Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Ilirski narodni predporod

Ilir iz Napulja nosio je frigijsku kapu nalik vrhu prezervativa

Objava 14. rujna 2017. 0 komentara 726 prikaza
Zarobljeni Ilir, 1. stoljeće (Foto: N. Princi)
Zarobljeni Ilir, 1. stoljeće (Foto: N. Princi)
Zarobljeni Ilir, 1. stoljeće (Foto: N. Princi)

Iako sam boravljanin Ilirika nisam mogla ovdje u nas već godinama pronaći kako su zapravo izgledali Iliri, starosjedioci ovih prostora. Nije mi se čudit (meni). Mi (u nas) na najvišim državnim nivoima, potom onim klerskim nivoima i konačno i na pučkim nivoima baštinimo kulturu osvajača Rimskog Carstva iako već stoljećima nismo njihova provincija. Zato meni ubogoj nikad nije bio problem vidjet kako je izgledao rimski vojnik. Dovoljno mi je prošetati do splitskog Peristila i uživati u rimskoj okupaciji kojoj se mi toliko radujemo da je uprizorujemo na dnevnoj bazi. Čim se oglasi podne na kampanelu Svetoga Duje, izlazi On, kostimirani rimski imperator i pita puk i turiste hoće li danas klat il neće. A oni, bagra, uvijek im se hoće.

Ali „oživljenog“ Ilira nigdje ni na vidiku. A onda, kada sam se najmanje nadala, nakon čitave plejade lišca rimskih imperatora u Arheološkom Muzeju u Napulju ugledam ja „našu glavu“, moje gore list. Prepoznam mu visok stas, gustu kosu, brčine, cipele sa špigetama broj 47, dobru garderobu i frigijsku kapu. Dođem ja do njega, u njemu preko 2 metra. Zinuh! Znala sam da je u prirodnoj ilirskoj veličini, nije bilo sumnje da se radi o Talijanu. Ispod njegovog spomenika pisao je generalno pogrdni naziv: Barbaro catturato. (Zarobljeni barbarin, 1. Stoljeće). Nije meni ni taj naziv bio nepoznanica. Često taj isti pogrdni naziv koriste u svojim publikacijama hrvatski akademici i arheolozi kada govore o svojim precima koji su ratovali sa Rimljanima gotovo 200 godina za obraniti ove naše prostore od njihove ustrajne ekspanzije.

Ja stadoh pred njega da ga pogledam bolje iz svih kuteva. Na glavi je nosio tu frigijsku kapu veoma nalik vrhu prezervativa a zapravo simbolu slobode i kontroverzni osmjeh na usnama u stilu Mona Lise. Iako bijaše uhapšen taj je ponosni gorostas, isklesan u kamenu prije 2.000 tisuće godina, predstavljao one moje pradjedove u trenutku kada posljednji put nisu dozvolili da ih netko tuca u glavu, ono što mi danas dozvoljavamo jer više ne nosimo "frigijsku kapu“.

Ja sam s njim željela popričati al nije on sa mnom, čim je čuo odakle dolazim. Tek miran i zagonetan poput kipa iz Michelangelove Noći izrecitira na tečnom talijanskom:

Caro m'e il sonno, e piu l'esser di sasso

Mentre che 'l danno e la vergogna dura

Non veder, non sentir m'e gran ventura,

Pero non mi destar, parla basso.

Ne smetaj mene više...  progovori Ilir tiho tiše.....

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.