Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Obzorja

Miko Tripalo danas - i dalje bez kompromisa

Objava 14. travnja 2015. 3 komentara 1135 prikaza
Foto: Screenshot
Foto: Screenshot
Miko Tripalo

Temeljno polazište za sud o Miki Tripalu pod današnjim osvjetljenjem političke pozornice svakako bi mogla biti, u javnom mnijenju već udomaćena, tvrdnja Antuna Vujića, iz njegove posljednje knjige "Hrvatska i ljevica", kako je hrvatska ljevica u doba Hrvatskog proljeća "možda bila manje hrvatska nego što je trebala biti, ali svakako više hrvatska nego što je smjela biti". Upravo se na Tripala kao na jednog od centralnih protagonista tog "maspoka" posebice dade primijeniti ta tvrdnja. Britanski povjesničar Edward Hallet Carr u svojoj knjizi pod naslovom "Što je povijest" (Srednja Europa, Zagreb 2004.) tvrdi da je povjesničar uvijek i neprekidno u dijalogu s prošlošću.

On, naime, u svojim nastojanjima da interpretira povijest uvijek biva usmjeravan, svjesno ili nesvjesno, vlastitim subjektivnim promišljanjima ili diktatom vremena i društva kojemu pripada i u kojemu djeluje. Tek se danas, 44 godine nakon "sječe Hrvatske" u Karađorđevu počinju u javnosti jasnije definirati politička uloga i stavovi tadašnjeg hrvatskog vodstva, a upravo bi ta rasprava trebala postati jedna od onih tzv. "plenuma" na kojima bi povjesničari, intelektualci, te ostali istaknuti javni djelatnici mogli doprinijeti boljem razumijevanju znakovite pojave pod nazivom Hrvatsko proljeće, među širim masama.

Stavove o Hrvatskom proljeću, bilo je popularno promatrati pod specifičnim vidikom, čije su koncepcije još uvijek dosljedno ukorijenjene u svijesti hrvatskog naroda. Radi se dakako o shvaćanju da je taj događaj predstavljao jedno veličanstveno "buđenje" (otježnjenje?) hrvatskog naroda, te najviši izraz njegove nacionalne svijesti, što se kasnije izrazila u osnivanju vlastite države. Ovakvo je shvaćanje posebice poticano 90-ih, u jeku domoljubnog zanosa i kao direktan rezultat istoga. Međutim, ono nije u svojoj biti opasno samo zato što nas zavodi na krivi trag, već i zato što svojim zamagljivanjem istinske naravi i procesa unutar Hrvatskog proljeća, može doprinijeti tome da se određene pozitivne sastavnice tog događaja, a od potencijalne važnosti današnjem građaninu Hrvatske, jednostavno izostave iz analize i spominjanja istoga.

Upravo je Miko Tripalo, a uz njega i cijelo tadašnje partijsko vodstvo, barem prije unutrašnjeg sukoba, nastojao ukazati na to kako se tu, u srži, radi (ili se radilo) o sukobu političke prirode, koji doduše jest uključivao klasne i nacionalne elemente zbog specifičnosti Jugoslavije kao tvorevine sa svojom poviješću, ali koji se više fokusirao na pitanje daljnjeg razvoja socijalističkog samoupravljanja, njegova dosljednijeg provođenja u praksi, te onu često spominjanu "politiku čistih računa". Taj i takve stavove može se pronaći u Tripalovim knjigama "Bez kompromisa" (1969.), te "S poprišta" (1971.), objavljenima u jeku događaja o kojima se priča, a koje su uglavnom sastavljene od njegovih istupa, referata i govora, no i u njegovoj kasnijoj knjizi "Hrvatsko proljeće" (1990.), što pokazuje da on ni u poznim godinama nije odstupio od svojih izvornih ocjena koje je kao protagonist spomenutih događaja donio.

