Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Obzorja

Ivana Šojat-Kuči i breme hrvatske šutnje

Objava 23. prosinca 2014. 0 komentara 1563 prikaza
Foto: Marin Topić
Foto: Marin Topić
Ivana.

Među onim razlozima zbog kojih  je književni postmodernizam odlučio raskrstiti sa avangardom i raznim njezinim izdancima, jest i taj da je ponovno postalo jasno i očito da su ljudi gladni pripovijedanja i velikih narativa koji nadilaze subjektivne granice pojedinačnih života, ali opet služe kao odraz istih. Moderna hrvatska spisateljica koja je također shvatila tu istinu, jest i Ivana Šojat-Kuči. Čudna je to žena, barem ako je suditi po njezinom pisanju i prema onome čime je ono protkano. Također, činjenica je i da je Ivana još uvijek relativno slabo poznata, ili barem slabije od nekih njezinih kolega koji su uboli svoje bodove raznim drugim djelatnostima, a ponajmanje pisanjem.

Isto tako, zbog svojeg „regionalnog šovinizma“ čini se da je Ivanu vrlo rano počeo pratiti glas „ognjištara“, pisca vezanog uz svoju domaju, koji ne može nadići tu zadanu (u njezinom slučaju: slavonsku) pozadinu. Paradoksalno, ništa nije pogrešnije. I paradoksalno, malo je danas pisaca koji su snagom svojih poruka i priča kojima umataju te poruke univerzalniji u svojem umjetničkom izrazu.

Moj prvi susret sa Ivanom, ostat će zauvijek trajno obilježen njezinim romanom „Unterstadt“ (kasnije pretvorenim u iznimno uspješnu kazališnu predstavu). Ta velika saga o nekoliko generacija žena u Osijeku, koja se proteže od Prvog svjetskog rata, pa sve do kraja Domovinskog rata, utisnula mi se u sjećanje i postala sastavni dio mojih sentimentalnih razmišljanja o mojem rodnom Osijeku. Znao sam se mjesecima nakon čitanja "Unterstadta" uhvatiti kako šetam Donjim Gradom, očekujući iza ugla susresti likove sa kojima sam razvio intiman odnos tijekom čitanja, ili pitajući se nisu li možda hodali upravo ovuda. Fikcionalni svijet koji na tako čvrst način zaživi u stvarnosti brišući granicu između fikcije i fakcije, uvijek me fascinirao kao poseban izraz subjektivne autorske moći pojedinog umjetnika.

Nekoliko sam puta pokušavajući usporediti taj roman sa nekim poznatijim uzorima navodio i Marquezovih „Sto godina samoće“ , ali i Mannove „Budenbrokove“. Šetaju se tu pozornicom duhovi odavno mrtvih supružnika ili predaka, poluludi alkoholom uništeni veterani sa galicijskih frontova, pronacistički raspoloženi folksdojčeri, ali i obični ljudi koji se svim silama trude izdržati breme povijesti koje im se sručilo na pleća, i u pogledu kojega njihove individualne sudbine vrijede manje od kutije cigareta.

Uglavnom, zahvaljujući facebooku i dobroj volji Ivane Šojat-Kuči, imao sam priliku u nekoliko navrata izraziti svoje riječi pohvale tom romanu, a te su mi kratke interakcije bile značajne i simbolične upravo iz razloga što sam u njima uspio nazrijeti ono što Ivanu vodi u njezinim romanima, a to je povijest.

Povijest – u kojoj se mi krećemo kao u vlastitoj posve zasebnoj galaksiji protkanoj tisućama sudbina koje nas okrznu,  a da toga nismo niti svjesni. To je želja da se razumije i na vlastiti način i u okviru vlastite umjetnosti shvati gdje je izvorište patnji i poniženjima kojima je čovjek praćen kroz svoj životni vijek, te da se dopre do samog smisla kojim čovjek samoga sebe oblikuje unutar te iste povijesti. Čak dapače, nameće se tu i pitanje – može li čovjek zapravo činiti svoju povijest, biti njezin djelatnik ili je on prepušten slijepoj antičkoj nužnosti koja ravna ne samo njegovim životom, već i čitavim  kozmosom

Još je vrijedno, barem meni sa moje pozicije, imati na umu da je u „Unterstadtu“ Ivana dirnula i u pitanje komunističkih koncentracijskih logora, što je pitanje koje je još uvijek ovijeno velom kontroverzi u suvremenoj hrvatskoj historiografiji. Taj živi osjećaj za kontinuitet povijesnog tijeka i za njegove gudure i tjesnace, čini Ivanu zanimljivom i s te, povjesničarske (u širem smislu) strane.

