Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Treba nam Morgen Ive Robića, a ne naporno crnilo pesimizma i beznađa

Njemački penzići koji su još živi iz toga doba, jednostavno obožavaju Robića i tu stvar. Još u devedesetima na hit-paradama po njemačkim televizijama, Robić je bio redovan gost i ekipa je jednostavno sjala kada je krenula ta pjesma. Još danas njemačke bake i djedovi kupuju unucima njegove ploče, kako to zabavno svjedoče recenzije na web-trgovinama.
Objava 11. travnja 2021. 0 komentara 433 prikaza
Foto: Promo
Foto: Promo
Mister Morgen

Ivo Robić bio je svjetska marka. Prvi i jedini pjevač koji je imao pravu karijeru izvan Hrvatske i Jugoslavije u svoje doba na svjetskoj razini. Dio pjevača, kao Karlo Metikoš i Tereza Kesovija, dobro prolazio je u jednom razdoblju, ali Robić i dalje ostaje jedini pjevač koji je bio na Billboardu tjednima i to u prvih dvadeset. Hrvat koji pjeva na njemačkome na američkoj top ljestvici 1959. i onda opet 1960. s drugom pjesmom. Čudo, živo čudo.

Čudesno da je uopće imao karijeru s obzirom da je bio glazbeno aktivan za NDH. Sustavno je šutio o tome razdoblju i odbijao je išta govoriti. Služio je 1941. u Kopnenoj vojsci Hrvatskoga domobranstva, a to znam jer je služio s mojim rođakom koji je zapeo u istoj do 1945. i čudesno preživio Križni put, dok je Ivo uspio relativno brzo skinuti domobransku odoru (sjajno je pjevao već u vojsci) i vratio se u civilstvo. Apsolutni vladar glazbene scene Banovine Hrvatske i NDH bio je Andrija Konc, koji je u ljeto 1945. odveden od OZNA-e i jednostavno nestao, bilo bi lijepo kada bi Joža Manolić nešto rekao o tome, računajući da je on bio tu broj jedan, gospodar života i smrti u Bjelovaru. Konc (rođen u Somboru) i Robić (rođen u Garešnici), po svome odrastanju su Bjelovarčani.

Npr. Tiho plove moje čežnje izdana je fonografski 1944. i ona je nastala u NDH. Redatelja Krešu Golika, koji je bio domobranski propagandist za rata, u dosta nevolja slučajno je uvalio partizanski general i budući direktor RTZ-a Ivan Šibl, kada je u malo veselijom stanju sredinom pedesetih u Gradskoj kavani svojoj ekipi za stolom priopćio da je listao neki endehaški godišnjak i da je našao Golikove članke, što je netko radosno prijavio vlastima, a ta omanja činjenica poslala je Golika na čak desetak godina pauze od nekoga jačega filmskoga projekta. Shodno tome, sasvim je bistro je zašto je Robić šutio o svojim ratnima godinama, iako je faktički bio mlada zvijezda tadašnjega Krugovala i relativno popularni glas u NDH od 1943., a isticati tako nešto u komunističkoj Jugoslaviji bilo je kontraproduktivno, a i nije se ga više moglo čuti na radiju poslije oslobođenja, a tek zapravo 1949. nastavlja svoju karijeru, kada opet može snimati.

Npr. nakon Drugoga svjetskoga rata, u beogradskim muzičarskim (jazz) krugovima, Jimmy Stanić i Ivo Robić bili su dva najdraža gosta, poznata po svome šarmu i kvalitetnom cugu (količini podnošenja alkohola), ali barem kod Robića, njegova žena i menadžer Marta, relativno je brzo skratila njegove češće izlete u glavni grad Srbije i Jugoslavije. Zanimljivo je spomenuti da je i Jimmy Stanić, ikona zagrebačkoga štiha i života, rođen je pak u Dubrovniku, a uspio je izbjeći ratni staž, iako je bio priključen relativno friško osnovanoj Jugoslavenskoj armiji u Zagrebu u proljeće 1945. i lijepo se nahodao po Bosni u ljetu iste godine. Golik, koji je filmski stvarao kulturnu sliku Zagreba kroz svoje filmove i možda je najveći purger među filmašima, rođen je u Fužinama. Robić, Stanić i Golik stvorili su jednu magičnu sliku Zagreba, a nisu rođeni Zagrepčani, što je mislim najbolji argument protiv svih onih koji su kao veliki Zagrepčani, a mrze sve one koji kao dođu kvariti "njihov" grad.

Ovaj gornji kolaž ocrtava jednu tragiku kada se previše drži prošlosti i kada ideološko sljepilo doslovce uzima živote. Golik je proveo deset godina na ledu zbog jedne slučajne pijane opaske, a Robić je jednostavno mogao nestati iz javnoga života da je netko išao kopati po pločama iz NDH. Tužna sudbina Andrije Konca, koji je samo pjevao, a završio bez groba svjedoči koliko je lako bilo izgubiti život u post-ratnom vihoru.

Njemačka je te davne 1959., kada je Robić za Polydor izbacio Morgen, bila duboko traumatizirana zemlja s teškim i opravdanim biljegom nacizma i svih tragova logora i smrti koje su Nijemci posijali diljem Europe. Robićev Morgen navještao je bolje sutra, Zapadnu Njemačku koja se digla iz pepela. To je ljubavna pjesma, nema u njoj ništa nacionalistički, zapravo glavni lik objašnjava svojoj dragoj da im dolazala neka bolja vremena. Ima i u hrvatskoj muzičkoj produkciji jedan sličan primjer iz Hrvatskoga proljeća kada je za Dubrovačke trubadure Drago Britvić napisao tekst Pusti da ti leut svira, koja je na prvi pogled samo ljubavna pjesma, a glavni lik je uspavana Hrvatska (Sad kad spavaš opijena| Kad je noć k'o jasmin meka| Pusti da da ti leut svira| Trajna nina nina nena). Ali taj Morgen navještao Njemačku koja se digla iz pepela i koja se diže sretna i obnovljena, kojoj se vraćaju sretna vremena.

Njemački penzići koji su još živi iz toga doba, jednostavno obožavaju Robića i tu stvar. Još u devedesetima na hit-paradama po njemačkim televizijama, Robić je bio redovan gost i ekipa je jednostavno sjala kada je krenula ta pjesma. Još danas njemačke bake i djedovi kupuju unucima njegove ploče, kako to zabavno svjedoče recenzije na web-trgovinama.

Hrvatskoj treba neki novi Morgen, neko novo sutra! Hrvatska nije zemlja kakvom je pokazuje RTL televizija, zemlja krezubih ljudi upitnoga psihičkoga zdravlja u kojoj vlada najgore crnilo. Njemačka je 1945. bila cigla na cigli, razrušena i nikakva, ali digla se, što je najbolji dokaz da je to moguće. Hrvatskoj treba i netko kao Ivo Robića, sa smješkom na licu i ugodna glasa, da nam svima objasni da dolaze bolja vremena. Priznajem, cijeloj svijetu nedostaje Ivo Robić, ali za svijet me nije briga, stalo mi je primarno do Hrvatske!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.