U određenom povijesnom periodu u Jugoslaviji došlo je do sukoba dijela starijih, na staljinističkom modelu odgajanih komunista, personificiranih u "birokratsko-etatističkim snagama", sa inicijativama mlađih, energičnijih kadrova, koji nisu oskudijevali idejama, te sposobnošću i voljom da ih provedu, ali u svojem idealizmu nisu računali na čvrstoću okova koje je trebalo raskinuti prije nego što se dostigne cilj. Sa, za mnoge iznenadnom i neočekivanom, masovnom politizacijom masa, koja je pokazala kako i narod uistinu sve više dostiže onaj stupanj svijesti na kojem od političkog objekta želi stupiti na mjesto subjekta, te sudjelovati aktivno u odlučivanju o svojoj sudbini, vrag je odnio šalu.

Nije mi cilj ispisivati kroniku Hrvatskog proljeća. Ali nemoguće je ne spomenuti implikacije koje su iz svega proizašle što se događalo proizašle i kako su one dovele do raspleta kakav nam je poznat. Masovna angažiranost naroda djelovala je poput alarma već ionako sumnjičavom i skeptičnom partijskom vrhu, koji se u teoriji izjašnjavao za reforme koje je Hrvatska predlagala, a uz razne pritiske izvana i "čarke" među republikama koje su zajedno sa štrajkom studenata, djelovanjem i možda još više u javnosti stvorenom percepcijom Matice hrvatske (o kojoj je, navodno, Krleža rekao da ju je te '71. trebalo razjuriti, dok se prašina ne slegne), te populističko podilaženje određenih provokatora koji su u uvjerenju da rade za "hrvatsku stvar" radili protiv nje, ili pak onih koji su svjesno djelovali u tom pravcu da bi isprovocirali sukobe kao pogodnu platformu za rješavanje tada nepoželjnog hrvatskog rukovodstva, kola su se kretala nizbrdo nezaustavljivom brzinom. I naposljetku se i razbila u Karađorđevu, kad je Tito dokazao da je unatoč, barem prividnoj spremnosti na konsenzus, ipak nepopravljiv u svojoj vjernosti tehnikama Kominterne kad su u pitanju gušenja ovakvih "kontrarevolucija", kako je u post-proljećarskom periodu masovni pokret hrvatskog naroda bio okarakteriziran.

Zbog prirode prevladavajućih hrvatskih stavova prema Jugoslaviji, te (ne)poznavanja njezine povijesti u dovoljnoj mjeri, u smislu oslobođenosti od nekih averzija koje su, nažalost, još uvijek svježe, veoma je lako vidjeti Hrvatsko proljeće samo kao još jedan izraz Titove samovolje ili diktature. Međutim, takvo stajalište ipak nužno isključuje sve faktore koje sam gore brzinski pobrojao, te njihov potencijalan utjecaj na kakvu-takvu stabilnost federacije, kao i rovarenja određenih visokih dužnosnika, poput Kardelja i Bakarića, čija je "igra" za vrijeme Hrvatskog proljeća dovoljno zamršena, politikantska i promjenjiva, a da bi mogla biti tema špijunskog trilera. Logičan zaključak koji se nameće jest da je jedini koji je mogao tako silovito presjeći tadašnje pojave bio Tito - i presjekao ih je (kako sam Tripalo kaže).

Međutim, više od same povijesne pozadine, koju sam samo skicirao, sa današnje pozicije, zanimljivo je kako je hrvatska ljevica, u određenom povijesnom trenutku, kad je bila jedina opcija, imala sposobne, inteligentne i pronicljive kadrove koji su uspijevali uhvatiti i razumjeti opću atmosferu i potrebe svojeg naroda, te ih majstorski artikulirati, što je kao posljedicu imalo (ili pak, moglo imati) samo sve veću homogenizaciju masa i njihovo buđenje političke svijesti, koje se manifestiralo u kolektivnoj podršci naroda tadašnjem partijskom vodstvu. Podršci, koja je ipak nadmašila sva očekivanja, te u određenom smislu došla prerano, ili u posve krivom trenutku. Jer, unatoč svojoj nesumnjivoj kompetenciji, tadašnji politički vrh SR Hrvatske kao da nije bio posve ili u pravoj mjeri svjestan sa kolikom silom raspolaže, koga točno ima protiv sebe, te kako da dovoljno energičnim ili mudrim potezima bujicu koja se pokrenula obuzda ili reorganizira, stavljajući je u, za tadašnje prilike prihvatljiv okvir. Međutim, lako je biti general nakon bitke. 

Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar, Pero Pirker, Ivan Šibl, Dragutin Haramija - svi su, kao i nebrojeni drugi, nestali u vihoru obračuna sa "kontrarevolucijom". Aktivirajući se kasnije, u samom začetku višestranačja, i Miko i Savka su razočarali mnoge. Po očekivanju tadašnje elite, koja je bila svjesna njihove uloge ili značaja u prošlim, burnim vremenima, jednostavno su podbacili, ne pokazavši energičnost, spremnost i samouvjerenost koju je imao Franjo Tuđman, na čelu HDZ-a. Možemo li Savki ili Miki zamjeriti nesnalaženje u novoj situaciji, nedoraslost novim prilikama? Naposljetku, nije li jednom stajati na čelu bilo sasvim dosta, barem u prosječnom ljudskom vijeku? Ili se pravi političar treba neprestano i uvijek iznova dizati iz pepela i sjedati na tron slave, ovjenčan lovorikama?

Miko Tripalo ipak je ostao primjer jedne vrline koja je, ne samo u naših, već i u svjetskih političara iznimno vrijedna - dosljednosti. S prelaskom u politički pluralizam, ostao je kritičan prema bezglavom srljanju Hrvatske u tzv. "kapitalizam", tvrdeći kako mi jednostavno "ne znamo kamo idemo", misleći pri tome na reformiranje tadašnje gospodarsko-poltičke strukture. U rasulu 90-ih, ta su upozorenja ostala ili krivo interpretirana, ili neshvaćena, a mnogi ih nisu niti čuli. Danas, u 2015.godini, morali bismo cinično konstatirati kako bi vremenski stroj bio dobar, barem da u 90-e pošaljemo pristojnu zalihu slušnih aparata.

S daljnjim razvojem hrvatskog višestranačja, na Mikino i Savkino mjesto došli su učenici onih  koji su se odricali i "kontrarevolucionarne bande" i "nacionalističkih i šovinističkih elemenata u hrvatskom vodstvu", kao i idejni sljednici onih koji su jedva dočekali da se isprazne mjesta koje je tadašnje rukovodstvo zauzimalo. Možda je tim bizarnija činjenica da su se upravo ti i takvi pozivali i na Miku i na Savku kao svoje političke uzore, pretvarajući ih tako u simbole svoje nesposobne i od proklamiranih uzora dijametralno različite politike. 

Miko Tripalo bio je i ostao čovjek koji nikada nije imao potrebu revidirati svoje stavove u takvoj mjeri da bi oni nakon revizije postajali neprepoznatljivi. To vjerojatno proizlazi iz toga što je imao čvrste i jasne ideale. Isto kao što je višak idealizma u političkom životu opasan, njegov manjak rađa samo tragedijom. Pa bi se u tom smislu dalo reći, ako je Jakov Blažević, "tražio svoju crvenu nit", da je Miko Tripalo beskompromisno tražio način kako politički idealizam, koji nikada i nikako nije bio manjak sposobnosti ili političke inteligencije, pomiriti sa realnošću. Postoje razne manifestacije osobne hrabrosti. Neke se iskažu, jednostavno bljesnu, pa se u sljedećem trenutku ugase, ali ostaju upamćene zbog svoje pravodobnosti. Druge jednostavno bivaju zaboravljene ili ih se previđa pred navalom drugih spoznaja i činjenica. I postoje one vrste hrabrosti, usudio bih se reći: političke hrabrosti, barem u mjeri gdje je ona još uvijek prisutna i živa, ili pak općeljudske hrabrosti, koje traže od pojedinaca da žive i djeluju u skladu sa svojim uvjerenjima i stavovima, čak i kada to po njih nije najugodniji i najljepši izbor i kada moraju plivati protiv struje.

