Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Znate li tko je bogati Preben Wenck koji je živio u Zagrebu između dva svjetska rata?

Slovenci su digititalizirali svoje novine i javno su dostupne, kao i hrpa pravnih dokumenata iz obje Jugoslavije, sve u PDF formatu. Zagrebačka NSK dubi na glavi i ne radi apsolutno ništa po tome pitanju.
Objava 04. lipnja 2019. 0 komentara 405 prikaza
FOTO: IKZ (21) 1931.
FOTO: IKZ (21) 1931.
Popis sudionika Starokatoličkoga međunarodnoga kongresa u Beču 1931.

Da bi se došlo do odgovora iz naslova, treba prije napomenuti neke stvari. Gotovo je nadrealno koliko kasnimo za pristojnim europskim svijetom u smislu digitaliziranja baštine. Veći dio Europe sustavno digitalizira svoju periodiku (znanstvene časopise) i svoju klasičnu štampu, tj. tisak. Podosta daleko u tome su otišli npr. Slovenci i njihova Narodna in univerzitetna knjižnica (NUK).

Zahvaljujući NUK-u, mogao sam pročitati kako su mi djeda Mateja progasili Slovencem, prilikom promaknuća u pričuvi JRV-a tamo 1930. i neke. Ne samo njega, nego su jedne slovenske novine sve kajkavske pilote i zrakoplovce jednostavno pripisali pod svoje, tako da nacionalizam je cvao u Kraljevini Jugoslaviji sa svih strana, pa tako i sa slovenske. Ali Slovenci su digititalizirali svoje novine i javno su dostupne, kao i hrpa pravnih dokumenata iz obje Jugoslavije, sve u PDF formatu, pa je sad meni lako biti kritičan spram nekoga nadobudnoga urednika od prije osamdesetak i više godina. Zagrebačka NSK dubi na glavi i ne radi apsolutno ništa po tome pitanju.

Također, npr. i Švicarci su digitalizirali svoju baštinu. Tako npr. možete čitati članak domobranskoga general-pukovnika Fedora Dragojlova o kraju Drugoga svjetskoga rata u Jugoslaviji u švicarskom ASMZ-u iz 1956. Zadnji dio članka je posvećen blajburškim pokoljima i nadrealno dobro iscrtava geografiju većih stratišta hrvatskih vojnika i civila. Ako je već poprilično ostarjeli potomak hrvatskih graničara koji je živio u Argentini točno znao gdje su masovne grobnice, teško je tvrditi da drug Tito nije znao.

Fedor Dragojlov je usput bio Hrvat-pravoslavac, ona egzotična skupina građana od koje se svi zbune. Danas će više-manje zbog ustaških zuluma i masovnih pokolja nad Srbima, većina autora automatski pisati da je riječ o Srbima (da ne bi dizali prašinu zbog HPC-a i sličnih stvari), ali tu je priča strašno kompleksna i jednako paše i RKC-u i SPC-u da to ostane tako. Hrvatsko pravoslavno stanovništvo uvijek se nalazilo rastrgano između višeslojnoga etničkoga, nacionalnoga i vjerskoga identiteta, a često je životom plaćalo tuđe političke interese. Rakovička buna iz 1871. svjedoči najbolje o tome, ali to je za neku drugu priliku.

Među periodikom su i teološki časopisi, tako se u švicarskom starokatoličkome časopisu Internationale kirchliche Zeitschrift (IKZ) može svašta čitati. Npr. što se u Drugom svjetskome ratu događa s pravoslavnim crkvama u Srednjoj i Istočnoj Europi, pa tako i u NDH. Švicarska starokatolička crkva (Christkatholische Kirche der Schweiz, dosl. Kršćansko-katolička crkva Švicarske) oduvijek gaji odlične odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Ali generalno taj časopis na njemačkome jeziku često piše o zbivanjima u svim crkvama po Europi, ali i o starokatoličkim teološkim kongresima. Na kojima je u dva navrata sudjelovao naš junak iz naslova.

Hrvatska starokatolička crkva je jedan od onih povijesnih tema koje su zapravo dobro historiografski obrađene, ali među pukom lebde u zraku. Nastala je iz svećeničkoga reformnog pokreta poslije Prvoga svjetskoga uglavnom svećenika koji su bili politički aktivni u pravaškim strankama prije navedenoga rata. Iako su H(P/R)SS-ovi svećenici u početku bili dio pokreta, Stjepan Radić je procijenio da se bolje maknuti. Pokret u početku imao središte u Zagrebu, pa onda u Podravini, pa se vratio u Zagreb, a konačno se odvojio iz RKC-a krajem 1923. na 1924. kao Hrvatska starokatolička crkva. Glavne reforme su bile uvođenje narodnoga jezika, ukinuće svećeničkoga celibata i osobne ispovijedi, te mogućnost crkvene rastave. U Jugoslaviji, starokatolici su imali 1939. godine 19 župa i 35 crkvenih zajednica sa 42 aktivnih svećenika, a vjernika je bilo oko 65 do 70 tisuća. Starokatolici su podosta nastradali u Drugom svjetskome ratu od ustaškoga režima.

