Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Naimekajje

Dvije neistovremene tragedije mogu sugerirati rješenje

Objava 18. studenoga 2015. 0 komentara 409 prikaza
Screenshot
Screenshot
Usporedba

Naša je generacija, ali i ona prije nas spoznala što znači ubiti jedan grad. Televizijske snimke bradolikih terorista sa ljudožderski porukama i scenskim kulisama razrušenog grada,  iscrpljenim zarobljenicima, leševima sa grčem na licu i kolonom uplakanih koji odlaze u nepoznato, svakog 18. studenog ulaze nanovo u pamćenje.  Mi, dakle, znamo kako izgleda atentat na vrijednosti, atentat na jedan multikulturan podunavski svijet, bogat kulturom, višejezičnošću, višereligioznošću, u kojem se normalno i uspješno odvija poslovna djelatnost. 

“Ne mogu, nikako ne mogu pristati na to, da je užas hrvatskog slučaja uzaludna krvava provincijska epizoda, besmisleni eksces na rubu sna zadovoljnog svijeta blagostanja. Ja osjećam, vjerujem i nalazim više od toga u ovoj nesreći mog naroda: između Vukovara i Dubrovnika Bog je nešto zamislio", Vlado Gotovac. 

Zbog toga Mi građani 1991., bez imalo patetike, svakako znamo kako se osjećao svaki Parižanin, svaki građanin Europe kada je prije nekoliko dana odjeknula eksplozija u tom gradu, kada je gledao televizijske snimke prizorišta. Mi osjećamo i sada prkos navijača koji evakuirajući se pjevaju francusku himnu. Znamo mi kako je Bog Europi između Madrida i Pariza namijenio sve one vrijednosti koje tako podlo samoubojice žele uništiti.

Zajednički nazivnik dva događaja nisu samo crne zastave, bradoliki besprizorni likovi jedne knjige, egzegetski i hermeneutički gulamferi, nije zajednički nazivnik niti podlo ubijanje, niti takozvana država u koju vjeruju ili su vjerovali. Zajednički je nazivnik u tome što je žrtva, ne htijući, prisilno, financirala zločinca. 

Ne, ne želim se pozivati na veće ili manje teorije zavjere oko toga kako je Islamska država nastala u laboratoriju vojnih službi Pentagona i zapovjedništva NATO-a, ne želim ovdje hvaliti niti Vladimira Putina i njegovu izjavu kako četrdeset zemalja financira IS, od kojih neke i iz skupine G20, to su, naime, teme za drugu raspravu, a mi se pozabavimo odnosom pojedinca i dominantnog prakticiranja europske države. 

Tekstovi koje čitamo iz francuskih, belgijskih i ostalih europskih medija upućuju nas na to kako je dominantna ideja prakticiranja europske države, prijetvorna ideja kupovine socijalnog mira neintegriranih pojedinaca, pala na svome ispitu. Naime, većina terorista regrutiranih u getoiziranim predgrađima francuskih i belgijskih gradova, većina onih koji su si mogli priuštiti nekoliko mjeseci ratovanja na strani Islamske države, na urednoj su apanaži država, poreznih obveznika, koje nastoje zbrisati sa lica zemlje.  U redu, reći ćete, mozak operacije je bio vlasnik kafića, no pravo je pitanje bi li ta regrutacijska „uslužna“ djelatnost opstala bez financijske injekcije poreznog novca koji su u njegov prostor donosili nezadovoljni, neintegrirani mladi buntovnici? Zajedničko im je, vrlo jednostavno, što troše novac žrtve da bi je stavili u poziciju žrtve. 

Ideje je nemoguće uljepšati, one su kakve jesu, rekao je Gotovac i bio u pravu. Ideja prema kojoj će netko primati državnu penziju kako bi radio protiv većine poreznih obveznika te države, ne može se nazvati demokracijom. Ideja prema kojoj će netko odlaziti u kafiće gdje će slušati regrutacijske poruke kako je u redu dići u zrak sve ono što je ljudski um načinio (jer je kao bezbožno), a sve na račun poreznih obveznika koji financiraju čuvanje civilizacijskih dostignuća, nije socijalna država nego drski zločin. 

Valja, prema tome, reći kako je dijagnoza, koju postavljaju Viktor Orban i Tayyip Erdogan, a koja govori o sekuritatitzaciji društva i iskorjenjivanju siromaštva, jednostavno pogrešna. Diletantska ideja kako je ekonomski proces računica nulte sume, po mome sudu, nas dovodi već skoro cijelo stoljeće do ovakvih tragedija. Zna to Angela Merkel kada grmi kako svi ti ljudi trebaju tržištu rada, kako ih treba uključiti u posao. 

Postavlja se doista pitanje bi li svo to oružje, sav novac od nafte i čudnih centara, mogao biti iskorišten kada mladi ljudi europskih predgrađa ne bi bili isključivani iz tržišta rada državnim penzijama? Bi li oružje koje je satralo Vukovar stalo da smo ranije uveli slobodno tržište? Gdje li bi se koljači i samoubojice regrutirali da su svoj smisao našli u stvaranju nove vrijednosti? Bi li uništavali stare vrijednosti da im poreznim novcem nismo onemogućili stvoriti nove? 

P.S. Prosim, ovaj se tekst ne može shvatiti kao poziv protiv pomoći potrebitima ili kao poziv za ukidanje principa vojske. Ovo je samo tekst koji poziva ideju stvaranja nove vrijednosti ponovno staviti kao europski cilj, a socijalne fondove i vojna dostignuća koristiti kao zaštitu, a ne kao sredstvo.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.