Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera U ružičastom balonu

Otkrhnuti, istina koja se neće zaboraviti

Ispovjest roditelja čija su djeca ubijena tijekom rata. Snaga je pronaći oprost tamo gdje za oprost mjesta nema.
Objava 19. lipnja 2020. 0 komentara 679 prikaza
Foto: Studio Amico
Foto: Studio Amico
Otkrhnuti, filmo o istini, snazi i oprostu.

Ljetni prohladni dan se primiče večeri u kojoj idem s prijateljicom na premijeru filma ''Otkrhnuti''. Tema je izuzetno osjetljiva ali veoma potrebna da pronađe svoje mjesto u društvu. Za vrijeme rata, dok sam i sama bila mala djevojčica mnogi roditelji su ostali bez svoje djece u tom ratnom ludilu.

Dolazim u dvoranu, pronađem neki svoj kutak gdje sam uklizala u sjedalo, svjetla su se pogasila i počinje uvod i priča o istini koja nikako ne smije biti zaboravljena. Film ''Otkrhnuti'' autorice Slavice Šnur i producenta Stipe Majića govori o najvećoj boli i nepravdi koja se dogodila roditeljima koji su ostali bez svoje djece za vrijeme rata.

Slušam riječi i trenutke gdje roditelji pričaju o dječjim životima, navikama i snovima koji su prekinuti. Iščupani i ugašeni ratnim zločinom. U trenucima kroz film dok su ispovijesti bile o dječijim snovima na trenutak sam imala dojam kao da su roditelji bili vračeni u prošlost tih trenutaka i fluidnu sreću osjetili još jedan put.

Dojmovi su me ganuli da sam se topila poput leda na suncu u sebi i led ponovno postojala osjećajući u sebi ljutnju i zamjeranje prema tim okrutnim zločinima koji su se dogodili. Kako je film tekao dalje i vrijeme klizilo kao pješčani sat, u nekom međuprostoru vremena koje prolazi a kao da stoji, do mene dopiru riječi jedne majke koja govori sljedeće riječi : ''Bože ti si mene ostavio s nekim razlogom da postojim na ovoj zemlji i ako je razlog da moja tama bude nekome svjetlost onda Bože neka bude volja tvoja, ja svome neprijatelju opraštam'' Koliko čovjek može biti jak da ima snagu skupiti toliku jakost, oprosti u sebi takvu najveću bol koja se može dogoditi živom biću.

Uistinu, tako potresne priče su odzvanjale dvoranom i onda uvidim koliko smo mi mali, tašti i nezahvalni prema životu koji imamo. Zamjeramo kao da nešto sa sobom igdje nosimo. Očekujemo pa se ljutimo ako ne bude tako, a zapravo nas zabole naša očekivanja a ne tuđi postupci.

Smatram da istina ne treba biti zaboravljena, i ako roditelji koji su izgubili svoje najmilije blago, svoju djecu imaju snage izdignuti se iznad vode i ispričati nam svoju priču svakako onda mi jedino što želimo je pružiti podršku, neki ponaosob zagrljaj koji šaljemo i reći im da nisu sami.

Njihova jakost da ponovno prolaze kroz teške trenutke kako bi nam ispričali svoju istinu svakako jačaju naše slabosti i upravo istina zaslužuje naše vrijeme da si osvijestimo koliko smo mali u očaju i veliki u ljubavi pokazujući i davajući prostora u sebi i van svojih grudi.

Neka nikada ne bude zaboravljeno, hvala vam što ste ostali jaki zbog sebe i svih nas koji u vama vidimo snagu koja se stopila s emocijom boli i oprosta.

Veliki ste, sami niste i nećete to biti nikada. Neka svjetlost vaše boli nama svima bude vodilja u mračnim trenucima.

Film ''Otkrhnuti'' svakako preporučujem pogledati. Veliki gubitak djeteta i oprost neprijatelju to mogu samo najjači. Hvala vam što ste bili tu za nas, i zbog nas.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.