Blogosfera U ružičastom balonu

Kako sam pomaknula granicu: Moj prvi polumaraton u rodnom gradu Vukovaru!

Uhvatimo svoju želju
Objava 05. lipnja 2019. 0 komentara 402 prikaza
Foto: Marina Žuljević
Foto: Marina Žuljević
Pomakni granicu

Prije nekoliko zima, tek onih hladnih i pomalo snježnih jedna mala vatrica zapalila se u meni. Zaista je čudesno kako nam život na put stavlja izazove i baš svaki put nam pripremi upravo ono najbolje za nas, iako u tom trenutku mislimo i želimo nešto drugačije. S odmakom vremena shvatimo da je upravo ono što smo dobili bilo najbolje za nas.

Izlazak iz zone komfora je najbolniji proces ali i najljepše oslobođenje od navika koje smo usvojili svojom komocijom i oslobođenje od kodova koje smo dobili kroz odgoj i odrastanje kroz naše djetinjstvo.

Tako se tog jutra, na mojoj stazi putovanja pronašla želja za gibanjem, odmicala sam joj dugo, dugo. Odmičući sam se sve više približavala istoj želji od koje sam i odlazila. Što sam joj brže odmicala tako je i ona prije dolazila na isto mjesto gdje sam i krenula. Znam, pomislila sm u sebi. Uhvatit ću je ako joj potrčim u susret, sudarim se s njom, raspemo se zajedno po stazi kojom idemo, potom ćemo se zajedno skupljati, lijepiti, dizati.

Obukla sam svoje prve  tenisice i krenula prvim koracima udovoljiti svojoj želji, ne može ona biti jača od mene. Bili su to dani velikih i učestalih gibanja. Malim koracima osvajamo velike svjetove samo ako nastavimo koračati. Prolazeći kroz muku velikih napora, prepreka, boli, mislila sam nema kraja i da nikada neću pomaknuti granicu, da će me ista želja proganjati i dalje. Nekako u dubini svoje malenkosti nisam htjela dati joj gušta da joj se samo divim a da ne budem dio nje. Nisam odustajala.

Dozvolila sam kiši da me okupa, suncu da me grije, vjetru da me dira, znoju da se cijedi niz moje tijelo, samo nisam nikada htjela odustati, uživala sam u svojoj boli. Tog trenutka sam se sudarila sa svojom željom i postale smo jedno. Sloboda koja je neprocjenjiva, potreba bez koje se ne može, uzajamna povezanost, međusobno davanje i primanje.

Postala sam želja satkana od želje da pomaknem granice, i jesam. Sreća je tako lijepa kad se dijeli, i samo dijeleći se imamo više. Ako nekog po putu izgubite, pustite, ne tugujte, nije za vašu stazu. Samo nastavite i doći će netko tko jeste. Budite ono što jeste, ako se energije poklope, na stazi će ostati.

Lijepo je kada osjetim da druge duše vide u meni motivaciju, iako sebe ne doživljavamo onako kako nas drugi vide, ali ljepota je u oku promatrača. Svjedočila sam istini da svi imamo u sebi želju koju želimo prigrliti samo nedostaje ustrajnosti i snage. Uvjerenja sam da je sve u glavi, i kada si posložimo da smo mi najjači od svih izazova koji nam se nalaze na putu.

Najteže je odlučiti krenuti, sve izgleda neostvarivo, daleko, teško, ali kada se otrgnemo od sebe samih, neodlučnih, tada se svi putevi otvaraju i više ni jedna staza nije skučena po kojoj hodamo. Ne očekivati ništa a davati najbolje od sebe. Mi živimo u svome tijelu i imamo moć izbora imati i kvalitetu života. Pokrenimo se, prigrlimo sebe i budimo zahvalni za sve što imamo.

Ostvarivo je ono što želimo ostvariti. Stjecajem okolnosti sa svojom osobnosti i željom, isto tako i preprekama na koje sam nailazila dokazala sam sebi da se sve može ako se hoće. Krenuvši malim koracima, počela sam trčati. Ispočetka je to bilo jedva 3 km, upala koljena, mišića, mučnina, tijelo se buni. Svaki dan sam trčala tako 200 dana u komadu. Prijavila sam se na svoju prvu utrku od 5 km, dobila sam i svoj prvi startni broj i jednu rozu majcu. Otrčala sam tu utrku s osmijehom, upoznala sam taj dan jednu svoju dragu trkačicu koja je još na mojoj stazi, uz nju je došla i njezina jedna, sad smo tri. Razvijamo se,  puno je pozitivnih ljudi oko mene, poput balona od pjene. Nakon godinu dana prijavila sam i prvih 10 km i dobila prvu medalju, savršeno. Mislila sam da nikad neću istrčati 10 km. Nastavila sam i dalje trenirati i tako u gibanju  se susretneš sa željom da bi mogla i polumaraton. Slijede borbe u glavi sa sobom, s tijelom, vremenom, okolnostima, načinom života. Složila sam u glavi da želim to i da ću uspjeti. Vidjela sam da se priprema prvi polumaraton u mom rodnom gradu Vukovaru.  Prijavila sam se i rekla sam sebi, idem probati pripremiti se pa što bude, uvijek mogu odustati,ali ako ne probam neću znati. Uslijedili su tjedni intenzivnog treniga, trčanja. Bilo je trenutaka kad sam nakon noćne smjene na poslu došla kući i išla otrčati barem 5 km. Zimi po snijegu, kiši. Ništa mi nije bilo teško. Često sam u 22 h kad svi zaspu ja uskočim u svoje tenisice i otrčim svoju trku. Došao je i dan prvog polumaratona u Vukovaru. Nisam mogla zaspati prethodnu noć skroz do 3 h, kiša je padala kao nikada, u 6.40 h okice su se otvorile. Adrenalin je opasna zvjerčica, pogotovo kad je prisutan kod ljudi koji su srčani i unutra u svemu. Energija u gradu je bila izvanredna, ljudi na ulicama, trčanje uz Dunav i svoj grad. Podrška je bila prisutna cijelo vrijeme. Organizatori su odlično odradili svoj posao, volonteri koji su dijelili okrijepe i bodrili trkače, vrijeme je bilo najbolje, ono poslije kiše.  Dosljednosti i upornosti došla sam do točke gdje sam ispunila svoj san i otrčala u istim tim tenisicama svoj prvi polumaraton u Vukovaru. 

Onaj trenutak kada si shvatio da si ispunio svoj san je neprocjenjiv. Trenutak najveće slobode kojoj svi težimo. San se ispuniti može samo ga se mora imati.

Kada bi znali koliko je to dobar osjećaj, nikada ne bi prestali sanjati i poduzeli bi sve da prigrlite tu sreću i stavite je oko vrata kao najljepšu ogrlicu koja i u tami daje svjetlost. Budimo sretni, to zaslužuje svatko od nas. U teškim trenucima prigrlimo svoju bol jer iz nje i rastemo, iza uvijek dođe sunce, nagrada za sav trud i rad.

Samo nikada, ali nikada nemojte odustati.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.