Naslovnica Neosocijalizam

Politika je nemoćna pred rasapom društva - štoviše, ona ga dodatno ubrzava

Objava 20. veljače 2017. 5 komentara 700 prikaza
Odlazak
Luka Posarić
Odlazak

Pitanje demografije poput zalutalog vala pojavi se na površini nacionalnih jadikovki, pa ga ponovno nema do drugoga ljeta. Iza dramatičnih obraćanja i prijedloga ne bude ničeg opipljivog - uobičajeni vapaji politici da nešto treba učini. A odgovori politike razumnom čovjeku djeluju kao upozorenje da treba što prije otići odavde. Kroz godine izgradnje samodovoljnog političkog sustava, koji je stvorio svoje korumpirane i kronističke mehanizme, samo je jedna stvar sigurna: što je dublje država upletena u neki sustav, to je njegovo urušavanje temeljitije. Ako politiku prije nije bilo briga, ona je danas nemoćna - zakočena je skupinama koje su osvojile porezni novac i nisu ga se spremne odreći. Od nje možemo očekivati beskonačno brbljanje (Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku provelo je Internetsko savjetovanje o Nacrtu prijedloga Iskaza o procjeni učinaka propisa za Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona, Prethodne procjene i Teza za Obiteljski zakon, koje je trajalo u vremenu…) i kreativno glupa rješenja: ministarstva demografije, ministarstvo useljeništva, lažiranje i skrivanje statistika…

Što se uopće događa?

Ljudi se sve teže odlučuju ovdje imati djecu (37 504 rođenih i 54 205 umrlih 2015. godine), a odlazak iz Hrvatske ubrzava. Oko 50 000 građana godišnje napusti zemlju. Procjene govore da je danas broj stanovnika u Hrvatskoj jednak onome što ga je imala 1953. godine. Kako sve više ljudi iseljava, tako je i ostalima taj postupak lakše poduzeti. Tehnološka povezanost omogućuje emigrantima da se informiraju i kvalitetno pripreme teren. Usto, što je više sunarodnjaka u inozemstvu, lakše je otići.
Situacija je posebice opasna za one rođene krajem šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Oni će prvi i na dramatičan način osjetiti demografsku imploziju. Ako se sad i sami ne pobrinu za starost, u svojim sedamdesetim će prati posuđe u njemačkim restoranima.

Poticaji i poticajne mjere?

Stručnjaci zazivaju državu, država zaziva stručnjake. Jedni i drugi pokazuju na Francusku i Švedsku, no pitanje je tko ovdje više vjeruje u poticajne mjere, javne politike i spreman ih je čekati? Gdje je taj primjer neke uspješne hrvatske javne politike?
Poticaji kojima će država zaustaviti mlade da odlaze i ovdje imaju djecu samo su poticaji iskvarenog političkog establišmenta - oni se događaju već više od dvadeset i pet godina. Saldo: država je dužna 40 milijardi dolara i kopni joj stanovništvo. Mladi nisu ovce kojima će političar dati obor s krovom, baciti nešto poreznog novca i obećati radno mjesto, nego ljudi koji žele živjeti dostojanstvenim životom u kojemu postoji perspektiva za njih i njihovu djecu. Zar je perspektiva ovisiti o politici i poticajima? Ta je priča očito završila.
Od okretanja trenda vjerojatnije je očekivati da nakon mladih, Hrvatsku počnu napuštati ljudi srednje i starije dobi - k djeci koja su otišla ovih godina i situirala se u normalnim zemljama.

Primjer jedne županije

Pogledajmo slučaj županije Krapinsko-zagorske, u kojoj slučajno živim. Država po glavi stanovnika ove županije, zajedno s lokalnom upravom, troši blizu 40 000,00 kuna godišnje. U ime četveročlane obitelji godišnje potroši oko 160 000,00 kuna. Ovdje valja pridodati monopolistička poduzeća, poput cesta, komunalnih poduzeća, razne takse i namete koje morate platiti kad dolazite u kontakt s državom. S prosječnim prihodima dvoje zaposlenih dolazimo do gotovo 300 000,00 kuna, s kojima bi jedna obitelj zapravo trebala raspolagati.
Ali politika ima većinu novca, potiče sve što vam može pasti na pamet i sa svojim tvrtkama u ovoj županiji gradi poput poludjelog građevinskog poduzetnika, koji ide na sve ili ništa. Sve se to nešto otvara, slavi, ali ovdje ljudi pod takvim uvjetima više ne žele živjeti. Popisi stanovništva: 1991. - 158 000, 2001. − 142 000, 2011. - 133 000. Nestajanje ubrzava pa nije daleko dan kad će stanovništvo pasti ispod stotinu tisuća.
Što država više troši po glavi stanovnika, to ljudi više i brže odlaze.

Što možemo očekivati?

Kako je sve manji broj ljudi koji stvaraju novu, tržišnu vrijednost, na njih će biti sve veći pritisak. Dakle, dugoročno ne možemo očekivati rasterećenje građanstva i poduzeća, već obrnuto. U Hrvatskoj nikada nisu zaživjeli tržišni mehanizmi i pokazali svoju moć stvaranja prosperiteta pa se može očekivati još snažniji pritisak javnosti na vlast da izmišlja novac. Vlast ima na raspolaganju prodaju, poreze i zaduživanje - ona ne zna stvarati zdrav novac, samo trošiti na razne neproduktivne načine. A što će građani više tražiti od politike, to će biti siromašniji. U Hrvatskoj je danas već siromašno oko 20% stanovništva te još 30% pleše po rubovima siromaštva.

Koje je rješenje?

Zapravo bi javnost morala među sobom pronaći prosvijećenu gomilicu koja će rasturiti sadašnji establišment. Jedan dio javnosti vidio ju je MOST-u. Predstavili su se kao reformatori koji će ukrotiti državnu neman i barem je malo maknuti iz života građana i poduzetnika. Sve je završilo na ustavnom prijedlogu da se državna poduzeća uguraju u ustav. Bilo je to otvoreno priznanje da ništa ne znaju, ne mogu i neće promijeniti. Postali su dio establišmenta i ponašaju se otrovno poput njega.

Dugoročna prognoza

Prije će se sve srušiti, iscijediti i veći dio stanovništva biti protjeran nego što politički establišment, zajedno sa svojim zacementiranim ortačkim kapitalizmom, ispusti uzde iz ruku. U Hrvatskoj je politika biznis. U pitanju je ogroman novac. Namnožilo se previše onih koji žive od poreznog novca.

  • ćiždra:

    Kod nas osim djela političara, jedni od većih krivaca su mediji i novinari koji su preko sponzoriranih članaka izmišljali afere i formirali mišljenje ljudi da je bolje otići van raditi za 800 eura nego u Hrvatskoj za 4500 kn. Gospodo ... prikaži još! preuzmite odgovornost jer ste vi nekim ljudima jedini izvor informacija

  • Rocky.Zg:

    Ja imam 50 god, a radim 30 godina. Sve ide prema tome da mirovinu necu imati, ili ce biti takva da ni jednu ratu struje necu moci platiti. Jedino rješenje mi je da školujem sina ( voli kompjutere), i da ... prikaži još!da dijete ode negdje vani ( bilo gdje ) i da ja odem kod njega da me hrani. Hvala SDP, hvala HDZ.

Message