijeh za nikoga.

  • Diorella:

    PItanje celibata "dubljeg" je duhovnog, čisto "ezoteričkog" značaja, ali malo tko ga razumije. Dakle, sva ova naklapanja su površna i ne ciljaju bit. U životu ponekad moraš odlučiti što želiš biti, no ljudi vole megalomanski sjediti na više stolica i ... prikaži još! dokazivati se (u prijevodu: energetski se trošiti ) na više frontova istodobno. P.S. @zoranos je ispravno poentirao.

  • Marcos:

    Ok onda neka i časne sestre budu udate ili u javnoj vezi

  • Diorella:

    PItanje celibata "dubljeg" je duhovnog, čisto "ezoteričkog" značaja, ali malo tko ga razumije. Dakle, sva ova naklapanja su površna i ne ciljaju bit. U životu ponekad moraš odlučiti što želiš biti, no ljudi vole megalomanski sjediti na više stolica i ... prikaži još! dokazivati se (u prijevodu: energetski se trošiti ) na više frontova istodobno. P.S. @zoranos je ispravno poentirao.