Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Obzorja

Marksizam danas ili Anatomija jedne averzije

Objava 04. travnja 2015. 1 komentara 150 prikaza
Foto: arhivska slika
Foto: arhivska slika
Marx.

U vremenu katodnih cijevi, jumbo-jeta i kratkog espressa, u vremenu pobjede neoliberalne demokracije i njoj pripadajućeg kapitalizma, te posvuda proklamirane humanosti, nakon što se čovječanstvo oslobodilo (uglavnom) dvije velike himere koje su u svojim totalitarističkim varijantama nagrizle njegov ionako ispaćen lik: naci-fašizma i komunizma, veoma je nezahvalno kao student ili intelektualac na polju humanističkih znanosti započeti govor o Marxu i njegovom misaonom pokladu čovječanstvu, te povijesnom mjestu koje Marxu u vrtlogu povijesti pripada.

Možda teže nego u akademskim krugovima, koji isto tako nisu cijepljeni, s jedne strane fanatičnih i iskrivljenih iščitavanja „crvene misli“, a s druge predrasuda koje su usađene u njih zvjerstvima koja su se blagoslivljala tom istom mišlju, jest povesti razgovor u okvirima građanskog društva,  kojeg se antropocentrična Marxova filozofija najviše i tiče.

Zbog još uvijek živih sjećanja na sve zlo koje je proizašlo i za hrvatski narod konkretno, kao i ostatak svijeta, iz flerta sa komunizmom, kao i zbog manipuliranja sa terminima poput marksizma ili komunizma u dnevno-političkim prepucavanjima kojima se mnogi ispodprosječni političari trude prikriti svoju nekompetentnost ili besperspektivnost demagogijom u kojoj se pozivaju na materiju koju nikada nisu pravilno razumjeli, a što se događa i sa lijeve i sa desne strane, danas otvaranje svakog govora o Marxu i njegovoj misli predstavlja veoma riskantan potez.

Za početak, nužno je ipak primjetiti i utvrditi nekoliko stvari da bi rasprava o marksizmu sa filozofsko-sociološkog gledišta uopće bila moguća. Nesumnjivo je da je danas marksizam doživio sudbinu kršćanstva, čijim je profanim pandanom odavno bio proglašen i kao takav prepoznat. Neki od najčešćih averzija prosječnog skeptika spram Crkve i kršćanstva tiču se: Križarskih ratova i Inkvizicije, dok se najčešći (i svakako opravdani u svojem elementarnom značenju) argumenti „anti-komunista“ tiču gulaga, Golog otoka, te monolitnosti Svevideće, Svemoćne Partije u njezinom jednoumlju. U oba slučaja – heretici i nevjernici su ti koji moraju patiti. U njihovoj krvi ima se često ispirati nepogrešivost izvornog učenja i dogme, i oni se moraju uz ceste razapinjati kao primjer slučajnim prolaznicima koji će bojažljivo gledati prema njima svojim pogledima progonjenih zvijeri.

Međutim, kao što bi zacijelo svaki, čak i prosječan katolik znao objasniti, bit Crkve nikako nije svodiva na Križarske ratove ili Inkviziciju, koje treba ponajprije promatrati kao na ljudskom rukom vođenu degeneraciju izvornog koncepta, koji nije podrazumijevao ništa drugo osim – zajednice. S druge strane, komunist (pri čemu ne podrazumijevam komunista kao arhetip pripadnika nekadašnje partijske nomenklature, već kao osobu koja razumijeva načela marksističke misli), nipošto nema luksuz da svoju „religiju“ pokuša opravdati na taj način. Isto tako, ovom prilikom želim istaknuti da nisam, niti se smatram komunistom. Smatram se poprilično konzervativnim katolikom. No, isto tako, katolikom poprilično naklonjenim spram marksističke filozofije.

Svjestan vjerojatne jalovosti koja počiva iza ovog mojeg promišljanja, ne mogu se ne prisjetiti zajedničkih kava sa svojim fakultetskim prijateljima Petrom Kišem i Markom Tijardovićem. Na tim našim intelektualnim „sjedeljkama“, u malenoj kvartovskoj birtiji u najcrnjim dubinama zagrebačke Dubrave, ja bih često energično tumačio dijalektiku u Marxa, načine da se ipak pravda progres u Marxovom viđenju Povijesti, ili se trudio pobliže odrediti pojam čovjekove emancipacije u Marxovim i Engelsovim „Ranim radovima“. Obojica bi me pažljivo pratili; Kiš bi se sa blaženim osmjehom na licu, uljuljkan u ono što je nazivao „grešnim užitkom idealizma“ slagao samnom i vidio sam da su mu mnoge od mojih elaboracija samorazumljive, ali na kraju bi ipak kao nepopravljivi ničeanac proglasio „sumrak idola“ i povukao se u aristokratske visine ispaćenog Zaratustre.

