Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Obzorja

Kako samoprozvani "antifašizam" kalja tekovine revolucije hrvatskog naroda

Objava 27. travnja 2015. 26 komentara 1933 prikaza
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Antifašizam.

Ovogodišnja komemoracija u Jasenovcu pretvorila se u degutantan izraz niskih strasti koje razdiru dnevno-političku scenu Hrvatske. Cijeli je događaj svoj vrhunac doživio kad je izviždan Branko Lustig. Paradoksalno, taj je čin dokazao da "antifašiste" koji su došli revnovati na mjesto najvećeg pijeteta ne zanimaju niti antifašizam, niti političko-socijalne karakteristike totalitarizma u povijesnom kontekstu kojega predstavnici pretendiraju biti, ali niti temeljne humanističke vrednote.

Kad je 90-ih predsjednik Tuđman stvarao samostalnu Hrvatsku, pred udarom velikosrpske agresije, nužnim za samoodržanje nacionalnog bića smatralo se oživjeti nacionalističke tendencije, koje su pokatkad doživjele manifestacije koje ne služe na čast niti jednom hrvatskom građaninu. S te strane, danas smo u situaciji da se ta masa koja uključuje i mnoge frankovačke elemente polako hladi, iako još ponekad bljesne na kakvom "hajdučkom" derneku u obliku slova "U" ili pjevanja "Jure i Bobana". S te strane, Hrvatskoj ne bi škodilo tijelo koje bi u takvim trenutcima moglo objasniti nekom momku ili curi punima hormona što to oni veličaju urlajući takve parole i pozivajući se na "slavnu 'rvacku prošlost". 

S druge strane, je li potrebno isticati, barem ne onima koji još uvijek ne tavore u svjesno izabranom neznanju, da su drugu Jugoslaviju stvorili uglavnom Hrvati, Srbi izvan Srbije, te ostale manjine sa okupiranih područja? U tom smislu, historiografski gledano i objektivno, rat koji se odvijao na području bivše Jugoslavije, iako je nesumnjivo imao narodnooslobodilačke crte borbe protiv stranog okupatora, ponajprije je bio građanski rat. Isto kao što je i Domovinski rat, unatoč skliskom terenu, imao određene crte koje bi ga mogle podvesti pod kategoriju građanskog, iako osobno nisam pobornik takvog stava. Zasluge NOB-a, s današnjeg gledišta, ako isključimo one faktore posve subjektivne prirode kod pristalica ili protivnika prošlog režima, su prvenstveno dvije. Prva je da je hrvatski narod kraj Drugog svjetskog rata, za razliku od prethodnog svjetskog sukoba, kraj istoga dočekao na pobjedničkoj strani. I nesumnjivo u zasluge Josipa Broza Tita (koliko god se njegovi protivnici toga grozili) ide i to što je namećući svoj autoritet i dižući monumente partizanskoj borbi uspio izboriti legitimitet toj strani rata na području Balkana i postulirati svoj pokret otpora kao najusješniji na području Europe (o čemu bi se također dalo govoriti, iako to sada neću). S druge strane, Titova državnička umješnost ili pragmatičnost je u ZAVNOH-u ostavila temelje moderne i suverene Hrvatske, sa kojima su prilikom stvaranja države ozbiljno radili predsjednik Tuđman i njegova svita. 

U tom kontekstu, suvišno je razmišljati što bi bilo da je nešto bilo drukčije. Povijest se odigrala ovako - na nama je samo da je pišemo i čitamo. I iz nje učimo. Tadašnji korpus hrvatstva, razbijen između mnogih koncepcija rješavanja nacionalnog pitanja, te raznih ideologija, u ZAVNOH-u je pronašao rješenje koje je u to doba bilo najprihvatljivije. I pokazalo se dobrim temeljem za daljnje otcjepljenje Hrvatske, koje se kasnije pod svima znanim okolnostima odigralo.

