Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Vatikan uzvraća udarac - nema više mise na latinskom jeziku u župnim crkvama

Katolička crkva na Drugom vatikanskom koncilu (1962-1965.) krenula je u sveopću crkvenu obnovu vlastitoga crkvenoga života i jednu revitalizaciju bez koje zasigurno ne bi preživjela dvadeseto stoljeće, već bi ostala prazan muzej bez ljudi.
Objava 22. srpnja 2021. 5 komentara 6812 prikaza
Foto: Pixabay
Foto: Pixabay
Liturgija kao središte teologije

Teologija je često nerazumljiva ljudima jer je prepuna latinskih fraza i izraza. Svaki student teologije na Zapadu, bilo katolik, bilo luteran, kalvin, anglikanac kao papagaj će ponavljati jednu latinsku frazu kada je riječ o liturgiji - Lex orandi, lex credendi (hrvatski prijevod iz Katekizma Katoličke Crkve je Zakon moljenja jest zakon vjerovanja), fraza iz petoga stoljeća koja znači da način na koji se moli, kako se slavi Boga odražava vjeru Crkve u bogoslužnim činima. Za pravoslavce (ortodoksne), ortodoksija je izjednačena s ortopraksijom (ispravna praksa), to su jednostavno neodvojive stvari.

Ulaskom u neku crkvu, teologiju tu zajednice odmah vidite po obredu, ako u prvi mah crkvena arhitektura odmah ne odaje o kojoj je denominaciji riječ. Svaka tradicionalna crkva ima svoju liturgiju koja je strogo propisana, postoji jedan specifičan red proslave, svako bogoslužje odaje vjeru njenjih vjernika. Najbolje se vidi to u riječima pretvorbe, vjeruje li zajednica koja moli u istinsku prisutnost Krista u kruhu i vinu. Tu su ujedno i najjače razdiobe između zapadnih protestantskih crkvi i Katoličke crkve, odnosno evangeličko-luteranskih crkvi i svih ostalih protestanata. Ali to je za drugi tekst. Kršćani se vole svađati međusobno i previše.

Da ne kompliciramo puno s latinskim i nazivima crkvenih dokumenata koji neteolozima malo govore, Katolička crkva na Drugom vatikanskom koncilu (1962-1965.) krenula je u sveopću crkvenu obnovu vlastitoga crkvenoga života i jednu revitalizaciju bez koje zasigurno ne bi preživjela dvadeseto stoljeće, već bi ostala prazan muzej bez ljudi. Iako takvo nekakvo stanje je u Zapadnoj Europi, u ostatku svijeta, RKC stoji zapravo jako dobro, a taj rast je i plod Koncila. Jedna od "novotarija" kako su protivnici Koncila pogrdno zvali reforme, bila je i obnova liturgije, povratak narodnoga jezika, reforma misala 1968/9., okretanje oltara prema vjernicima, sve je to bio jedan specifičan pokret.

Od sredine šezdesetih i krajem sedamdesetih, u Hrvatskoj i u BiH, postojao je određeni otpor dijela svećenika i vjernika koji su smatrali da liturgijska rješenja koja je dao Tridentski koncil sredinom šesnaestoga stoljeća su nešto vječno i nepromjenjivo, da obredi koji su usredotočeni na svećenika, a nimalo na vjernike, da  su oni prava stvar i da latinski jezik (koji nitko ne razumije) je jedini jezik liturgije. Sve je to dodatno ironično, jer liturgija je riječ grčkoga podrijetla, doslovce znači narodni čin, narodno djelo. Drugi vatikanski koncil je omogućio obnovu liturgije da ona opet postane baš to, narodno djelo na narodnom jeziku, jer svaki narod koji je primio kršćanstvo uvijek je imao na začetku svoje bogoslužje - na svome jeziku. Tek kasnije, zbog političkih razloga, Rimska crkva na Zapadu je latinizirala bez pardona sve svoje lokalne crkve (izuzevši jedino pojedine hrvatske biskupije - popovi glagoljaši), a Crkva u Carigradu je vršila bizantizaciju svih pravoslavnih obreda gdjegod je to mogla.

Povratak katoličkoga bogoslužja na narodnome jeziku generalno je sjajno primljen među vjernicima u cijelom svijetu. Zanimljivo, svagdje je bilo manjine koja nikako nije mogla se pomiriti s činjenicom da misa nije više na latinskome jeziku. Na francuskome govornome području bilu su najbolje organizirani i njihov vođa bio je francuski nadbiskup Marcel Lefebvre koji je organizirao 1970. Svećeničko bratstvo Svetog Pija X. (FSSPX) kao utočište za sve one svećenike koji su se protivili reformama Koncila i koji su htjeli nastaviti život kao da Koncila i reformi nije bilo. Ujedno, uz tu misao, u Francuskoj je stala najcrnija višijevska desnica, svi protivnici bilo kakve modernizacije. Nadbiskup Marcel Lefebvre je 1988. zaredio četiri biskupa iz svoga Bratstva i time zaradio ekskomunikaciju, a FSSPX time odveo u otvorenu shizmu.

Za vrijeme mandata pape Benedikta XVI., koji je uglavnom bio označen medijskim gafovima (Ivan Pavao II. bio je bogomdan komunikator, a papa Benedikt totalna suprotnost), vatikanska birokracija se domislila da bi se mogao riješiti problem s FSSPX-om jer su pokazivali dobru volju, pa se u rujnu 2007. uz klasično bogoslužje, službeno dopustilo i korištenje misala iz 1962. za bogoslužje na latinskome jeziku otvorivši mogućnost pomirenja s fanovima latinskoga bogoslužja. Početkom 2009. dignute su ekskomunikacije četvorici zaređenih biskupa 1988., ali postiglo se jedno veliko ništa. Jedan od biskupa se pokazao teškim antisemitom (baš neočekivano s obzirom da je FSSPX stjecište najcrnje desnice), što je uzrokovalo teške probleme Vatikana s Izraelom, a FSSPX, dražesni kao uvijek, pokazali su srednji prst papi i Kuriji, još jednom ponizivši Rim.