Tijardović bi, pak, po prirodi šutljiv, manje sudjelovao u razgovoru i pažljivo vagao sve što se izgovaralo i znao sam da se načelno i osobno također slaže samnom. No, na kraju mojeg izlaganja, iz njega bi uvijek provalio oprezni skepticizam, koji je ujedno uvijek bio točka na kojoj smo se sva trojica slagali, vrlo dobro shvaćajući da utopije uvijek moraju ostati baš to – Utopije, te da se eshatološka obećanja nikako ne mogu ostvariti na ovoj zemlji, u ovom životu, zbog raznih razloga koje nismo uopće nalazili svrhovitim sve pobrajati.

Međutim, ono što ostaje bitnim i važnim za istaknuti jest to da marksizam, odmah nakon kršćanstva, predstavlja u svojoj najintimnijoj biti najveličanstveniji misaoni pokušaj vraćanja čovjeku onog dostojanstva „slike Božje“, koje bijaše izgubio pritisnut nevoljom povijesnog hoda, koja se sve do danas pokazala kao pravilo, prema čijem scenariju uvijek jedan tlači, a drugi je tlačen.

To, što u tom prometejskom naporu (je li slučajno što se i sam Marx divio Prometeju), kao kolateralne žrtve padoše religija i transcendentalnom otvorena dimenzija čovjeka, više treba smatrati odrazom povijesnog vremena u kojem Marx i Engels djeluju. Na krilima misaonog i duhovnog poleta koji je u redovima inteligencije proizvela Francuska revolucija, pod snažnim utjecajem, ne samo Feuerbachove kritike religije, već i pozitivizma kao takvog, a svjedočeći stavu klera koji je često na povijesnoj pozornici svoju ulogu igrao u sprezi sa tlačiteljskom, kapitalističkom klasom, trudeći se da nametne pogled na svijet prema kojemu se radnik jednostavno mora podčinjavati pritisnut Božanskim zakonom, sve kako bi osiguravao blagodati lagodnog života onima koji su iznad njega, stav marksizma biva gotovo samorazumljivim. Istovremeno se vrlo dobro na njega odnosi sintagma francuskog teologa Henrija de Lubaca – „drama ateističkog humanizma“. Tu je dramu marksizam uistinu proživljavao od prvoga dana.

Stasali pod krilom buntovnih mladih hegelijanaca, produkta prijašnje podjele u tumačenju misli Filozofa koji je ustvrdio kako s njime nastupa Kraj Povijesti, ni Marx ni Engels nisu izbjegli sudbini onoga koga su „postavili sa glave na noge“. Nakon propadanja eksperimenta sa Pariškom komunom, pred kraj života, u privatnim korespondencijama i Karl Marx i Friedrich Engels će ustvrditi kako je „vrijeme revolucija završeno“, kako revolucije više nisu potrebne, te kako se za marksističku stvar može i treba boriti parlamentarnim putem. Međutim, upravo tu leži sjeme razdora.

Dijeleći se među sobom na dvije strane, od kojih će svaka tvrditi kako baš ona na pravi način čuva misao i ideju svojeg Učitelja, nasljednici će se ubrzo posvađati i razići. Zvuči li ovo poznato? Iako aludiram na crkveni raskol između Istoka i Zapada,  neizbježno je zaključiti kako je u pitanju sudbina svakog ljudskog projekta i ljudske nedosljednosti, te višesložnosti međuodnosa koji strukturiraju ljudsku zajednicu, kojoj nisu izbjegli niti jedan pokret, organizacija ili institucija, na kakav god se nebeski ili pak filozofski (ljudski) autoritet pozivali.

Pojavom Lenjina koji će apostrofirati Partiju iznad svega, kao onu čija je zadaća obrazovati proleterski sloj za provedbu revolucije, marksizam će se napokon i službeno zaodjenuti u odoru ideologije, odbacujući svaku njegovu filozofsku pretenziju. Povremeno će dolaziti do proplamsaja onih filozofa koji će se truditi vratiti mu izvorni smisao, i koji i danas ostaju vrijednim štivom u svrhu dijalogiziranja. Takvi su, primjerice, Lukacs (u pojedinim svojim trenutcima), Leszek Kolakowski ili pak Ernst Bloch (sa svojim magnum-opusom „Princip nada“, koji je postao temeljnim dijelom za dijalog između marksizma i kršćanstva, istražujući napokon njihove zajedničke korijene), pa i pripadnici slavne Frankfurtske škole.

