Blogosfera U ružičastom balonu

Putovanje u središte sebe

Širi se miris roštilja, na stolu orošeno hladno piće dobrodošlice, a u kutu, baš pored sreće stoji harmonika.
Objava 10. siječnja 2019. 0 komentara 377 prikaza
Foto: Pixabay.com
Foto: Pixabay.com
Putovanje u središte sebe

Željeznički kolodvor, Zagreb, ljudi prolaze sa svojim koferima. Netko ih dočekuje, grli, raduje im se, neka studentska lica prolaze s kojom prtljagom više, sigurna sam dolaze iz doma svog, brižna majka brinući za svoje djetešce dodala jedan kofer više, za zdrav život u velikom gradu.

A ja, s ruksakom na leđima krećem u dom svoj. Biram kupe s mlađim ljudima, imaju bolju energiju i sigurna sam da će imati slušalice u ušima. Predosjećam, kupe bit će tih, bez onih '' priča iz vlaka'' koje se gotovo uvijek događaju na ''putovanjima vlakom''

Sunce kroz prozor probija se, polaže svoje zrake na moje dlanove. Uzimam tu toplinu i s njom namještam si kosu, umivam lice, zatežem majicu na sebi, popravljam prijelaz hlača i cipela, nanosim sunce na sebe. Grlim ga, i ono grli mene.

'' Ne idi...'' obraćam mu se iz kupea, pa kroz prozor, negdje u visinu!

''Ne idi nikuda...''

Sunce mi se osmjehne i krajičkom usne ispusti riječ utjehe.

'' Iza svake suze i u svakoj kapi kiše nalazim se ja koji ih suši i grleći ih briše...''

Između dva treptaja ovih trenutaka sunca i topline, ono odlazi u sumrak i ovog dana ostavljajući tragove svuda po meni.

Osjećam se okupano toplinom.

Miris vagona i putovanja vraća me u sjećanje kada bi kao djeca putovali na more i obavezno bi nedugo nakon polaska jeli pečeno pile u vlaku i u svakom kupeu putnici jedu neke pečene ptice.

Družili se, razgovarali, pjevali, smijali se. Miris turske kave iz termosice širio se po cijelom vlaku.

Sada i sama tražim tihi kupe gdje svatko ima slušalice u ušima, neku svoju priču koju nosi u sebi.

Gdje smo nestali i s kime ćemo razmjenjivati razglednice s putovanja kad ni svoju adresu ne znamo.

U novoj kući na staroj adresi dočekuju me moj stari otac i umorna majka. Sretni i veseli poput djeteta kojem si 05.08. kupio sladoled i to baš od čokolade. Dijete ga liže ne bi li mu iscurila čokolada po kornetu, tada mi roditelji uzmemo sladoled i obližemo ga ''da ne curi'' a dijete sa sto suza u očima. E tako su oni sretni, kao da već sljedećeg trenutka čokolada curi po kornetu a trenutak ne mogu zadržati.

Širi se miris roštilja, na stolu orošeno hladno piće dobrodošlice, a u kutu, baš pored sreće stoji harmonika.

Prava sva odvažna i sebi važna.

Gledam je, i ona gleda mene, te upita:

''Koju da zasviram''....

Rekoh... '' Sviraj onu s bijelim tipkama smijeha i sreće, razvuci je s notom sjećanja koja briše bore starenja, crne gumbe isto ubaci da se bijelima više radujemo...''

Tako skromno pokazujemo ljubav bližnjima i onima koje volimo, sve se rjeđe družimo i zatvaramo se u oklope svojih svjetova noseći brigu šutke u sebi, umjesto da se podijelimo, da si dozvolimo nadogradnju upravo dijeleći se.

Malo je potrebno, samo koji stisak zvona na kapiji, topla riječ, ruka u ruci , zagrljaj.

Piće se popilo, roštilj se pojeo, zamro zvuk.

Sjetna sreća još luta po mojim sjećanjima ovom ulicom moga djetinjstva. Opirem se prolaznosti i osjećam one tople zrake sunca što okupaše me u vlaku.

Ne, sami nismo, i nećemo to biti nikada!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.