Kao nusprodukt dopuštenja latinske mise, odjednom su počele po SAD-u i Europi rasti mini-zajednice poklonika latinskoga bogoslužja unutar rimokatoličkih biskupija (kao svojevrsne crkve u crkvi), čak u Zagrebu od 2009. je rasla takva zajednica, seleći se od crkve do crkve, a trenutno su našli dom u zagrebačkom Svetom Blažu kod župnika Borne Puškarića.

Od petka 16. srpnja ove godine tako nešto više nije moguće. Korištenje Misala iz 1962. i latinskoga jezika strogo je ograničeno: Mise koje se slave prema Misalu iz 1962. neće se više održavati u župnim crkvama, već će biskupi odrediti mjesto i vrijeme kada će se slaviti. Zahtijeva se da liturgijska čitanja budu na narodnome jeziku, koristeći prijevode koje odobravaju biskupske konferencije. Predvoditelja delegira biskup. (Radio Vatikan)

Ovo je napravljeno iz više razloga. Za dva sam siguran. Prvi je da se vrati FSSPX za poniženje i njihovu bahatoću. Katolika negdje ima oko 1,3 milijarde u svijetu, a pobornika latinske mise širom svijeta ima oko maksimalno oko milijun, što je kap u moru. Jedino što su jako glasni, jako agresivni i dobro organizirani, pa su relativno dobro vidljivi. Drugi razlog je puno jači, a to je da se spriječi bilo kakvo eksperimentiranje s crkvenim obredom i stvaranjem paralelnih zajednica kakve sada postoje uglavnom u većim gradovima i sastavljene su od ljubitelja latinske mise. Nema više crkve u crkvi jer se valja nešto veće iza brda.

Dok su pobornici latinske mise uglavnom koncentrirani u Francuskoj i Švicarskoj i nešto u SAD-u, Katolička crkva ima puno većih problema s drugom stranom teološke medalje, a to su tzv. pobornici tzv. Sinodalnog puta u Njemačkoj koji su iz vizure katoličkoga mainstrema pretjerano progresivni i traže neke nemoguće stvari od centrale u Rimu.

Iako se Njemačka biskupska konferencija kune da nije na putu shizme, primjerice, blagoslivljanje istospolnih partnera dostupno je u stotinjak njemačkih katoličkih župa. Katolička crkva u Njemačkoj u sebi je podijeljena, a ova teološki tvrda lijeva strana mogla bi tražiti identična prava koja je do prošloga petka imala teološki tvrda desna strana. Ako se mene pita, uz šašavo ponašanje FSSPX koje je 2009. odbilo širom otvorene ruke, ovdje je primarno riječ da se Kurija (vatikanska birokracija) brani od njemačkih prohtjeva, a neki od njih su npr. ukidanje svećeničkoga celibata, ređenje žena, ublažavanje spolnoga morala. Za razliku od malobrojnih i glasnih latinaša, u Njemačkoj na terenu stoji vrlo moćan laički Središnji odbor njemačkih katolika (ZdK). U ovome trenutku, Rimu ne treba nova paralelna crkva.

Zanimljivo, ovo i dalje sve uglavnom prolazi daleko od hrvatskih medija. Jedno je sigurno, pandemija korone značajno je usporila Sinodalni put, time dajući vremena Vatikanu da se presloži i odigra neke nove karte. A zabrana latinskoga bogoslužja u župnim crkvama jedna je od njih. Što će Crkva u Njemačkoj napraviti sama sa sobom, kakvoga će to efekta imati na ostatak Europe i svijeta, to tek trebamo vidjeti. Na naše hrvatske prilike, vrlo vjerojatno nikakvoga.

  • Avatar Dokman
    Dokman:

    Provo i osnovno Mislave, ti si protestant tako da nisi baš najupućeniji da komentiraš nešto u Katoličkoj Crkvi. Tekst ti je pun ... a ne znam kako da to nazovem a da ne dobijem žuti karton...

  • marta22:

    Konfuzan članak pun netočnih podataka. Latinska misa nije zabranjena ni ukinuta, već je, prema novom motupropriju, odgovornost reguliranja slavlja pretkoncilskih liturgija vraćena osobi biskupa: „Njegova je ekskluzivna nadležnost odobriti uporabu Rimskog misala iz 1962. u svojoj biskupiji, prema smjernicama Svete ... prikaži još!e Stolice“, stoji u dokumentu.

  • Ivan_Mihael_Nikolic:

    U cijeloj toj priči meni otpočetka nije jasna jedna stvar. U današnjoj Crkvi u kojoj se može naći zaista svakakvih oblika liturgije i interpretacija katoličkog nauka, kako to da papa Franjo strogoću trenira jedino na tradicionalistima (dobro ajde i velikim ... prikaži još! obiteljima koje se "množe kao zečevi" ali to je povezano)? Po čemu su tradicionalisti najveća unutarnja prijetnja Crkvi? Autor ovog članka širi priču kao da ovaj potez ima veze i sa Sinodalnim putem u Njemačkoj. Vidjet ćemo hoće li papa krenuti na ovako oštar način i prema njima. Čisto sumnjam jer mediji bi to mogli prikazati kao medijski gaf, a papa Franjo je ipak "odličan komunikator".