Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Genijalni um

Posebna djeca i prinove - mnogi roditelji autistične djece strahuju oko odluke bi li imali još djece

Pomisao na novu bebu u kući djeluje kao znanstvena fantastika. Pomisao da bi u istoj prostoriji mogli boraviti dijete kojem neke stvari ne možeš do kraja objasniti i kao takvo bi moglo nenamjerno ozlijediti novorođenu i još vrlo krhku bebu…je…pa, izluđujuća
Objava 02. travnja 2020. 0 komentara 1014 prikaza
Foto: Nikolina Nakić
Foto: Nikolina Nakić
Shvatila sam tada jednu jako važnu stvar- da mi je srce govorilo ispravno, i što god da nas na životnom putu čeka- mi ćemo to moći.

Mnogi roditelji autistične djece, i općenito djece s posebnim potrebama važu i strahuju oko odluke bi li imali još koje dijete. Apsolutno ih razumijem jer njihov – naš život - nije lak. Takva djeca traže posvećenost 24 sata na dan, skrb o njima nikada ne prestaje i često su jedini momenti  kad roditelji mogu odahnuti trenutci kada dijete spava (naravno, ako nema i problem sa snom).

U tom smislu pomisao na novu bebu u kući djeluje kao znanstvena fantastika. Pomisao da bi u istoj prostoriji mogli boraviti dijete kojem neke stvari ne možeš do kraja objasniti i kao takvo bi moglo nenamjerno ozlijediti novorođenu i još vrlo krhku bebu… je… pa, izluđujuća. Tu je i činjenica da ta djeca imaju dosta ispunjen program krcat rehabilitacijama i vježbicama i svoj raspored kod kuće. Logično je da se roditelji upitaju kako će to sve skupa uskladiti i zaključe da ne mogu.

Sve su se te misli rojile i u mojoj glavi  i na kraju sam se i prestala s time opterećivati odlučivši da ćemo se sa svime jednostavno uhvatiti u koštac kako bude dolazilo. U srcu sam osjećala da iz cijele ove priče može izaći samo pozitivno, i već me Mihovilov dolazak na svijet, koji je spasio život meni, učvrstio  u uvjerenju da je baš tako trebalo biti. Da je odluka bila ispravna, i da se ne trebamo bojati.

Često primam mailove čitatelja, u kojima mi se jave i roditelji posebne djece i iznose mi svoja iskustva.Tako sam u nekoliko navrata dobila uvid u situaciju onih koji su se ipak odlučili podariti posebnom djetetu mlađeg  brata ili sestru. Svi moji strahovi su se otapali, jer iz njihovih rečenica nisu dolazile riječi  koje bi iole upućivale na kaos, ljubomoru, ozljede ne daj Bože, na manju posvećenost posebnom djetetu, na manje ljubavi koju to dijete prima. Ne, njihove su riječi govorile sve suprotno od toga – pričale su priču o ljubavi, o novom predivnom i posebnom bratsko – sestrinskom odnosu koji će starije dijete razviti, o činjenici da će sad ono nekome biti- stariji brat ili sestra.Sve se svodilo u biti na ovo- dobili su na dar još jednu osobu koju će voljeti. Često sam nailazila na sljedeću tvrdnju: prinova u obitelji je starijem djetetu postala prava terapija.

To me zbilja ohrabrilo i bacilo u vodu onaj što ako? Roditelji djece pervazivaca jako dobro znaju  što taj što ako znači. Autizam je još uvijek jedna velika enigma, stanje kojemu se uzrok ne zna i o kojem se samo nagađa.Kad sam u glavi prevrtala možebitne razloge zašto je moja djevojčica autistična- u obitelji generacijama unazad nismo imali ništa slično, prethodna dva djeteta su zdrava- imala sam samo pitanja bez odgovora. Stalno sam se vraćala na dramatične okolnosti njenog rođenja, činjenicu da je dugo bila bez kisika i da je bila oživljavana(teško tu riječ uopće dovodim u vezu s tim divnim djetetom danas, teško mi ju je napisati i teško mi ju je probaviti) , nekako u tim kombinacijama njenu određenu neurorizičnost  htjela- ne htjela povezujem s cjepivom, i zbog NEBROJENIH priča roditelja autista koji su primjetili potonuće i odsutnost djeteta nakon cjepiva(zar su SVI oni u krivu?), a djelomično i zbog činjenice da ja u prvoj godini njenog razvoja nisam primjetila ništa čudno, baš ništa, u meni nije zazvonio do njenih godinu i po nijedan alarm koji bi upućivao da s njom nešto nije u redu…mogla bih tako unedogled, a sve se svodilo na pitanje: što ako i s ovim djetetom bude slično? Hoćemo li TO moći preživjeti?