Pakao totalitarnih režima od Pola Pota, Maove Kine, Staljina, pa sve do Tita, uzeo je izvorni sustav ideja iskoristivši ga u jednostavnu svrhu vlastitog zauzimanja mjesta uz jasle, te nametanja svojeg gospodstva (filozofski) nepismenom i neobrazovanom puku, koji je uvijek bio predodređen za klanje i da gine – prvo u revoluciji koju je provodio zbog svojeg boljeg sutra, a onda kao neprijatelj te iste revolucije, u skladu sa onom da „revolucija jede svoju djecu“ (što je pravilo kojemu se još nije pojavila iznimka). U tom smislu, stvaranje nove klase „crvenih buržuja“ (koju je razobličio prognani pripadnik iste, kasnije poznati disident Milovan Đilas, prema čijem sam famoznom članku „Anatomija jednog morala“ i podnaslovio ovaj tekst), trebalo bi jednako izazvati zgražanje ortodoksnih komunista, kao i anti-komunista, barem ukoliko još uvijek stojimo na filozofsko-teoretskom polju, a ne onome političkog pragmatizma

Dekadencija do koje se „salonsko ljevičarenje“ uzdiglo sa generacijom šezdesetosmaša, mahom na kapitalističkom Zapadu, na čelu kojeg su paradirali Sartre i slične pojave, kao neokrunjeni poglavice neke generacije koja je u marksističkoj misli gledala modu, želju za utaženjem vlastitih infantilnih pobuda, istovremeno zatvorenim očima spram konkretnog užasa onoga što je veličala, a punih usta slobode, pravde i jednakosti u bitnome je odgovorna i za današnje loše stanje, ne samo u post-marksističkoj misli, nego i u percepciji iste. Izvorni misaoni koncept se degradirao, pojednostavio i sveo na šetnju do wc-a sa Maovom „Crvenom knjižicom“, umjesto buržujskih novina koje su čitali roditelji mladih revolucionara, te na paradiranje sa Che Guevarinom slikom. Buneći se protiv zatupljenosti svojih roditelja, stvoren je jedan novi koncept degeneracije, tim tragičniji jer se pozivao na veoma složenu i kompleksnu misaonu tradiciju, kakva je Marxova misao.

Upravo tu dekadenciju i njezinu ignoranciju spram povijesnih činjenica, kao i čitav propali eksperiment pretvaranja marksizma kao filozofije, dakle sustava podvrgnutog  kritičkom čitanju, možda je najbolje sažeo Stanko Lasić, rekavši: „Moja je teza ova: komunistički pokret u svijetu ne može snažnije krenuti prema novoj budućnosti upravo zato što nema snage da, u ime te budućnosti o kojoj govori i iz kuta te budućnosti prema kojoj želi ići, kritički sagleda, i, ako treba, osudi svoju prošlost.“ (citirano u: http://www.matica.hr/vijenac/450/Ostav%C5%A1tina%20Stanka%20Lasi%C4%87a/).

Upravo tom rezigniranom, tipično lasićevskom mišlju, htio bih se usmjeriti i prema zaključku ovog promišljanja. Što i kako danas sa marksizmom? Ima li on perspektiva? Ne bismo li ga trebali ostaviti na smetlištu povijesti s obzirom na to za što se pokazao sposobnim u rukama pojedinaca? Možemo li ga ignorirati? Smijemo li to uopće?

S pobjedom liberalne demokracije i njoj pripadajućeg kapitalizma, događajem kojeg je Fukuyama u hegelovskom duhu bombastično najavio kao „kraj povijesti“, u vladajućoj euforiji bilo je lako povjerovati u novi paket lijepih priča koji nam je svima serviran. Pa ipak, kako je to veoma lucidno primjetio Antun Vujić u svojoj zaista respektabilnoj, još uvijek „friškoj“ knjizi, „Hrvatska i ljevica“, najveći naš fijasko nije bio samo bezglavo usvajanje zapadnjačkog kapitalizma, već odricanje od socijalnih institucija koje smo uspjeli izgraditi u prijašnjem sustavu. Kapitalizam kao takav uistinu nema, pa čak i ne treba svoju alternativu, ali jedini kapitalizam o kojemu ima smisla  govoriti jest kapitalizam sa ljudskim likom.

Međutim, metode represije postale su profinjenije i sofisticiranije. Svijet se više ne dijeli na Istočni i Zapadni blok u strogom, hladnoratovskom smislu. Pa ipak, podjela još uvijek postoji; u ovom slučaju na liberalni, napredni i slobodoljubivi Zapad, te na sve one druge natražnjake, fundamentaliste i zločince koji ne upijaju svaki djelić ideologije koju Zapad izvozi i pakira u svoja šarena i neodoljiva pakiranja. Najveći zagovornici takvog oblika društvene privrede danas ili žive u svojim bjelokosnim kulama u kojima poznaju jedino alternativu da su oni „Veliki Šefovi“ i „Gospoda Direktori“, a nikako radnici ili uopće ne poznaju nikakvu alternativu, ali ako to Zapad ima, onda to mora biti dobro, pa bismo to morali imati i svi mi ostali. I konzervativni i liberalniji intelektualci se slažu da se posebice Hrvatska još uvijek nije niti primaknula onakvom tipu kapitalizma kakvome se divi kod puno većih i razvijenijih zemalja.