Nedavno je izašao novi roman Ivane Šojat-Kuči, snažnog naslova – „Jom Kipur“, koji zbog raznih obaveza još uvijek nisam uspio čak niti posuditi u knjižnici. Ali iz priloženoga i iz mojih doticaja sa objavljenim tekstom, te iskustvima i reakcijama drugih ljudi i čitatelja, usuđujem se reći da on predstavlja još jedan korak dalje u karijeri ove iznimne spisateljice.

Možemo štošta zamjeriti Ivaninom pisanju; neki su prigovarali da su priče u zbirci „Ruke Azazelove“ previše pojednostavljene i neuvjerljive, ponekad nam se čini da njezina centralna figura „Unterstadta“, Katarina Pavković lamentirajući o ratu i nepravdi zalazi na razinu djeteta, i iako se sve te zamjerke daju opravdati, ja ovdje neću krenuti tim tragom. Nego ću ustvrditi da se svaki pravi pisac razvija usporedno sa svojim likovima, idejama i djelima u konačnici. Kod Ivane, taj je razvoj i više nego zamjetan.

Na gorespomenuti, posve subjektivno istaknut, „Unterstadt“ nadovezala se zbirka pripovjedaka „Ruke Azazelove“, te roman „Ničiji sinovi“ kojima je ova autorica uspjela izgraditi jedan specifično hrvatski narativni svijet, nezamjenjiv sa nekim drugim, a opet univerzalan u svojoj snazi i jasnoći. U nje slavonski krajobrazi postaju ekvivalent Faulknerovu mitskom Jugu, kao mjesto propadanja, degeneracije, užasa i depresije, ali i nevjerojatno snažnih biblijskih referenci, osobnih transformacija, te ljudskih drama koje ipak uzdižu osobnu snagu pojedinca i njegovu snagu kojom se fatalistički ne miri sa okolnostima, već ih barem dočekuje uzdignutih očiju i lica.

Pročišćenje anticipirano već u samom pozivanju na židovski blagdan Jom Kipur, istodobno kao da  još za korak više ističe svojevrsno obilježje (okvirno rečeno) krležijanskog usuda Ivane Šojat-Kuči. Veliki bard hrvatske pisane riječi neprestano je, naime, bio rastrgan između vlastite vjere u komunistički internacionalizam i svojega, gotovo ukletog, hrvatstva. Na isti način ponekad se doima i Ivana, kada se čini da je duboko razočarana određenim sastavnicama svojeg nacionalnog identiteta, o čemu često progovara kroz monologe svojih likova, ali ipak, vođena nezadrživim glasom vlastite savjesti koji joj ne dopušta pristanak na specifičnu hrvatsku šutnju.

Udarci i blagi dodiri, zvjezdane niti od kojih smo satkani, vječna ljudska pitanja, potrage za vodom kojom bi se mogla, oprati krv ubojica sa naših ruku (i Bogo-ubojica i ubojica svojeg brata čovjeka), ali i čistoća ljudskog pogleda koji može pogledati u samo zlo, a opet smoći snage postupiti ispravno su ono što obilježava čovjek malenog, običnog čovjeka. Onaj život o kojemu je svaki romanopisac pokušavao napisati nešto, a u čemu su samo malobrojni uspjeli. I to je ono što obilježava stvaralaštvo Ivane Šojat-Kuči i njezin „Jom Kipur“, na koji želi potaknuti i kojega priziva.

Mislim da nije potrebno isticati kolika je važnost takvog zahtjeva za nas danas, ali s druge strane, mislim da neće biti naodmet spomenuti kako je „čišćenje“, bilo u biblijskom, bilo u filozofskom smislu preduvjet svake promjene na bolje, preduvjet svakog istinskog suživota i postojanosti. Topla i humana poruka ove književnice nadilazi puke okvire patetike i propovijedi, hodajući umjesto toga pokrajnjim putevima, rame uz rame sa običnim čovjekom, umjesto kojega nitko drugi neće ponirati u njegove dubine i izbacivati nataloženi mulj iz sebe. Ivana je ovdje samo da bude krijesnica na tom putu, da nam pruži baklju svojih riječi. Treba li više nagovaranja u slučaju da ste u potrazi za odabirom kvalitetnog štiva? 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.