Naslovnica Neosocijalizam

Bijeda hrvatskog sindikalizma

Objava 12. prosinca 2016. 4 komentara 900 prikaza
Koga štite sindikati?
Luka Posarić
Koga štite sindikati?

U Hrvatskoj nema malo stvari koje su okrenute protiv građana, no jedna od najškodljivijih svakako jest ona koju nazivamo sindikalnom scenom. Premda se može činiti kako sindikati djeluju s visokih moralnih pozicija naspram države, činjenica jest da su s tom istom državom slizani i da ih socijalističko zakonodavstvo postavlja na pozicije koje su suprotne idejama na kojima se gradio zapadnjački slobodarski svijet, a koje nisu predviđale nikakve udruge i saveze postavljene između države i građana. Građani prvenstveno sindikatima, pa tek onda kukavičkim političarima, koji bi trebali štititi njihove interese, mogu biti zahvalni što će ih se ponovno, i pošteno, cestarinama i plaćama javnih službenika oderati po džepu.

Kad je onomad bila riječ o iznajmljivanju cesta, i oslobađanju građana pozamašnog dijela duga, sindikati su bili oštro protiv, s prvim argumentom da će privatni vlasnik povisiti cijene i tako nepravedno otimati novac građanima. Ekstraprofit! Sad kad su vlasti, uz podršku sindikata, povisile cijene cestarine, a kako bi se punila vreća bez dna u državnom vlasništvu, sad je to, dakle, u redu. Kaže vođa sindikata da je to nužna mjera. Ako nismo znali, postoji pravedna i nepravedna otimačina.

K tome, lakomi sindikati javnih službi su potpisali ugovor s neodgovornim vlastima, koje nas nažalost predstavljaju, i sve nas bacili u dugove koji se penju do desetak milijardi kuna. Sindikati su iskazali veliku spremnost da tuže građane zbog povišica članovima svojih sindikalnih udruga. Po svemu je jasno kako je riječ o praksi koja je izvan svake kontrole, gdje se na temelju licemjernih priča o zaštiti radnika, ne čini ništa drugo nego otima novac ljudima koji s time nemaju nikakve veze.

Stvari su dodatno zamagljene pričama o socijalnom partnerstvu: sindikati, poslodavci i država će sve dogovoriti, vi građani ne brinite, svi zadovoljni, pa udri po janjetini i rajnskom rizlingu. Tripartitni dijalog, kod nas u neprobavljivim oblicima gospodarsko-socijalnih vijeća, jest jedna od ružnijih devijacija liberalne demokracije. Ti paralelizmi u sebi sadrže sve karakteristike korporativizma, nazadnjačke ideje, karakteristične za totalitarne sustave, da će udruge, cehovi i kaste umjesto samih građana upravljati njihovim životima, a pogotovo novcem, kojim se u ovom slučaju podmiruju partikularni interesi. Sindikalna država, sa svojim paralelnim sustavima odlučivanja, s jedne strane ima problem s ustavnošću, s druge demokratskom legitimnošću.

Sindikalna moć kod nas se ne bazira na snazi članstva i novcu kojim mogu financirati štrajkove, kako je to u tržišnoj ekonomiji gdje ima malo države, nego što ih iz oportunističkih razloga za partnere uzimaju oni koji ne preuzimaju nikakav rizik povećanim isplatama plaća njihovim članovima - novac je to poreznih obveznika, koji se danas čiste duše mogu smatrati popljačkanima. Političarima je prvi interes održavanje na vlasti, a među zadnjima džep građana.

Nadalje, sindikate radnička prava i blokirani građana baš i ne zanimaju koliko oni ističu. Kad ste uopće vidjeli nekog sindikalnog vođu među radnicima? Govorit će nam o građanima koji su pod ovrhom i blokirani, tražiti da se zaustave ovrhe plaća javnim službenicima, da se promjene zakoni, ali nam neće reći da su i oni ti koji ovršuju i blokiraju. U tijeku su postupci kojima sindikati ovršuju gotovo četiri milijuna kuna.

Sindikalni vođe su, također, veoma skloni lažima. Tako jedan od njih neprestano lamentira kako još nigdje nije potvrđeno da se onime što je u državnom vlasništvu upravlja lošije nego u privatnom. Ako cijeli komunistički blok, koji je bio sav državni i propao, posvema u sukobima i krvi, nije nikakav dokaz da je to laž, onda evo hrvatske istine i istine koju su otkrili istraživači s harvardskog i njujorškog sveučilišta. Potonji su došli do znanstvenih spoznaja da se u privatnim poduzećima upravlja najmanje četiri puta uspješnije, da privatna više investiraju i produciraju nemjerljivo više inovacija. No, sindikalni vođe lažu i relativiziraju stvari kako bi se stvarao dojam da državu treba gurati na tržište kao glavnog igrača. A to će reći da sindikati uporno ponavljaju i lažu da socijalizam ekonomski može uspjeti. To je kaljuža koja im jedina može držati glavu iznad vode. Hrvatsko nasljeđe i neprosvijećena vjera u državu omogućuju im da u tome budu uspješni, ugledni i na radost "mainstream" medija vrijeđaju i nazivaju talibanima sve koji se usude preispitivati licemjernu ulogu sindikata.

