Blogosfera U ružičastom balonu

Moja prva Žumberačka trail utrka

Pobjedi svoju glavu i svoje tijelo
Objava 29. kolovoza 2019. 0 komentara 484 prikaza
Foto: Nikolina Švub
Foto: Nikolina Švub
Moj prvi Žumberački trail

Uvijek prije nego li počnem pisati pitam se odakle početi. Krenuti od početka  ili  neke tamo sredine. Je li  moj početak tako dalek a opet meni blizak ili krenuti od sredine svoje bliskosti. 

Moji dragi ljudi  sad već znaju da je trčanje moja velika strast. Neovisna o godišnjem dobu  i ostalim usputnim promjenama, ona biva sve veća. Njezina bezuvjetnost je najveći oblik ljubavi i slobode kojoj težim pripadati. Kroz svoja gibanja najveće zadovoljstvo mi pruža izlazak iz zone komfora. Moja glava je negdje tamo daleko dok mi se tijelo raspada po asfaltu po kojem gazim. I tako dok se razlijevam sva, gazim po sebi, odlijevam se i dolijevam, da bi se ponovno skupljala lijepeći se u jedan balans. 

Ono važno što me drži je neodustajanje i neposustajanje. Zadovoljstvo na kraju puta je mnogo veće kada pobijedim sebe iako  sto puta se izgubim na toj stazi i od sebe same.

Konstantno se spotičem o ljudsku površnost koja me dodiruje i ravnodušnost od koje se udaljavam, ali ona je lukava sasvim, dolazi na mjesto gdje sam krenula  puno prije nego li i sama znam gdje idem. Dočeka me s osmjehom stjuardese, odvažna i sebi važna. Pitam se koliko moram pojačati kilometara više ne bi li joj utekla ili je zaobišla. Ako ništa od navedenog ne bih mogla onda barem da je  ne vidim i da ne boli.

Tako sam se odlučila pripremati za jednu sasvim tešku utrku ''Žumberački trail''. Moj dragi prijatelj i trener složio mi je pripreme treninga  za jačanje  tijela kako bih mogla bez boli odraditi utrku. Nije lako biti dosljedan i discipliniran u svakodnevnim treninzima, pogotovo što je moja glava jedna priča a tijelo druga. Konstantna borba, pomicanje granica, jačanje. Trčanja prema sebi da bi se sa sobom sudarila i postala fluidna točno iznad svoga tijela. Rijetki su trenuci njihove  povezanosti u jednu cjelinu, ali su tako divni. Tada se ne sklanjam od sunca, puštam mu da me grije, niti se svojim rukama pokrivam ispod  mjeseca. Samo postojim u ljepoti trenutka.

Tjedan dana prije utrke dobijem ''neku tamo upalu'' slezene, bubrega ili nešto od tog dvoje. Antibiotici i temperatura. Ne mogu hodati niti stići svoje misli a ne još da svojim trčanjem budem ispred njih. I dok su i oni najbliži digli ruke od moje utrke ja se naljutim i odlučim ozdraviti. Zapovjedim svojoj glavi da ''DigneDupe'' i da bol popusti.
Postoji jedna misao koju si ponavljam kada je prisutan neki atak na moje tijelo ili moju snagu. Glasi ovako : ''nemoj misliti o tome'' . Uistinu pomaže. 

Došao je i taj dan, vozim se sa svojom dragom trkačicom prema Žumberku. Osjećam njezinu nestašnu nesigurnost i prpošnu nervozu ali i spremnost da vjerujemo jedna u drugu da mi to možemo.Opet to povjerenje, taj sklizak teren. Ali jače mi. Čim smo na istoj stazi putovanja. Osjećam smirenost i to je sve što govori taj trenutak. Uvijek u trenucima kada ljudi posustaju i gdje se vidi nervoza na licima ljudi, tad moja glava preuzme totalnu kontrolu nad tjelom i povede me u ljepote gdje uistinu uživam. Nikad ne znam da li to trči moja glava ili moje tijelo, ali znam da su to trenuci predivnog balansa kojem tako težim a koji mi često nedostaje.

Vrući dan, prisutnost vlage je prevelika, ima uzbrdica, nizbrdica, motivacijskih poruka koje je organizator polijepio po putu kao ideju o podizanju svijesti koliko moramo biti jaki u trenucima krize. Jedna što mi je ostala u sjećanju, negdje na pola puta ne odustajanja, odnosno odustajanja u svome neodustajanju glasila je: '' ako misliš da ne možeš, odi doma''. Bilo je izvrsno, od organizatora cijele utrke  do staze po kojoj sam istrčala, sve do zadnjeg koraka . Ulazak u cilj je uvijek tako neopisivo dobar osjećaj. Potvrda truda i rada na sebi. Svaku osvojenu medalju poklanjam sebi i onima koji vjeruju u mene.

S nekim ljudima jednostavno samo postojimo, i u ugodnim tišinama na teškim dijelovima dovoljna je samo prisutnost. Neki prestaju biti na našim stazama jer su im preteške, i to je sasvim uredu. Najdraži su mi oni s kojima je divno i lako putovati ma kako teška staza bila. Znači da su oni pravi. Bezuvjetni. Baš kako sve i treba biti u svakom odnosu ljubavi i prijateljstva. Koliko je to naravno moguće u odnosu na naše posesivne potrebe za pripadanjem nekom biću ili sebi samima.

Jedno je sigurno, kada smo sunce sami sebi  onda je svaka staza obasjana, bila ona brdovita ili ravna. Uz muku i znoj izlazimo iz zone komfora, pomjeramo vlastite granice i povezujemo sebe u jednu cjelinu ljepšega života. Motiv smo sebi i pokretač drugima da ni jedna zvijezda za našu sreću nije previsoka. I ako znam da sam usrećila samo jedno biće svojim prisustvom, i ako moja djela mogu biti poticaj drugima da pokrenu sebe i ''dignu dupe'' onda sam uistinu sretno biće. 

Hvala svima koji su ostali na mojoj stazi, i onima koji na njoj nisu više. Važno je da se ne sudaram s drugima kad se već sudaram sa samom sobom.
Zato lijepo dignimo dupe i potrčimo u središte sebe da osvojimo vrhove vlastitih planina.
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.