Miko Tripalo je najbolji primjer upravo te, posljednje vrste.

  • Avatar MK
    MK:

    ...da nije bilo Alexandra Rankovica - vecina ljevicara u hrvatskoj nebi imala niti trunka nacionalne svijesti (hvala Rankovicu da barem malo hrvatski disu). ...i danas iz produkcije HRT-a-Balkans (aka: YUTEL) izlaze emisije sa naslovom "Između unitarizma i Nacionalizma" - cime ... prikaži još! se i danas jos po JUGO-standardu svakog onog koji je imao tik vise "nacionalne svijesti" nego a-nationalna hrvatska ljevica iz onoga vremena, proglasava i optuzuje nekakvim zlocudnim "nacionalistom". ...Renesansa hrvatske svijesti niti danas vecini ljevicara u Hrvatskoj nebi skodila! ...Na zalost u hrvatskoj se pro-komunizam i danas jos obljepljuje smokvinim listom "antifasizma" (pa cak i Cetnike pretvaramo u antifasiste - samo ako se zakunu Titu) - a vecina ljevicara u hrvatskoj i danas jos nema obraza i karaktera jasno reci da je Tito bio zlocinac - koji 1939 nije bio na strani napadnute Poljske, nego na strani Hitlera i Staljina koji su zapoceli drugi svijetski rat i on sa njima skupa - zasto onda Staljinu nije rekao NE? O svim ostalim Titovim zlocinima i pozicijama poslje da i ne govorimo!

  • josko:

    Toliko riječi i rečenica.... a, "što je pisac htio kazati?"! Hrabrost ovog spomenutog komsomolca!? Kaj god! Svi spomenuti nakon Karađorđeva jednostavno stavljeni u mirovinu u svojim od partije poklonjenim kućama. Ali svak ima pravo intepretirati povjest kako mu paše.

  • Avatar CrazyMustang
    CrazyMustang:

    hrvatska ljevica lažove ne postoji, postoji jugoslavenska desnica, i jugoslaveni. to što si ti Hrvat, a navijaš za partizane Tita i NOB puno govori više o tebi, od bilo koje izgovorene riječi, kao što mi je dovoljno da vidim nekome ... prikaži još! petokraku na glavi, sjeverna koreja je pi.in dim za hrvatsku, kako vi možete opravdavat komunizam i nasljeđe komunizma, čitaj jugoslavenizma u hrvatskoj ne može nitko. ali bez brige, vi ste bili i ostali jedini kvislinzi ovdje, nikakve ustaše i suradnici "okupatora" već upravo vi, kao vi niste surađivali s okupatorom, šta je onaj Staljin osloboditelj možda ? ili Tito ko njegov agent, on je kao iz domoljublja prema hrvatskoj došao u NDH, dizat revoluciju protiv NDH i Pavelića, vjerojatno je htio hrvate oslobodite te ružne misli da žive u svojoj vlastitoj državi, a ne u nekoj komunističkoj satrapiji zvanoj SFRJ, samo nama se komunizam i Tito i partizani može predstavljat ko pozitivno proturiješenje rasnim zakonima fašistima NDH i ustašama, nigdje u svijetu komunisti nisu ovako oprani od svojih zločina i krimena kao u hrvatskoj, zato prestani trabunjat o hrvatskoj ljevici jer ona nikad nije postajala, postojala je orjuna postojali su komunisti i jugoslaveni i svi zajedno su peta kolona hrvatske. pozdravo od "frankovca", jbg nije da mi vi mirišite na dobro s svojim spinovima kako smo svi potencijalni krvoloci ako malo više i jače volimo hrvatsku od vas Titića.