Blogosfera Iz Rusije s Martinovićima

Iz Rusije s Martinovićima 07 - Ušli smo u 'Zabranjeni grad' budizma i šamanizma Ulan-Ude

Ulazak u Republiku Burjatsku iliti Burjatiju došao je nakon znatnog pogoršanja vremenskih prilika na Bajkalu pa smo nakon kasne jeseni opet došli ako ne u ljeto onda bar u proljeće...
Objava 10. kolovoza 2017. 0 komentara 394 prikaza
Republika Burjatska
Republika Burjatska
Republika Burjatska

Istočni Sibir mogao je značiti samo jedno - ostalo nam je 'samo' 4000 kilometara do cilja. Loše vrijeme, oluja u nevrijeme podsjetili su nas na depresivne jesenske trenutke i praktički smo izbjegli susnježicu. Pet sati u vlaku bio je najkraći dosadašnji vozni period pa smo za razliku od dosadašnjih kreveta vrijeme kratili sljedeći. Nakon desetak dana malo se počela narušavati i atmosfera u skupini pa smo se razdvojili - muški (stranci) na jednu, a žene (Ruskinje) na drugu. Što ne znači da je raspoloženje splasnulo, dapače. 

Burjatska je nešto drugačija od dosadašnje federacije. Budizam je svakako utjecao na način rezoniranja, no daleko više vidi se utjecaj obližnje Mongolije. Čak bih se usudio reći da je gotovo sve što ovdje vidimo mongolsko okruženje. Naravno, žitelji pričaju ruski i osjećaju se kao Rusi - a kako ovdje nema političke korektnosti nije problem naznačiti da ih izgled i boja kože znatno razlikuju od slavenskih sunarodnjaka. Kolodvor je ogromno sjecište voznih pravaca, poglavito zbog blizine Ulan Batora, Kine i daljine Chite i Vladivostoka. Kao da smo na zadnjoj točki civilizacije prije 'nigdjezemske'.

Medijski pokrovitelj: Večernji List

Informatička i logistička podrška: Elatus

Gotovo nestvarno zvuči činjenica da je Ulan-Ude do 1991. bio zatvoren za strance, a i veći dio tadašnjeg SSSR-a. Grad poznat i kao Udinsk (uz rijeku Udu) i Verkhneudinsk kod zagriženih ljubitelja kvizova se ističe kao tzv. antipodni grad, pošto na točno dijametralno suprotnoj zemljopisnoj duljini i širini ima svoj grad blizanac, u ovom slučaju čileanski Puerto Natales. Leži i na rijeci Selengi pa je samim time bogat i vodom. Osnovali su ga ruski Kozaci i veličinu koja danas doseže i 400.000 stanovnika može prvenstveno zahvaliti Transsibirskoj željeznici. Iskreno, ranije za ovaj grad nisam ni čuo. 

Mongolski Burjati prakticiraju budizam pa je zbog toga grad stoljećima bio izoliran i zatvoren. Da bi na neki način živjeli ispod radara ateistički nastrojene sovjetske vrhuške, u gradsko središte su instalirali gigantsku Lenjinovu glavu od kojih 7-8 metara i 42 tone - ista izgleda pomalo bizarno i groteskno, no ako ih veseli, slobodno. Hrana je izuzetno jeftina pa tri velika komada janjetine dobijete za 45 kuna. I obližete prste jer je ukusna, kao i sve ostalo u ponudi. Nas je posebno zanimao veliki budistički hram na nekih sat vožnje od grada pa smo ujutro zapalili u tom smjeru. I usput vidjeli ogromne tajge, kotline, drvene mongolske naseobine i šatore, čudne simbole i zastave.

Ivolginsky Datsan naziv je budističkog sela, prvenstveno poznatog po lami Itigelovu koji niti nakon stotinu godina ne pokazuje tragove raspadanja. Redovnici tvrde da skrbe i o 150+ godina starom kolegi, koji izgleda jako staro no godine je ionako odokativno nemoguće procijeniti. Iako su pravila jasno istaknuta na više mjesta, dojma sam da ih se rijetko tko drži i da je poput svih ostalih bogomolja raznih religija komercijalni aspekt nadvladao duhovni. Suveniri se mogu kupiti uz tijelo pokojnog lame, wc papir se naplaćuje po komadu, a sve je 'made in China'. Istina, neke mistike ima u natruhama ali sve u svemu - očekivao sam znatno više. 

Šamane nismo uspjeli upoznati, barem ne one koji ne prakticiraju budizam. 'Više sreće drugi put' rekao bi cinik znajući da ga vjerojatno neće biti, a degustacija Amanite Muscarie očito mi nije suđena u ovom okruženju. Možda i bolje...

Ratko Martinović je pisac, publicist, bloger, TV voditelj, podcaster... I još sigurno par sitnih stavki u CV-u. Obožava putovanja, pustolovine, neočekivane situacije i puno improvizacije. Ranije je izvještavao iz Egipta, britanskih megalitskih lokacija, Camino de Santiaga, a sad se odlučio na Transsibirsku željeznicu, kao da slijedi putove Paula Coelha. Šalu na stranu, ovo je čak i jedno od komfornijih putovanja u posljednje vrijeme...

Dragan Martinović je uspješni zagrebački građevinski poduzetnik i političar koji nema problema postaviti se u nezgodne situacije i iz njih izvući najbolje. Na ovu avanturu odlučio se kombinacijom nagovora i dogovora, a kako mu je Japan od ranije velika želja - to će biti samo šlag na tortu nakon teškog proputovanja ruskim zemljama i kontinentom.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.