Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Tri slike iz povijesti liberalizma u Hrvata ili zašto suvremena Hrvatska i liberalizam ne idu baš najbolje zajedno

Pamti li tko da je Ivo Banac, danas desni demokršćanski intelektualac vrlo sklon Katoličkoj crkvi, bio jedan od najglasnijih članova Gotovčeva LS-a, a također i jedan od najvećih Tuđmanovih kritičara?
Objava 22. studenoga 2019. 3 komentara 1149 prikaza
Foto: Hrvatska enciklopedija - LZMK
Foto: Hrvatska enciklopedija - LZMK
Starčević, AGM, Gotovac

Liberalizam je pojam koji je danas u hrvatskome jeziku sve teže definirati, pogotovo jer postoji barem desetak derivata liberalizma, ali više-manje u Hrvatskoj postoji sintagma koja glasi lijevo-liberalan, nešto što je došlo iz američke politike gdje su marksist i liberal bliski pojmovi, a to je nekada bilo totalno strano europskoj, a pogotovo hrvatskoj tradiciji. Kada čovjek još pogleda koliko je bivših komunista u Hrvata, pogotovo u akademskim vodama, u devedesetima dvadesetoga stoljeća jugoslavenski marksizam zamijenilo za internacionalni kvaliberalizam, onda boli glava. Nacionalna država je jedan od najvećih darova europskoga liberalizma svijetu, iako to kod nas se tako ne percipira.

Slika prva: Izvorno pravaštvo kao jedini pravi domaći liberalni proizvod

Pravaška ideologija Ante Starčevića i Eugena Kvaternika tipični je liberalni nacionalizam druge polovice 19. stoljeća, a u sebi ima sve temeljne značajke europskoga liberalizma; individualizam, slobodarstvo, naglasak na racionalnom političkome postupanju (doduše Rakovička buna se danas čini podosta iracionalnom), jednakost pred zakonom, toleranciju svakoga oblika (Starčevićev pokret je okupljao ljude svih hrvatskih vjeroispovijesti, a Kvaternik je dignuo Rakovičku bunu s pravoslavnim graničarima), naglasak na društvenom ugovoru i konstitucionalizam (politička i ustavnopravna doktrina koja zahtijeva da pojedinci i tijela koji obnašaju političku vlast budu vezani i ograničeni institucijama, odnosno pravilima) kao temelj funkcioniranja nacije.

Od važnijih značajki liberalizma u praksi su elitizam (izvorno pravaštvo se bazira na mlađahnom hrvatskom građanstvu nasuprot plemstvu i svećenstvu, a Starčevićev stav spram seljaka je bio da su pošteni, ali neuki, dakle politički neiskoristivi), kao i jači naglasak na funkcionalnoj ekonomiji u političkome životu (npr. Kvaternikov spis Hrvatski glavničar iz 1863.). Ta faza pravaštva je jedna od rijetkih pojava koja pokazuje istovremenost političkih fenomena s ostatkom Europe. Pravaštvo je pod jakim utjecajem jednoga talijanskoga gospodina imenom Giuseppe Mazzini, važnoga prvaka pokreta za ujedinjenje Italije i čovjeka koji je spajao liberalizam i katoličku kulturu, sa specifičnih antiklerikalnih pozicija. Kasnije faze pravaštva, počevši s Josipom Frankom, izgubit će naglasak na individualizmu i skrenuti u neke čudne klerikalne vode, frankovcima tolerancija je nevažna.

Posljednji istinski pravaš-liberal je A.G. Matoš, koji je doduše bio neliberalan po pitanju ženske emancipacije, ali sve ostalo je kod njega liberalno, istinski intelektualac u našoj maloj srednjoeuropskoj bari. Danas u Hrvatskoj nema više nijedne političke opcije koja npr. odražava političke stavove AGM, a pravaštvo kao takvo uspješno je politički upokojio dr. Ivo Sanader davne 2007. kada je Anto Đapić politički "mudro" zaključio da ne treba isključiti koaliciju sa SDP-om. Pravaštvo je danas mrtvo što mrtvije može biti. Desnica u Hrvatskoj još uvijek ne nalazi način da u 21. stoljeću izrazi svoju ideologiju na jednostavan način, a nekakvo jedinstvo je vrlo daleko.

