Blogosfera U ružičastom balonu

Prodavačica sreće

Prijatelj je najveći dar
Objava 09. listopada 2018. 0 komentara 398 prikaza
Foto: pexels.com
Foto: pexels.com
Najbolja prodavačica sreće

Posvećujem ovaj osvrt jednoj dragoj osobi, ja znam za nju a ona za mene ne zna, tako je izgleda najbolje.

Ima jedna trgovina koja se nalazi u centru moga grada. U njoj rade vesele i nasmijane prodavačice,uredne frizure te ostavljaju dojam savršene organiziranosti. Sve izgleda upravo onako kako i treba biti u jednoj trgovini maloga gradića. Svaki dan dođem, kupim sve što mi treba, svoju omiljenu zagorsku štruklu sa sirom koju Marolina uvijek čuva za mene, osmjehnem se, mislim se bolje ne može biti.

Jednog običnog dana u tjednu novost se dogodi u trgovini, odlaze prodavačice u novu poslovnicu. Osjećam sjetnost. Ništa više neće biti isto, ni štrukla neće više biti tako fina i ukusna koju rado imam u svojim rukama svakog jutra, ni miris trgovine, ni reda na blagajni neće biti, ostat će samo šarene police, stare pločice i zvuk potrošene klime kojoj se pregrijava motor. Sve nestaje u zaborav. Sjetna sam sve više, ali opirem se tom osjećaju i odlazim u dan. Dan koji nije moj.

''Dobro jutro, kako Vam mogu pomoći?'' neki mili glasić dolazi iza pulta s pecivima. Zove se Marolina, tanka, visoka, nasmijana s mašnom u kosi kao da je pobjegla iz priče za laku noć. Opirem se, namjerno. Ništa ne trebam i neću kupiti zagorsku štruklu, namjerno iz inata, samo sebi, naravno.

Svakim novim danom Marolina je došetala do najdubljeg dijela moje malenkosti. U danima kada si najsamiji i najtužniji, kada misliš da ti dan više nema što reći, niti ti njemu imaš što za dati...eeee... Marolina je imala način kako uljepšati ga i doći do tvog osmjeha na tako spontani i mili način. Jedna posebna prodavačica. Kroz glavu mi prolaze razna sjećanja, u danima kada su me jako boljela leđa Marolina je nosila punu gajbu mineralne vode do gepeka mog auta, a tako je plaha.Primila bi me preko reda jer sam trebala ''samo'' jednu štruklu.

Marolina je moja draga prijateljica, a ona to niti ne zna. Tako profesionalna a opet tako draga i mila. Svaki dan odem do trgovine po nešto, bilo što, samo da uzmem njene energije i navučem je nas sebe kao najlon čarape i obučem na njih najljepše crvene cipele za svijet. Padala je kiša, radna subota, dolazim u trgovinu po svoju zagorsku štruklu koju je Marolina čuvala samo za mene umotanu u bijeli papir i spremljenu u papirnatu vrećicu.

Ulazim u trgovinu i Marolina priča na telefon, stojim i gledam je, čujem da odlazi negdje, nevažno gdje. Osjećam sjetu, tugu, bol. Moja prodavačica me napušta.

Pitam se, treba li se vezati za ljudsko biće, i da li čovjek baš uvijek iz nekog razloga biva ostavljen?! Da li postoji veća ljubav nakon one za koju misliš da je najveća?! Trebaju li se najljepši životni trenutci tek dogoditi ili ćemo ograničiti svoje misli u nama samo na sjećanja onoga lijepoga što smo prošli.

Treba li svoje srce nakon razočarenja od očekivanja koja te obuzmu zatvoriti ili ga treba pripremiti za neke nove energije. Može li svatko od nas imati srce junačko , moći se nositi s borbama u sebi koje su samo naše.

Da li birati život s čežnjom srca ili se odlučiti na životnu statičnost bez nje.

Isplati li se proći sve te boli i čežnje zbog zlaćane boje žita . Ili je žito samo tek žute boje.

Postoji li prava ljubav ili je prijateljstvo tek najveći oblik ljubavi.

Da li smo slobodni svakim novim jutrom ili tek onda kad oslobodimo svoje srce od očekivanja i tek tada bivamo slobodni.

Je li sloboda srca veća od čežnje srca ili bez čežnje srca nema ni slobode.

Da li da tugujem za Marolinom ili da se radujem nekoj Ani ili Ivani?!

Mogu li osloboditi svoje srce od potrebe za njenim osmjehom! Ili su svi osmjesi isti?!

Svi smo mi individualci i jedinke za sebe, uzimamo energiju iz svemira i hranimo se njome, a kada nas netko pripitomi svojom spontanošću i svojim postojanjem...eeee to je već priča druga.

Da li bi išta bilo drugačije ako se opiremo ili se treba samo prepustiti .?! Zbog boje žita...

Možemo li išta birati, ili je sve zapisano negdje u zvijezdama?!

Čežnja, nedostajanje, to su najveća stanja osjećaja naših duša. Kada nam netko počne nedostajati više nego inače, to znači da nam je postao bitan . Možemo li, i u konačnici želimo li se oduprijeti tom osjećaju?!

Ostavlja li nedostajanje tebe ili te zarobi čekanjem prolaznosti?!

Ne poklanjamo i ne uvjetujemo prijateljstvo i ljubav nikome više nego što dajemo sebe sebi kroz njihovo postojanje.

Čovjek ne može biti sam, bez primanja, bez davanja, iako u ljubavi se dajemo i spremni smo gubiti od sebe više.

I kada iz inata životu, prijateljstvu i ljubavi odaberemo samoću, uvijek se nađe neka mila prodavačica koja svojom pažnjom i brigom za tebe pridobije tvoju ljubav.

U konačnici neizbježno je da na red dođe nedostajanje, i to onda kada je čovjek čvrsto odlučio - biti sam, da ništa ga ne dodiruje i da ništa ga ne boli.

Život je bol kroz koju rastemo i velika sreća koja prolazi u sjećanje lijepih trenutaka kojih se u svirepoj prolaznosti života tek sjećamo...

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.