Blogosfera U ružičastom balonu

Zaustavite vrijeme, dida i baka dolaze za Božić!

Slavonski Božićni ručak u Zagrebu - onaj osjećaj kad Božić počne u jesen!
Objava 21. prosinca 2018. 0 komentara 812 prikaza
Foto: unsplash.com
Foto: unsplash.com
Tko je domaćin a tko je gost na Božićnom ručku

Budim se iz sna, još smo u jesenskom godišnjem dobu, mislima u jesenskim šarenim listovima koji krase naša dvorišta. Provjeravam mobitel, možda je, ali isključivo možda netko me trebao prije jutarnjih 10 h, pogledam na zaslon mobitela i u nevjerici vidim nekoliko propuštenih poziva. Naravno iz Vukovara, tata zove. U mojoj glavi se okrenu misli iz praznog hoda u roj misli, nešto se dogodilo, dok se uspostavlja povratni poziv već je i jesen prošla, i zima, svi snjegovići su se otopili, proljetni cvjetovi su i procvali i ocvali, o ljetu da i ne pričam...

- Halo tata, što se dogodilo?

- Znaš Nino, razmišljao sam, kako više ne pijem i ne pušim, hodam na bazen i plivam, vrijeme je da se lagano pripremim za Božić, moramo razgovarati što klinci žele za Božić, znaš da za njihove poklone moram ići u Osijek.

- Božić, s nekoliko upitnika iznad glave, pa stari nije još ni studeni završio, ne bi vjerovao još ima i zelenog lišća vani na drveću a ti razmišljaš o mašnama na poklonima.

- Nisam siguran da li da dolazim vlakom ili autom, moram naručiti prase, osiliti ga i dati na pečenje, pripremiti zelje za sarmu, rakiju, kobasice za pečenje, sve to trebalo bi staviti u šinobus do Vinkovaca, zatim prebaciti u vlak, dođeš po mene u Zagreb, iskrcamo to zajedno, odmah Marinici odnijet mesa, i svratiti u kafić Brooklyn, tamo reći Švabi da dođe po svoj dio, popit piće, ima tu posla...

- Stari, možeš li doći kao gost, samo da imaš salvetu na stolu za brk a ostalo sve prepusti meni!

- Nino, znaš da ne mogu. Jednostavno ne ide to tako. Ne brini ništa, sve sam ja to organizirao u svojoj glavi. Nema ringišpila, sve je uredu, samo budi uz mene.

- Ah... Dobro je, barem se nije ništa dogodilo, odlučih nazvati mamu da joj se pojadam kako je stari sve iskombinirao i organizirao na svu našu radost, izgleda da ćemo svi domaćini imati salvete za brk na stolu a gosti će biti domaćini...

- Mama, moram ti nešto reći!

- Nino, baš sam te mislila nazvati da ti kažem planove za Božić.

- Mama, zar i ti....

- Ja sam se sve dogovorila, nište se ti ne brini, doći ću ranije, danas ti šaljem dva velika paketa poštom jer mi ne stane sve u kofer, s tim da i dva paketa nosim još uz kofer, doći ću ranije kod seke a klinci nek dođu prespavati kod seke, nikad ih nisi dovela na noćenje. Pravit ćemo kolače, ništa ti ne moraš brinuti, nek djeca osjete brašno na rukama i miris vanilije, odrasti će na keksima iz vrećice, e pa dok je bake neće biti tako...

Ostadoh sredinom studenog bez riječi, još kavu nisam popila a praseta i sarme sam se najela, kolačima zasladila, i obiteljskim druženjima oplemenila. I nema veze što je prase na putu do Zagreba toliko puta bilo spomenuto da je umalo i OIB dobilo. Šteta bi bilo da prase samo hoda do Božićnog stola pa mu je jedno domaće pile od susjede Jelene pravilo društvo kao toplo predjelo prije Božićnog ručka, znate kako to ide u više sljedova...tih dana, je l' odlučilo doći u izvidnicu.

- Halo Nino, tata je, došao sam u Zagreb, znaš kako u našoj Vukovarskoj bolnici kad odeš možeš samo ostati bez onog što si došao popraviti, nema tamo izlječenja, zalječenja, nož i reži, da izbjegnem veći stupanj invalidnosti pokrenuo sam svoje ljude da dođem u Zagreb kod doktora po drugo mišljenje. Ponio sam kobasice i pile pa ću kod seke napraviti finu juhicu i domaći ručak. Ne zanimaju me nikakve aktivnosti što imaš, dođite na ručak da ručamo svi zajedno, družimo se i kavu popijemo.