Slika druga: Hrvatska socijalno-liberalna stranka, prva suvremena stranka u Hrvata, tragična skupina naivnih intelektualaca

Ako otvorite Hrestomatiju liberalnih ideja u Hrvatskoj iz 2004. urednika Tihomira Cipeka i Josipa Vrandečića, onda možete vidjeti kako tekstovima i autorima 19. stoljeća pripada 172 stranice, a autorima 20. stoljeća ide 138 stranica, što podosta govori o tragici liberalne misli u Hrvata, računajući da su ljudi bili puno pismeniji u 20. stoljeću.

Poslije izvornoga pravaštva, HSLS je krajem osamdesetih 20. stoljeća prva prava masovnija liberalna stranka. Izvorno pravaštvo 19. stoljeća i HSLS imaju sve negativne poveznice. Na jednom mjestu se našlo previše individualaca s previše raznih ideja o tome što stranka treba biti. Ljudi kao Dražen Budiša, Vlado Gotovac, Vladimir Primorac zapravo su politički bili sami sebi najveći neprijatelji jer su bili bazično pošteni. Unatoč svemu, HSLS je imao neku čudnu simpatičnost. Kao što su se pravaške stranke non-stop raspadale i dijelile, tako su liberali osnivali nove stranke, također su HSLS-ovci često bježali u HDZ, pa čak i u HSP (Tonči Tadić i Miroslav Rožić).

HSLS je bila skupina građana koja je bila slobodarski nastrojena, tipična stranka za srednjoeuropske intelektualce koji su sanjali da Hrvatska bude kao Austrija i Danska, ali pritom se nisu mogli dogovoriti oko ničega unutar sebe, osim da stoje iza nekakvoga kejnzijanskoga socijalnoga liberalizma.

Prvo se 1998. HDZ istinski potrudio da u HSLS-u nastane opća svađa pa je Vlado Gotovac osnovao odvojeni LS, koji se 2006. opet ujedinio s HSLS-om. Kao u nekom lošem filmu, SDP se opet svojski potrudio da se HSLS nanovo raspadne 2002. i tako je nastala LIBRA, Račanovi vjerni psi, koji su se 2005. utopili u HNS. Pamti li tko da je Ivo Banac, danas desni demokršćanski intelektualac vrlo sklon Katoličkoj crkvi, bio jedan od najglasnijih članova Gotovčeva LS-a, a također i jedan od najvećih Tuđmanovih kritičara, ali da je i bio Račanov ministar iz kvote LS-a? Kada netko kaže HSLS, onda prosječnom starijem glasaču dođu na pamet svi ovi raspadi, sve ove naporne svađe. Prosječni mlađi glasač ne zna što je to HSLS, koji je pod Darinkom Kosorom bio strančica s jednim mjestom u Saboru, a Dario Hrebak se čini simpatičnim čovjekom s dobrim idejama, ali koliko on može nešto napraviti u ovakvoj političkoj situaciji, to tek treba vidjeti.

Slika treća: Hrvatski libertarijanci protiv države, učitelja, ako treba i Marsovaca, samo ako ima profita u tome