Sjetila sam se pritom sebe prije nekoliko godina.Da mi je netko tada rekao što me čeka, kukala bih i plakala misleći da ja tu nesreću neću moći podnijeti, sažalijevala bih se do besvijesti . Tada nisam ni pomišljala da ja to MOGU! Da ću u sebi pronaći snagu za koju uopće nisam mislila da je imam, da ću se naučiti nositi s time i dalje nekim čudom sretno i ispunjeno živjeti, smijati se..baš .poput svih ostalih ljudi. Da ću jednostavno- očvrsnuti. Uzevši u obzir činjenicu da nećeš plivati ako se ne nađeš u vodi, prihvatili smo rizik i neizvjesnost mogućeg. Što nam dragi Bog namijeni, mi ćemo s ljubavlju i vjerom nositi. Pa što bude, bude!

Tako je ovaj svijet ugledala nova mala ljubav. I dok mi se topilo srce od pogleda oči u oči s ovom malom dušom, pitala sam se u sebi kako će Marija podnijeti promjenu. Hoće li biti ljubomorna? Tužna? Hoće li se osjećati zapostavljenom? Hoće li ga poželjeti ozlijediti? Hoće li ozlijediti sebe?

Radost velika, a puno strahova.

Kako sam se bezrazložno bojala!

Trebala sam znati da u njenom srcu ima dovoljno ljubavi za cijeli svijet. Trebala sam naučiti na svom strahu od boravka u bolnici i pitanjima kojima sam razbijala glavu u trudnoći (kako će Mare podnijeti najdužu odvojenost od mame- a malena je naprosto svoje srce otvorila baki, didi, teti-svima koji su s njome provodili vrijeme) da je potcjenjujem, da potcjenjujem njenu toplinu i sposobnost da voli. Zašto stalno u to sumnjam?

Tako me moja djevojčica još jednom demantirala na najljepši mogući način.

Njena ljubav, nije se, poput bratske kod mojih dečkiju, rasplamsala u jedan dan( oni su zaista priča za sebe, doslovce moram paziti na njihove izljeve oduševljenja za sve vezano uz malog brata-postoji ipak jedna količina zagrljaja i poljubaca koju novorođena beba može podnijeti, da ne spominjem zadovoljnu konstataciju svog  Josipa na kraju tog prvog dana kod kuće- Mama, ja ga već toliko volim!). Njena ljubav i doživljaj prinove rasla je kako su prolazili dani.Kako sam ja postajala sve opuštenija i sve više joj dopuštala bliski kontakt s bracom, tako je i ta nova spona između njih dvoje postajala sve očitija.

I dok promatram svoju lijepu djevojčicu kako nježno, uz moje budno oko, skida braci pelenu i pobožno maže kremom guzu, kako ne voli da plače i odmah trči po mene da ga utješim, sva moja pitanja i nedoumice mrve se u prah i pepeo, strahovi nestaju, a ostaje čista sreća.Sve je dobro.Ona to može, mi to možemo! Shvatila sam tada jednu jako važnu stvar- da mi je srce govorilo ispravno, i što god da nas na životnom putu čeka- mi ćemo to moći.Ljubav je jednostavno vječno gorivo koje pokreće srca i s njome u životu ništa, baš ništa nije prevelika prepreka, i ništa nije nemoguće.


 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.