Naprotiv, liberalni kapitalizam dao nam je točno toliko blagostanja i naučio nas taman toliko poštovati Drugoga kao biće koje se u jednoj mjeri ostvaruje kroz Rad, da smo čuvši kako će Konzum na Badnjak raditi do ponoći, mogli samo slijegati ramenima, pomalo u sebi i radosni jer će se možda, tko zna, dogoditi da smo baš nešto zaboravili nabaviti za božićnu trpezu, pa će taj genijalan potez pripomoći da u svojem slavlju ne oskudijevamo ni sa čime.

Liberalni kapitalizam nas je raščovječio, ušao u naš žargon dajući nam slobodu koju smo toliko htjeli, formalno dakako, čineći nas gotovo posve ovisnima o svojim hirovima, bez naznake i najmanjeg socijalnog osjećaja za radnika. Raščovječili smo se toliko da  nasuprot onima koji imaju postoje samo oni koji preživljavaju. I uz puno empatije ili pak i bez traga empatije, jedino što možemo učiniti jest da kažemo: To tako mora biti! Oni koji imaju su sposobni, a ovi drugi su samo nesnalažljivi. Nekadašnja radnička klasa, kojoj se kao najbrojnijoj i najpotlačenijoj skupini obraćao Marx, više nipošto „ne ide u raj“ (da parafraziramo naziv filma). Ona danas živi u uvjerenju da se izdigla, da je puno obrazovanija, da se pretvorila u ekvivalent više srednje klase, te je stoga i izgubila svijest o samoj sebi kao nositelju društvenog dinamizma.

Katolička Crkva, u obličju pape Franje prepoznala je sve dublji jaz između bogatih i siromašnih, te sve očitiji manjak socijalne pravde po kojem je današnjica poznata. Barem je ovdje kršćanstvo posve opravdalo svoju povijest koja u kontinuitetu traje dvije tisuće godina, jer je još uvijek sposobno čitati znakove vremena, kako se to kaže teološkim riječnikom. Kršćanstvo kao jedini pokret u povijesti čovječanstva koji je uspio lansirati revoluciju koja se može smatrati uspješnom, revoluciju izgrađenu na univerzalističkoj potki koja je svakome davala svijest o njegovoj osobnoj vrijednosti pred Bogom, te slobodi koja proizlazi iz jednakosti svih ljudi, ipak se zbog svoje prirode, ili bolje rečeno, religiozne dimenzije ne uspijeva na zadovoljavajuć način implementirati u tkivo suvremenog (sekulariziranog) društva, bitno izmijenjeno od vremena antike raznim društvenim potresima i procesima, u kojemu je onaj čiji ćemo Uskrs uskoro slaviti posadio sjemenje nebesa. S druge strane, izvorno marksistička misao, upravo sa svojom „profanom“ dimenzijom jest konkretna i praktična, tvorbena, barem u smislu društvenih odnosa. I tu se otvara carstvo slobode (da se pomalo duhovito izrazimo marksističkom terminologijom) za daljnja promišljanja i navirivanja prema horizontu ljudskog bivstvovanja.

Marksizam nije religija. I on ne počiva na nepogrešivosti (ljudskih) autoriteta. Filozofi ništa ne naučavaju, oni samo daju misliti, rekao je jedan od najvećih u svojem poslu. Upravo to, kao i zdrav ljudski razum, upućuju na to da i marksizam treba kritičku reviziju. Uistinu je kratak put od romantičnog i zanesenog revolucionara do najobičnijeg krvoloka i zločinca. Ali privlačna snaga marksizma uvijek će biti strast čovječanstva za utopijom, za oslobođenjem od nepravednih društvenih odnosa i represije nametnute kroz njih. Vremena velikih revolucija su prošla ili se barem valja nadati da su prošla – ali vremena za „revolucioniranje“ pojedinih aspekata svakodnevnog života uvijek ima. Dapače, to je jedna od značajki same demokracije, pred kojom se degenerirani derivat marksističke misli i urušio. A tek nakon punog želuca, na red dolaze i metafizička promišljanja. Bogu božje, a čovjeku čovjekovo!

 

  • Tadam:

    Bože kakvim balavcima večernji dopušta da imaju pa i blogove to je apsolutno strašno.