Danas pak iza pojma liberalno na hrvatskoj javnoj sceni uglavnom se kriju libertarijanci (sa stavom da je svaka država zlo, pa jednako tako i hrvatska), koji trenutno u javnom prostoru šutiraju učitelje koje štrajkaju, s tezom da su učitelji samo uhljebi i da bi svijet bio bolji bez učitelja na proračunu, sa "čuvenim" stavom da su svi osim "poduzetnika" uhljebi. Sve bi to bilo u redu da značajan dio libertarijanskih influensera i libertarijanskih javnih faca isto nisu na neki način povezani s državom (ako ne direktno, onda preko svojih žena). Hrvatska je premala bara da se ne bi poslovalo s državom. Ja sam sam trenutno mikro-mikro-mikro-poduzetnik (obrtnik), ali ne želim šutati učitelje. Hrvatska država je jedina organizacija koja donekle štiti hrvatsku naciju, a krupni kapital i međunarodne korporacije su najveći neprijatelj svake nacionalne države, što ne znači da treba zatući tržište, nego ga držati otvorenim uz set najosnovnijih pravila kako se ne bi stvarali monopoli. Nacionalna država je jedini okvir koji štiti prava pojedinaca, međunarodno pravo je čudan koncept koji ne štiti nikoga (položio sam isto s odličnim pod starije studentske dane), štićena granica i putovnica su jedini temelji osobne slobode.

U Hrvatskoj je zapravo na djelu neki čudni oblik državnoga kapitalizma u kojem je hrvatski proračun izvor većine gospodarske aktivnosti. Tajna hrvatske stabilnosti je u tome što je značajna većina stanovništva svih političkih opcija i boja prikopčana na proračun, a tko nije - taj ide u emigraciju. Mora se glasno reći da ovakav tip državnoga kapitalizma je podupiran od velike većine stanovništva. I tu prestaje svaka rasprava, nema hrvatskoga liberalizma bez donekle slobodnog tržišta.

HSLS, skupa s LS-om i LIBRA-om, definitivno su potrošili liberalni brand u Hrvata i teško da će se moći liberalizm oprati od 30 godina toga iskustva. HNS ima dodatak u imenu Liberalni demokrati (miraz LIBRA-e), ali svi znamo što većina društva misli o HNS-u. Navodno postoji nešto što se zove GLAS, a nastalo je iz HNS-a. Libertarijanski prvaci u Hrvata su pak poslovično bahati spram ikoga osim spram svojih istomišljenika, a politika je natjecanje u popularnosti. Na libertarijanskoj i ostacima liberalne scene ne postoji nijedno simpatično lice u javnosti, ne postoji osoba koja ne prezire običnoga čovjeka, svi misle da su najpametniji i da bi valjda trebalo uvesti neki oblik feudalizma u kojem bi mi svi bili njihovi kmetovi.

S obzirom na sve navedeno, biti liberal u Hrvatskoj je uzaludna i mazohistička pojava. Bolje je skupljati poštanske marke ili salvete, a za psihičko zdravlje je ribičija možda još i najbolja. Liberalizam jednostavno ovdje ne ide, iako su pravaški očevi hrvatske nacije u 19. stoljeću zamislili Hrvatsku kao suvremenu jaku europsku naciju spojenu u različitosti. Šteta je da je javni prostor toliko zagušen ustašama i partizanima, da se ne nazire nikakva nova ideologija, bilo lijeva, bilo desna, u hrvatskome javnome prostoru.
 

  • Avatar Trn
    Trn:

    Hrvatska je jedina zemlja u kojoj su okorjeli komunisti, titoisti i zagovornici jednoumlja prije devedesetih , preko noci postali veliki demokrate , liberali i europejci. Titoizam i liberalna demokracija jednostavno ne idu zajedno.

  • cvijet5:

    Odličan članak, i meni nedostaje liberalna struja. Nekako su svi u krajnostima.

  • trix:

    "šutiraju učitelje koje štrajkaju, s tezom da su učitelji samo uhljebi i da bi svijet bio bolji bez učitelja na proračunu, sa "čuvenim" stavom da su svi osim "poduzetnika" uhljebi" Ovo je nečuvena glupost. Pratim liberalnu scenu i liberalno misleće ... prikaži još! ljude i tvrdim da nikada nitko nije izjavio nešto slično. Ovo je totalna idiotarija. Kako vas nije sramota pisati ovakve izmišljotine i još na tome graditi neke teze? Stvarno ljigavo :((