Komunizam se, kao i šovinistički nacionalizam odavno kompromitirao. Upravo je stoga nužno novo promišljanje svih tekovina koje je, posebice na našim prostorima, iznjedrila komunistička revolucija u sprezi sa NOB-om (ovdje spominjem komunističku revoluciju u sprezi sa Narodnooslobodilačkim ratom, jer je upravo to bila službena doktrina nakon II.svjetskog rata). Očito je, naime, da se samoprozvani "antifašisti" i danas diče određenom društvenom praksom, koju skrivaju iza glasnih parola, a koja se svodi samo na poprilično bljedunjavo čuvanje starih položaja. Da su, međutim, ti i takvi antifašisti temeljitije proučili svoju osnovnu literaturu, u rasponu od Lukacsa, pa do Lenjina, ne zadržavši se samo na Staljinovom "Kratkom kursu SKP/b-a", onda bi znali da društvenu praksu uvijek valja promatrati unutar konkretnog povijesnog konteksta, kao i u sprezi sa klasnom sviješću čija manifestacija ona ima biti.

Sramotno je da se tekovine NOB-a, AVNOJ-evske Hrvatske i vrednote zbog kojih su mnogi polupismeni i nepismeni osamnaestogodišnjaci i osamnaestogodišnjakinje 1941.godine grlili mitraljeze umjesto kakve mladenačke ljubavi, danas dovode u pitanje upravo od onih koji proklamiraju čuvanje tih i takvih vrednota. Sa stajališta današnje političke situacije, takve su izjave ne samo posve glupe i pogrešne, nego i rječnikom nekih drugih vremena - "kontrarevolucionarne". Jer antifašizam i hrvatska samosvijest, barem ukoliko su shvaćeni ispravno - idu ruku pod ruku, budući je sam antifašizam ustvari pružao očajnički krik hrvatskog naroda za njegovim dostojanstvom i samostalnošću od strane čizme. 

Činjenica je da socijalni prevrati, revolucije i građanski ratovi ostavljaju duboke ožiljke na licu bilo koje nacije. Dok se razlozi mnogih rascjepa još i danas vide npr. u Francuskoj, SAD-u i mnogim drugim državama, iako te države od takvih događaja dijeli i po dvjestotinjak ili više godina, subjektivni su pojmovi tim življi u hrvatskom narodu. Daj ti meni reci koju dobru o Jozefu Brozu, kad su mojeg djeda zaklali na Bleiburgu ili su mi tetka ubli UDBA-ši u Argentini. S druge strane, hajde ti meni pričaj o Paveliću ako su moju tetku ubili u Jasenovcu ili oca strijeljali partizani. I upravo na svijesti još uvijek prevladavajućeg subjektivizma, miješaju se kosti ustaša i partizana ovisno o dnevno-političkim potrebama lijevih ili desnih političkih opcija. A narod i dalje kopa po smeću i preživljava na crnim kiflama ili jogurtu. 

Koristiti antifašizam u podjeli naroda i razbijanju jedinstva hrvatskih građana iskazuje najdublje nepoštovanje ne samo prema žrtvama komunističke odmazde, nego i prema samim antifašistima, koji su pali kao partizani u obrani ideala u koje su iskreno vjerovali. Birokratsko-etatističke snage, uobličene u posljednjim ostatcima đilasovske "nove klase" još uvijek se grčevito drže svojih privilegija i ne prezaju niti od takvih pokušaja i nastojanja. 

Jedna od lekcija koja uvijek vrijedi, a ide ruku pod ruku sa onom da pobjednici pišu povijest,jest i ta da se ratnim veteranima i njihovim žrtvama u ratnim okolnostima podižu spomenici pijeteta, koji pripomažu izgrađivanju kohezije unutar naroda i njegove samosvijesti kad je u pitanju povijesno reflektiranje o samome sebi. Saveznici su nakon 2.svjetskog rata to pravilo doveli do savršenstva kroz mnoge raskošne historiografske monografije i igrane filmove. Jugoslavija u tome nije bila izuzetak. Međutim, sa stvaranjem suverene Hrvatske, ta se prilika propustila. Nakon "vojnog čuda", pobjede u Domovinskom ratu - pristupilo se svim silama ostvarenju "ekonomskog čuda", odnosno privatizacije te iste Hrvatske, dok su ljudi koji su je branili trunuli u kvartovskim birtijama i pljesnivim stanovima.