Sindikalno forsiranje pitanja minimalne plaće isto se događa na krilima laži o zaštiti obespravljenih ljudi. Zanemarivi je broj radnika s minimalnom plaćom u nekoj sindikalnoj organizaciji, pa se ovdje radi samo o utvrđivanju pozicija i razmetanju moći, čije posljedice plaćaju neki drugi ljudi, nikako sindikalni čelnici i njihovo članstvo. A posljedice spadaju u ekonomske zakonitosti: poskupljivanjem rada smanjuje se broj radnih mjesta. Određenom broju radnika onemogućuje se zapošljavanje, određeni broj izgubi posao, a određeni broj poduzeća propadne. Riječ je i umanjivanju konkurentnosti i općenito o suvišnom dijelu zakonodavstva (Švicarskoj ga ne treba) kojim se na prvi pogled djeluje savjesno protiv mrzitelja radnika, a zapravo se ljude sprječava da se zapošljavaju, rade, postaju vještiji i produktivniji i tako povisuju svoje dohotke. F. Bastiat je ušao u povijest ekonomske misli svojom teorijom da u analizama treba uzeti cjelovitu sliku: ono što se vidi i ono što se ne vidi. Ovdje se vidi da su sindikati još uvijek nepremostiva prepreka razvoju zdravih tržišnih odnosa i da su za cijenu vlastite moći skloni radno sposobne ljude izbacivati s radnih mjesta, ili ih sprečavati da rade za plaću koja im odgovara, a ne vidi se da obmanjuju, lažu, podmeću i propagiraju praksu karakterističnu za neke druge poretke, naprimjer, onaj koji je tiranizirao građane Italije u prvoj polovici dvadesetog stoljeća.

Jedno od osnovnih ljudskih prava je pravo udruživanja. Svi ljudi se imaju pravo udruživati s kime žele i pod uvjetima koji sami sebi pismeno ili usmeno propišu i u svrhu interesa koji ima padne na pamet. Još jedno osnovno ljudsko pravo, ono na slobodu govora, svim tim udrugama, udruženjima, sestrinstvima i bratstvima ostavlja mogućnost da se nazivaju kako god žele i svoje ideje i interese postavljaju nasuprot koga ih volja, pa čak i da svoje vizije propagiraju biračkom tijelu. I to je sve. S time država ne smije imati apsolutno ništa.

  • Vito:

    Bijeda hrvatskog sindikalizma - koga štite sindikati? ______________ Krivo postavljeno pitanje ________ Ne možete pitati - koga, jer ne štite nikoga _______ Pitanje je - što štite sindikati? ___________ A sindikati štite svoja radna mjesta, svoje plaće i mirovinu. ____________ ... prikaži još! Ne štite sindikati niti poslodavca, niti zaposlene, niti sebe. __________ Poslodavci štite sindikate __________ Zaposlenici štite sindikate _________ Tako nitko ne štiti zaposlenike, poslove i poslodavce. _________ Poslodavci su nezaštićeni od tržišta ________ Zaposlenici su nezaštićeni od tržišta __________ Samo su sindikati vječni ma koliko bili jalovi, ili možda i zbog same jalovosti

  • Vito:

    Mene su 1990.g. pitali: želiš li biti naš sindikalni predstavnik? ________ rekao sam im: može, dajte mi plaću 4000 DM, vi će te sjediti, niša ne raditi, a ja ću vas braniti. __________ Odgovorili su mi: ne ide to tako, ... prikaži još! za plaću se moraš dogovoriti s direktorom. __________ Onda dobro, idem direktoru, dogovorit ću se za plaću od 2000 DM, vi će te raditi, a ja ću se odmarati. _________ Izabrali su drugog, naravno, klimavca. ________ Sad rade tri smjene, dobivaju plaću jedne smjene, a sindikalac uživa tri plaće u jednoj smjeni.

  • Vito:

    S time država ne smije imati apsolutno ništa. ______________ A država to pokrenula i održava isključivo zbog vlastitog interesa. __________ lakše je plaćati sindikalne voždove, nego dopustiti radnicima bogaćenje. ________ Previše je radno sposobnih ljudi koji zaslužuju pošteno plaćen posao. ... prikaži još! ___________ jugogeneral je jasno pred kamerama izjavio -Hrvatskoj treba 200 bogatih obitelji _________ predsjednik je lupio šakom po stolu i rekao - Hrvatska će biti bogata i blagostanje će prevladati narodom. __________ Bogate blagoslivlje boza nić, siromašni plaćaju blagoslov stanova svećenicima

Message