U Republici Hrvatskoj tržište gotovo i ne postoji te sam čvrstog uvjerenja kako će se prema ponašanju naše generacije odnositi kao što se mi sada odnosimo prema postojanju ropstva, Staljinovim gulazima, Hitlerovim plinskim komorama, Titovim kazamatima ili Pavelićevim rasnim zakonima.
Doista, za postojanje tržišne ekonomije, koja je na cijeloj kugli zemaljskoj bila ishodište razvoja, suprotnosti koje su time rezultirale tek su eksces, bilo bi blagotvorno i nasušno potrebno imati državu koja će se ponašati kao sudac u utakmici bez prisile. Pravedan sudac, a ne tutor jednim tržišnim igračima, a maćeha drugima. Odnos koji je sada na djelu mogli bismo nazvati prije prisilnim tržištem nego li slobodnim.
Primjera je mnogo, poput zabrane, ili aktivne želje za zabranom, Ubera u Zagrebu, ali i jučerašnja optužba dijela opskrbljivača električnom energijom kako Hrvatska elektroprivreda nelojalnim metodama djelovanja na tržištu guši konkurenciju. Od ministara iz prošle administracije, navodno, HEP je dobivao prešutnu podršku, a HERA i AZTN gotovo i ne reagiraju, čime nagrađuju prisilu. Kada se nagrađuje prisila, napisao je Tocqueville, dolazi do uspona siledžija. Čini se kao da je mislio na politički imenovane menadžere sviju fela u javnim tvrtkama koje stvaraju prisilno tržište.
Kako država ne namjerava u skorije vrijeme prestati hraniti političke i klijentističke siledžije objasnio je u današnjem intervjuu hrvatskom radiju novi premijer Tihomir Orešković. Vjerojatno ucijenjen Mostovim traženjima svih energetskih javnih poduzeća, ali i predizbornim neliberalnim obećanjima u tom sektoru te stranke, rekao je kako se HEP neće mijenjati, pretvorba ne dolazi u obzir. I u tome ne bi bilo ništa sporno kada se ne bi najavljivalo javno darivanje te kompanije. Orešković tako danas kaže kako će javni proračun investirati u HEP kako bi ovaj dijelom mogao biti nositelj infrastrukturnih radova.
Isti taj Tocqueville je napisao i kako je dostupnost zakonskih i javnih darova uzrok ubijanja ponude, a samim time i nedostatka ekonomske dinamike. Zapravo, recimo to zdravoseljački, laka dostupnost zakonskih darova korporacijama ili pojedincima, uzrok je siromaštva. Te je zakonske darove potrebno platiti. Nije to samo u nas problematično. Evo, Obama predlaže proračun sa brutalnim oporezivanjem naftnih kompanija kako bi osigurao zakonske darove udrugama za zaštitu okoliša, a u RH se spominju porezi na nekretnine i investicije.
Posve je svejedno hoćemo li zakonske darove javnim kompanijama financirati iz poreza ili zaduživanja. I jedno i drugo je osiromašenje pojedinaca koji će nas naslijediti. Dapače, i jednim i drugim stvaramo obvezu za nasljednike, a prisilno nametanje obveze, pisao je Mill, jest stvaranje neslobode.
Što učiniti? W. Roepke je u sličnom momentu za Njemačku državu predlagao stvaranje uokvirenog tržišta bez javne prisile i javnih darova, sa sustavom pomoći za potrebite generiranim iz profita, a ne iz poreza i zaduživanja. Sve zemlje sjeverne Europe, koje su kasnije postale „državama blagostanja“ razvile su se na toj paradigmi.
Prema tomu, minimum pristojnosti prema našim nasljednicima bio bi ne pretvoriti ih u robove, nego već danas stvoriti slobodno tržište bez siledžija, a državu pretvoriti u pružatelja usluge koja će se financirati iz svojevoljnog odricanja od dijela profita. U suprotnom, neka nas oslobode plaćanja poreza, pa neka sve državne marifetluke financiraju iz „strateškog vlasništva“ poput proizvodnje drek papira.