I kada danas, pozivajući se na antifašizam, lete od raznih lica osude druge generacije ljudi, koja je također stala, ako baš hoćemo, nasuprot tuđoj hegemoniji i nacionalističko-šovinističkim presezanjima, onda moramo konstatirati da je povijesno shvaćanje antifašizma opasno ugroženo. Onda moramo konstatirati da oni koji se izdaju antifašistima to nikako nisu i ne mogu biti. Jer su u njihovim ustima oni elementi NOB-a koji nikako ne smiju biti zaboravljeni, posve marginalizirani, i ustupaju mjesto prizemnim huškačkim interesima. Jer u njihovim glavama ono temeljno pravo, koje stoji u suštini NOB-a, pravo naroda na narodnooslobodilački rat pred okupatorom, ne vrijedi jednako ili uopće u slučaju, primjerice Hrvatske 90-ih, budući da u srži Domovinskog rata stoji upravo to, isto pravo, na kojemu je sazdan i mitski NOB. I u njihovim srcima spava najdublje bezumlje, hranjeno pukom ignorancijom, koja onemogućuje da se negativne strane režima kojeg javno proklamiraju, sagledaju trijezno i kritički, te da se osude, isto kao što dobre trebaju biti istaknute. Za kraj; možda nam još od 1941. nije falilo toliko pravih antifašista, kao što nam ih fali danas, kada sve od njih vrvi, puno više nego te, ustaničke godine.

  • poslovni:

    Hrvatska je, kao i većina srednjoeuropskih država, svoju slobodu dočekala tek 1990. a ne 1945.

  • Avatar Kroettelsfrkatsch
    Kroettelsfrkatsch:

    Glede nekih (suludih) komentara ovdje o povijesti (novijoj) Hrvatske: uspoređivati Bleiburg s Olujom, ne samo da je potpuno deplasirano, već i ljudski uvredljivo. "Starice i starci" (a djeca?) nisu bili ubijani ("zaklani"!) u devedesetima. Oluja je bila opravdana i nužna ... prikaži još! akcija oslobađanja zakonitog teritorija Hrvatske, njezina je legitimnost potvrđena i izvedena je u skladu s međunarodnom zajednicom i UN-om (inače bi uistinu hrvatska vojska ne samo oslobodila cijelu BiH, nego otišla na neke granice Hrvatske iz predotomanskog doba!). Stoga bi bilo dobro da se oni koji se krste nadimcima "istina boli" malo smire u tom svojem neprestanom i ničim istinitim potkrijepljenim "navijanjem" za strukture zla koje su sad srećom na izdisaju. Radije sesvi okrenimo boljoj budućnosti za sve nas. Rat i svađa nikome nikada nisu donijeli sreću! Recimo jedni drugima " mirs vama" i otiđimo svaki domu svome.

  • Emergo:

    Dobar clanak. Nazalost, Hrvatska je dosla u situaciju koja me podsjeca na 70-te i 80-te godine proslog stoljeca. Dolaskom Josipovica ,Milanovica i Pusicke na vlast stvorena je ruzna podjela unutar nasega drustva. Ne sumnjam da su oni to napravili s ... prikaži još! s jasnim ciljem. I dobrom potporom iz vani.Vise je nego jasno da tu ekipu ne interesira ekonomski i drzavni prosperitet nase drzave vec nesto sasvim drugo. Govor Milanovica u Jasenovcu vrhunac je primitivizma,ne znanja i bezobrazluka. O zvizdanju na govor Branka Lustiga oni koji su bili tamo sve su rekli o sebi.Ali i o svojim ciljevima i postupcima. Velika vecina ljudi dobro zna da je Jasenovac i njegova tragicna prica prenapuhana. I vrvi izmisljotinama i lazima. Tko je napuhao te brojke i zasto takodjer je poznato. Otac mi je bio hrvatski partizan od 1941-1945. Nikada nije otisao u Jasenovac poslje rata. Zadnja desetljece svoga zivota poceo je otovoreno govoriti o srbijanskim lazima,zlocinima i zelji da se dokopaju hrvatskog teritorija.Velika vecina gradjana Hrvatske nema nista zajednickog sa Srbima. Nas Srbija uopce ne interesira. I ne zelimo uopce ici tamo. Za razliku od nas ,Srbi stalno dolaze u Hrvatsku,lazu, izmisljaju. Ocito da im nije dobro u nihovoj balkanskoj rupi pa stalno pokusavaju nesto ukrasti od susjeda.A to se najlakse postize lazima,kradjama i ubojstvima. A tih je srbijanska povijest prepuna.Gledajuci povijesno unatrag srbijanska politika stalno destabilizira ovaj prostor.Pocev od atentata na austrijskog prestolonasljednika koji je pocinio srbijanski terorist Gavrilo Princip 1914 pa do svega ovoga sto se dogadja danas. 1918 godine gotovo pola milijuna Bosnjaka pod prijetnom smrti otjerano je u Tursku. Jasno oni koji su prezivjeli.1945 godine 300-400 tisuce Nijemaca i folksdojcera otjerano je iz Vojvodine. Jasno oni koji su uspjeli iznjeti zivu glavu.Sto su Srbi napravili na ovim prostorima u vremenu od 1990-1995 i mala djeca znaju. Jasno osim djece u Srbiji koje se uci drugacija povijest. U kontekstu te velikosrpske agresivne politike koja po potrebi suradjuje s komunistima treba gledati pricu i brojke o Jasenovackoj tragediju. Zasto nije nikad napravljena pravo i posteno istrazivanje o tome sto se dogodilo u Jasenovcu. Zato jer to sadasnjim vlastodrscima tako odgovara.Da zakljucim, nas najveci grijeh je sto imamo lijepu i bogatu zemlju.Koju nazalost ne znamo cuvati. Zar cuveni srbijanski koljac i terorista Zeljko Raznjatovic Arkan nije sam javno priznao 1996 godine da Hrvati imaju najljepsu zemlju u Evropi? U posljednjih 25 godina gotovo nisam sreo Srbina koji ne place za bivsom Jugoslavijom. Jer znaju da sve sto vrijedi je hrvatsko i bosnjacko(u BiH). Iza toga placa za ex Yugom krije se ogromna mrznja prema Hrvatskoj to jest Hrvatima. I pokusaj da se krivica za dogadjanja iz 1991-95 podijeli i izjednaci. Dovoljno je vidjeti koliko Srbi mrze naseg prvog predsjednika Franju Tudjmana i sadasnju predsjednicu KOlindu Grabar-Kitarevic. Samo zato sto su njih dvoje za Hrvatsku. Ta mrznja prema Hrvatskoj i njihovim celnim ljudima ide toliko daleko da su nakon pobjede Predsjednice Grabar-Kitarevic neki srbijanski mediji pokrenuli pricu o nekom navodnom intimnom uradku nase predsjednice... Pametnome dosta. I sto onda od Srba ocekivati po pitanju Jasenovca, 1971, dogadjanja 1991-1995. Kada ih vidim koliko pate zbog Hrvatske bude mi ih zao. Ali samo pola sekunde.Nazalost veliki dio danasnje vladajuce garniture radi ono sto odgovara agresivnoj srbijanskoj politici. Da li to oni rade samo da sacuvaju vlast ili pak iz straha da se ne dozna prava istina ne samo o Jasenovcu vec i onome sto su njihovi komunisticki prethodnici radili od 1945 godine tesko je dokuciti. U svakom slucaju svojim govorima kao i ponasanjem u Jasenovcu oni su pokazali svoje pravo lice.