Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Trideset godina od pada Vukovara - put prema oprostu treba prepustiti Vukovarcima

Grotlo pakla paloga Vukovara teško je zaboraviti. Topništvo JNA i TO Srbije zbrisalo je taj panonski biser s lica zemlje. Samo po sebi je to strahota, ali kalvarija koju su Vukovarci prošli, primjerice na Veleprometu, ali u raznim četničkim kućnim mučilištima, a čiji je simbol Ovčara kao mjesto nestanka oko 260 ljudi na način koji je neljudski i divljački, to je sve da ti pamet stane.
Objava 17. studenoga 2021. 0 komentara 393 prikaza
Foto: Pixabay
Foto: Pixabay
Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru

Kada je Vukovar pao, imam specifičnu rupu u sjećanju. Sjećam se teške atmosfere, toga podneva je HTV davao tzv. specijal s domoljubnim pjesmama koje su izvodili Zlatni dukati (album U meni Hrvatska). Iskreno ne znam je li to bilo 17. ili 18. studenoga, mislim 18. Znam sigurno da je 18. studenog (ponedjeljak) TV Slovenija rekla da je Vukovar pao, toga se točno sjećam. Sljedeće što znam da je, mislim u četvrtak, bila cijela drama oko broja Slobodnoga tjednika koji je izašao nakon pada grada u kojem se tvrdilo da mislim da Mitnica nije pala, pa je povučena prva verzija i izišla je druga, kao rijedak primjer ratne cenzure. Više-manje, od šoka sam izbrisao sve između, osim što znam da tzv. službeni Zagreb nekoliko dana nije priznao pad grada. A rat dobro pamtim, iako sve manje, ali Vukovar mi je bio neopisivi šok.

Pamćenje je varljiva stvar. Američki protestantski teolog hrvatskoga podrijetla i panonskoga senzibiliteta, Miroslav Volf u svojoj knjizi Exclusion and Embrace iz 1996. (hrv. prijevod Isključenje i zagrljaj, 1998.) pišući među ostalim i o strahotama Domovinskoga rata, zalaže se za jedan oblik svetoga zaborava, kako bi se prestalo sa zlom, da jednostavno u Bogu treba doći do toga ljubav prevlada kroz zaborav. Ovu sam knjigu čitao, a njezin nastavak koji razlaže tu tezu još i više The End of Memory iz 2006. (hrv. prijevod Zrcalo sjećanja, 2012.) nikako ne stignem pročitati. Kao studentu mi se taj koncept činio pomalo čudnim jer Biblija, pogotovo Stari zavjet je prepun formule koja glasi: Sjeti se... ili Sjeti se Izraele..., a novozavjetna perspektiva isto je sva u sjećanju na Isusa Krista. Kako sam stariji sve više shvaćam što je Volf htio reći i njegova perspektiva je stvarno usmjerena k ljubavi i opraštanju, kao jednom od temelja kršćanstva i Isusove poruke.

Grotlo pakla paloga Vukovara teško je zaboraviti. Topništvo JNA i TO Srbije zbrisalo je taj panonski biser s lica zemlje. Samo po sebi je to strahota, ali kalvarija koju su Vukovarci prošli, primjerice na Veleprometu, ali u raznim četničkim kućnim mučilištima, a čiji je simbol Ovčara kao mjesto nestanka oko 260 ljudi na način koji je neljudski i divljački, to je sve da ti pamet stane. Kako reći nekome da zaboravi sva mrcvarenja širom logora i zatvora po Srbiji, to je malo teže. Ne znam kako je tim ljudima, ali mnogi su opisali što se dogodilo. Ja se naivno nadam da više nikada neće biti rata na ovim prostorima, da Srbi i Hrvate nikada više neće ratovati.

Oprost je kršćanski imperativ. Imam nekakav čudan osjećaj da značajan dio stanovništva očekuje čuda između Hrvata i Srba u Vukovaru po tome pitanju. Bio je rat, prošlo je eto toliko puno vremena (čak trideset godina), sada se svi lijepo pomirite, jednom ili nekoliko puta godišnje doći će se donijeti vijence i adios amigos. Jedan od bardova domaće pisane novinske riječi, koji zadnje vrijeme piše neke čudne stvari, otišao je korak dalje pa opsovao Vukovar, sve kao u dobroj vjeri, dižući mnogima živac, jer ga mnogi ovako ne vole, a ovo je samo razjarilo ljude.

A kao da treba dodatno razjarivati ljude. Glođemo se i svađamo oko ove pandemije i cijepljenja kao nacija. Glasni ljudi s obje strane vide sve najgore u drugoj strani. Neki zazivaju nasilje i ustanke. Pred osam godina, u studenom 2013. javna atmosfera je isto bila na rubu nasilja, prepuna mržnja. Tadašnji premijer Zoran Milanović mogao je spriječiti referendum samo da je Ustavnom sudu poslao isti na provjeru, ali današnji predsjednik preferira svađu i kaos, pa smo se onda svi svađali, umjesto da se tadašnji premijer bavio ekonomijom, a ne iskoristio manjinsko pitanje za paljenje niskih strasti.

Tragedija Vukovara je u tome što nisu došli vanzemaljci i činili te strašne zločine, nego ljudi koji su se dobro znali, koji su možda čak i voljeli, živili i radili jedni s drugima, znali sve o svakome. A onda su krenule svađe i gadne riječi, podjele za one koje su za Hrvatsku i one koji su za Srbiju/Jugoslaviju. Krenulo je verbalno, a završilo je u masovnim grobnicama i logorima u Srbiji, u mučenjima. Ako već ne možemo vratiti vrijeme, onda barem uvidimo u teškoj žrtvi Vukovara kamo nas može odvesti gruba riječ i isključivost. Pa onda dignimo ručnu i prestanimo s verbalnim nasiljem koje vlada ovih dana po javnom prostoru. Siniša Glavašević i Branko Polovina smaknuti su na Ovčari samo zato jer su bili radijski novinari, to im je bio jedini krimen. Njihova krivnja je bila izgovorena riječu u eteru.

Zlo se nekada da opipati u zraku. Neki lako u ratu postaju najgore ubojice. Njemačko-američka filozofkinja Hannah Arendt stvorila je vezano uz Holokaust, pojam banalnost zla koji opisuje kako obični maleni ljudi čine najgore zločine u specifičnom okruženju. Žrtva Vukovara je žalostan primjer potvrde takve teze. Srećom, pa i među srpskim vojnicima je bilo i onih koji su "vadili" ljude iz smrti, to također ne treba zaboraviti.

U predkoncilskoj liturgiji Velikoga tjedna, po brevijaru/časoslovu pape Pia X. iz 1911. na jutrenju Velikoga četvrtka pjevali su se/čitali su se dijelovi Iz razlaganja svetog Augustina, biskupa, o psalmima, a ovi obredi su opstali kroz korizmene napjeve na Hvaru i drugdje. Kaže Aurelije Augustin: Svaki zao čovjek ili zato živi, da se popravi, ili zato živi, da se po njemu dobar čovjek vježba. Znam da ovo nije neko grandiozno objašnjenje zašto su ljudi zli, ali ja boljega nemam.

Žrtva Vukovara ostat će u kolektivnom sjećanju sve dok postoji hrvatska nacija. Pomirenje treba ostaviti Vukovarcima, pustiti ljude da oproste kada to mogu i kako mogu. Nikoga forsirati na nešto. Funkcioniranje pravne države neće riješiti svaku stvar, ali sigurno neće odmoći. Treba se usrdno moliti Bogu da rata više nikada ne bude u Hrvatskoj.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.