Niti mi je da se pravdam, doći znam da ne mogu, u mojim adresarskim planovima je pravi ringišpil. Odlučih ne javljati se taj dan nego samo nastaviti svoju vožnju ovog ludog životnog rasporeda... Isključiti telefon ili ne, javiti se ili ne, hoće li uopće zvoniti, u najgorem slučaju mogla bi čuti pile negdje iz daljine kako me doziva. Dajte mi molim Vas još jedan žeton za koji krug više na ovom šarenom ringišpilu adrenalina. S novim jutrom odlučih suočiti se sa strahom o iščekivanju poziva te okrenem broj, i naravno dok su prolazila sva godišnja doba u trenucima uspostave poziva i javljanja s druge strane žice, ustala sam iz fotelje i stajala pravo, uspravne glave, ne bi li mojoj malenkosti bilo lakše podnositi peglanja o nepojavljivanju na toplom predjelu Jeleninog pileta i tatinog kuhanja.

- Nino, tata je, samo da ti kažem da svi moji planovi su pali u vodu, ovo sam sada bio radnog dana u Zagrebu i nikada više, i petkom ujutro kad dođem rano mi je. Ovaj ringišpil se pre brzo okreće, jučer sam skoro završio na roditeljskom sastanku od Tene u vrtiću, samo je malo falilo da izrezujem pahuljice od papira i pljeskam tašu, tašu - tanana, gdje je svilena marama. Strašno. Andrija u zadnji tren izvukao situaciju pa smo čekali Tenu ispred vrtića u kafiću, dok smo došli kući nitko više nije gladan, to se jede usput tko što stigne, kobasice samo u slikovnici miriše. Mislim se žao mi pileta da propadne, oni ne stignu pripremati, meni ne daju, zamrznut se ne može, ledenica puna. Ponijet ću ja pile u bolnicu na pregled i te kobasice pa nakon pregleda odnijet priji. Ti nisi ni nazvala a kamoli da si došla. Ovdje se pre brzo živi, svi ti tramvaji, auti, svi negdje idu, gužve, dok sam se vozio gledao sam ljudima u cipele ne bi li našao samo jedan par cipela da ima netko isti, samo jedan. Kako je to moguće reci ti meni.

- Što je rekao doktor, pusti pile nek jede svoju travu... i cipele nek ostavljaju tragove...

- Rekao je, gdje je uputnica?

- Nemam, nisam stigao, kad je došla dojava da dolazim doktorica u Vukovaru više nije imala rednih brojeva, tamo moraš tri dana doći ranije po svoj broj.

- No, recite Vi meni doktore da li ja u komadu idem kući?

- Ništa ne treba rezati, sve se da riješiti. Kako nisam imao uputnicu dobio sam zadatak da odnesem neke stvari doktoru u auto, rano moja, niti znam kako auto izgleda niti kako se to otključava a niti kako doći do garaže. Tražio sam neko vrijeme garažu i klikao ključem da vidim gdje će zasvijetliti auto, i našao sam, super, samo da netko ne pomisli kako kradem auto, pa ja svoga golfa jedva prepoznam samog na parkingu a kamoli u Zagrebu da otključam auto na daljinski u nekoj garaži. Samo sam mislio o tome da se ja dohvatim svoga Borova, nećete me do Božića vidjeti. Stavio sam stvari u gepek, ali znaš nakon toga sam još napravio nekoliko krugova po garaži ne bi li još negdje zasvijetlilo da budem siguran kako sam u pravi auto stvari stavio. Skoro sam pile i kobasice spustio u gepek. Nije tim doktorima lako, čekaonice pune, imaju stan i auto na daljinski a pitam se što će oni s ostalih 30 dana u mjesecu.

- Jesi li uspio izaći iz bolnice i doći do prije?

- Iz bolnice sam uspio na tramvaj stići, kartu kupio a ne da mi uređaj poništiti. Svašta, dobri stari kondukteri. Odlučio sam otići na Dinamov štand na Zrinjevcu kupiti Dinamov dres, kad sam već tu, tko zna kad će opet biti takva prilika. Napokon kad sam jedva našao štand svi rade samo Dinamov zatvoren, sve puno limenki piva okolo, a i ja budala, pa tko još kupuje Dinamov dres u 11 h ujutro radnim danom.

- Bitno je da se ti u komadu vraćaš u svoje Borovo, i uistinu čije pile se može još pohvaliti da je napravilo šetnju po najljepšoj Božićnoj adventskoj špici u lijepom Zagrebu gradu.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.