Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Ta nedostižna riječ kompromis. Ili kako se Hrvati ne znaju ili se neće dogovoriti oko baš ničega...

Ova godina je politički zanimljiva. Jer sve oporbene političke opcije, same od sebe, bez ikakvoga vanjskoga utjecaja, jednostavno se urušavaju. Ljevica prati europske trendove, ali ih i tipično hrvatski pojačava. Pred četiri sam pisao kako SDP sam sebe uništava...
Objava 13. listopada 2021. 0 komentara 401 prikaza
Foto: Pixabay
Foto: Pixabay
Dogovor kuću gradi...

Da parafraziramo Tolstoja, svaki je narod nesretan na svoj način. Kako sam već u godinama kada sam se naupoznavao nešto ljudi u svome malome životu, moram reći da Slaveni i slavenski narodi vole biti nesretni. Rusi su stvorili svoju književnost i značajan dio filmografije na tome kako je u Rusiji pojedinac nesretan do bola. Ako ima sjekira u ruskom romanu ili u kakvom filmu, dobro znate da to ne može ili neće završiti dobro. Od svih slavenskih naroda, rekao bih da su Poljaci skloni nesreći još više od Rusa i svih Južnih Slavena skupa. Prastara narodna umjetnost navedenih Južnih Slavena, pogotovo onih koji su imali "sreću" biti pod Osmanlijama, svodi se na napjeve o turskim pokoljima i onda prikladnim osvetama na tu temu. Npr. ja obožavam Ivana Mažuranića kao čovjeka i političara, ali npr. Smrt Smail-age Čengića ne šmekam previše, jednako kao i tadašnja pravaška omladina. U Srbiji danas skoro pa nema džamija, a još u 19. stoljeću svako mjesto u užoj Srbiji imalo je istu.

Hrvati su Slaveni, pa isto vole biti nesretni, kao ostatak slavenskoga korpusa. Jest da se nešto izvlačimo na perzijsku/afganistansku teoriju o podrijetlu, odnosno NDH, zapravo Himmler, tj. sile Osovine se uhvatile na ostrogotsku teoriju, ali unatoč svemu tome, Hrvati jesu bili i ostali Slaveni. Jezikom, mentalitetom i običajima. I to baš po sklonosti pehu, nesreći i teškoj svađi. Najbolje je pogledati Ukrajinu, gdje se nitko oko ničega ne može dogovoriti. Ni Ukrajinci sami, ne znaju kako točno reagirati na rusku okupaciju vlastitih istočnih pokrajina. Ne mogu naći nekakav zajednički jezik s Rusima koji im sustavno negiraju pravo na vlastiti identitet, jezik i pravo na vlastitu crkvu. Možda to hrvatskome čitatelju zvuči jako poznato. Ta neka teza da nemaš identitet i jezik, pravo na vlastitu vjeru.

Ova covid kriza nikome ne leži. Pa ni Hrvatima. Koji su jednom u životu u svjetskom vrhu po nečemu, ovaj put po racionalnosti mjera. U Australiji npr. policija mlati ljude. U Kanadi ne mlati, ali opresija je na višoj razini. A Hrvati mogu čak popiti kavicu u svojoj omiljeloj ugostiteljskoj radnji bez covid potvrde. Nešto što je za veći dio zapadnoga svijeta nedostižno. Ali svejedno se kuka.

Ova godina je politički zanimljiva. Jer sve oporbene političke opcije, same od sebe, bez ikakvoga vanjskoga utjecaja, jednostavno se urušavaju. Ljevica prati europske trendove, ali ih i tipično hrvatski pojačava. Pred četiri sam pisao kako SDP sam sebe uništava (Hrvatska ljevica nalazi se pred mogućim nestankom, SDP sam sebe uništava), a ništa pretjerano mudro sam zaključio: SDP mora shvatiti da živimo u 2017., a ne u 1945. Hrvatskoj treba jaka lijeva stranka, kao što joj treba jaka konzervativna stranka, jednako tako joj treba jaka liberalna stranka, kao i jedna dobra demokršćanska stranka. Ako čovjek nema izbora, onda pravi gluposti. Izgleda da je taj proces, SDP-ovog samouništenja došao ove 2021. kada je SDP, bez ikakvih vanjskih pritisaka odlučio da ima dva posvađana saborska kluba. Jer ništa nije tako dobro kao se svađati. A Možemo... Ima svojih problema... Blago kazano...

Tvrđa desnica u Hrvatskoj je odavno politički umrla, ali akteri to odbijaju shvatiti. Mora čovjek biti fasciniran kada vidi jedne te iste ljude kako zadnjih 25 godina se sele od stranaka, mijenjaju imena svojim projektima, ali sve je to uvijek isto. Hrvatska desnica je poslovično razjedinjena, svaki akter misli da je novi Ante Pavelić ili barem novi Franjo Tuđman (Pavelić i Tuđman ne idu skupa u istu rečenicu, ali dio desnice to ne shvaća), čija je misija da osvoji vlast i... Tu možda počinje dio problema jer nitko točno ne zna što bi to tvrđa desna ekipa radila na vlasti. Iznimka je Zlatko Hasanbegović koji nije bježao od prakse i koji je bio ministar kulture i koji je maknuo druga Tita s Trga Republike Hrvatske. Sve ostalo samo nekakvo jamranje o Srbima i boljim starim vremenima. Ali jedna stvar je sigurna među svim silnim desnim akterima, a to je nemogućnost bilo kakvoga dogovora oko bilo čega. Jedini je spas da se sve postojeće opcije ukine ili da se svi sjedine i da se maknu svi propali wannabe-poglavnici, pa da se krene ispočetka. S novim ljudima i licima.

Ali danas to baš i nije više in. To desno-lijevo, pučki kazano ustaše-partizani. Ljude se sada krvnički svađaju oko maska i cjepiva. Bez ikakvoga kompromisa. Nema tu nikakvoga zajedničkoga nazivnika, ide se do kraja. Obitelj, prijatelji, nepoznati ljudi na Internetu. Gazi, vrijeđaj, bez milosti. Kompromis nula bodova.

Kršćanska teologija je često stvar kompromisa nadahnutim Duhom Svetim. Sabori ili koncili, oni su duša kršćanske teologije. Danas katolici, pravoslavci i protestanti vjerni tradiciji imaju svoje sabore, sinode i skupštine na kojima raspravljaju važne teme za Crkvu i za kršćane. Nažalost, zadnjih 40 ili 50 godina taj kompromis je nešto oslabio pa pravoslavlje se nalazi u jednoj strašnoj krizi čiji je simbol pitanje Crkve u Ukrajini. Protestantske tradicionalne crkve se raspadaju na pitanjima suvremenosti, uglavnom vezanih uz seksualnost i pitanje žena u Crkvi gdje se nikako ne može doći do kompromisa, a broj vjernika rapidno pada, dok neke netradicionalne fele protestantizma imaju vidljiv rast. Katolička crkva u sebi ovih dana ima također problema, primjerice pitanje Katoličke crkve u Njemačkoj ili sada već riješeno pitanje ultrakonzervativnih latinaša. A povijest Crkve nudi odgovor, jednostavan je: dogovor nadahnut Duhom Svetim.

Nemogućnost dogovora, nemogućnost kompromisa očito Hrvate stavlja u samo središte suvremenosti i očito da je smo pravi Europljani. Volio bih da me budućnost negira i da će Hrvati konačno se prestati svađati i barem oko nečega dogovoriti. Radi nas samih, radi čovjeka samoga, da se nadovežemo na velikoga Vjekoslava Bajsića. Lako se svađati. Ali dogovor je važan.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.