Jedan od tih gorespomenutih 42 svećenika je bio i Preben Wenck, za kojega sam do sada bio uvjeren da je bio Nijemac, kao što je npr. Gustav Čerček bio Mađar. Na popisu svećenstva u hrvatskim starokatoličkim godišnjacima uvijek piše da je bio "delegat za crkvene stvari u inostranstvu".

Ali u časopisu IKZ na Starokatoličkome međunarodnome kongresu u Utrechtu 1928. zabilježen je kao biskupski delegat, dok na Starokatoličkome međunarodnome kongresu u Beču 1931. zabilježen je, ni manje, ni više nego kao generalni ili biskupski vikar (nekad bi se reklo arhiđakon). Švicarci tu ne rade greške, što znači da je čovjek bio u jednom razdoblju i biskupski vikar. Kako je Wenck totalna nepoznanica i totalno je zaboravljen u hrvatskoj povijesti, nema drugoga nego Google u ruke i tražiti nešto više.

O gospodinu Wencku nema gotovo ničega, osim njegove biografije u danskom Jyllands-Postenu iz 2003., iz pera tadašnjega doktoranda Jørgena Laustsena. Pisana naravno na danskome. Iza imena Prebena Wencka ne krije se Nijemac, već poprilično bogati Danac, kao što se može čitati u članku.

Preben Holger Christian von Wenck rođen je 1896. u vojničkoj obitelji, a otac mu je bio arhitekt. U Hrvatsku je dospio preko Beča gdje je studirao arhitekturu i bio dopisnik socijaldemokratskih novina, ali se prebacio na teologiju u istom Beču, a navodno je bogosloviju dovršio u Zagrebu i 1926. se zaredio kod hrvatskih starokatolika za svećenika. Krajem dvadesetih dobio je veliko nasljedstvo od djeda, oženio se za prvu ženu Nadu, kupio kuću u Zagrebu i donekle uživao, ali se ubrzo rastao. Možda je zato mogao putovati po svijetu.

Navodno je Wenck 1936. trebao postati biskup, što ima neke logike ako je već bio biskupski vikar, ali vrlo vjerojatno mu je tu rastava presudila. Iste godine dobiva još jedno nasljedstvo, ovaj put od pokojnoga oca. Treba reći da se biskup Marko Kalogjera posvađao sa starokatoličkom ekumenom i da ga je Utrechtska unija isključila do 1934. (Starokatolička crkva u globalu je skup nacionalnih autonomnih crkava ujedinjenih u Utrechtskoj uniji). Kalogjera je za posvećenoga biskup postavio Vladimira Kosa. Nesuđeni biskup Wenck napušta Hrvatsku 1939. i vraća se u rodnu Dansku.

Zagrebački Danac je prema knjizi Danish Unity: A Political Party Between Fascism and Resistance 1936-1947 Henrika Lundbaka već prije rata surađivao s nacionalističkom strankom Dansk Samling (Dansko jedinstvo) vrlo rado pozivajući se na obranu Danske kroz svoje tekstove u novinama i tiskovinama. Stranka i danas djeluje!

Prema njegovoj biografiji iz Jyllands-Postena, priča doživljava ludi preokret. Wenck je u travnju 1940. nakon formalne okupacije Danske, priključio se ni manje ni više nego Danskoj nacističkoj partiji (DNSAP, nastala 1930.), a cijelo vrijeme je prigovarao i dalje vlastima i tadašnjoj danskoj vladi zbog nedovoljne obrane Danske prilikom sukoba s Nijemcima. U razgovorima s vlastima u jesen 1940. rekao je da će prestati napadati vlast, ako ga stave za konzula u Zagrebu. Poslije dva kratka zatvorska izleta 1941. zbog verbalnog delikta protiv tadašnjih vladinih ministara, nestao je iz danskoga javnoga života, a u Hrvatsku se nije nikada vratio.

Do 1943. kada su Nijemci i stvarno s vojskom okupirali Dansku, Wenck je spiskao sva svoja nasljedstva. Kroz cijelu 1943. radio je kao civil za Njemačku mornaricu u Kopenhagenu, a 1944. preselio se s drugom ženom u dansku provinciju, pokušavajući se baviti poljoprivredom. U svibnju 1945. danske vlasti su ga internirale, a u ožujku 1946. i osudile za kolaboraciju na tri godine zatvora (minus internacija) i na 5 godina gubitka javnoga povjerenja. Viši sud ga u rujnu 1946. ipak oslobodio od optužbi i pustio na slobodu. Nisu ga bacali u grabu bez suđenja.

Nesuđeni hrvatski biskup iz Danske umro je 1957. u Helsingøru, gdje je živio s obitelji poslije oslobađanja, radeći kao kustos i inženjer, bez pretjeranoga luksuza.

Gotovo je nadrealno da je ovakav čovjek totalno izbjegao fokusu hrvatske historiografije. Zasigurno su zagrebačke novine pisale o Dancu koji se priključio starokatolicima u Zagrebu, tako nešto je novinarska priča, ali Hrvatska za razliku od Slovenije, nema digitaliziranu novinsku baštinu.

Koliko se krije još ludih priča u hrvatskim novinama, teško je reći. Previše smo preokupirani ustašama i partizanima na birtijaškoj razini, ali kako to da do sada nikoga, ali nikoga u Hrvatskoj nije zainteresiralo ime ovoga Danca, to je stvarno pravo čudo.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.