Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Obzorja

Nije sve tako crno, gospodine Letica!

Objava 09. prosinca 2014. 2 komentara 613 prikaza
Foto: Goran Kovačić/Pixsell
Foto: Goran Kovačić/Pixsell
Kolinda

Ove sam subote, pročitavši novu, dugo najavljivanu kolumnu gospodina Slavena Letice, ostao poprilično zdvojno raspoložen. Kolumna je to, za one koji ne znaju, u kojoj je Letica usporedio, na određenoj razini dakako, budući da doslovna usporedba zbog različitosti faktora koji su u igri nije niti moguća, potencijalnu demokratsku kandidatkinju za mjesto američkog predsjednika – Hillary Clinton, i Kolindu Grabar-Kitarović, implicirajući zašto bi Hillary Clinton po njegovom mišljenju izbore dobila bez imalo problema, dok ih Kolinda neće dobiti.

Ovo nije predizborna promidžba, iako će nesumnjivo biti onih koji će ovaj tekst tako tumačiti. Ovo je samo kratak osvrt na Letičinu (inače sjajnu) kolumnu u svijetlu predstojećih izbora. Iako se slažem sa Leticom kad je u pitanju Hillary Clinton, o čemu će još biti govora kasnije u tekstu, ono s čime se ne slažem jest donekle crno i pesimistično gledanje što se tiče Kolinde u konkretnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj.

Kako je to istaknuo i Zvonimir Despot, i kako to već neko duže vrijeme uporno , glasovima do promuklosti istrošenima, ističu mnogi drugi politički pismeni ljudi, Hrvatskoj uistinu trebaju promjene. Treba joj ostavljanje za sobom „ustaško-partizanskog“ prepucavanja i ideoloških podjela. Treba joj gospodarski rast (gospodarska politika, što je još važnije), te moderna demokratska inicijativa. U tom kontekstu, nije niti toliko pogrešno usporediti Ameriku i Hrvatsku, na jednoj razini, kada smo već počeli sa Letičinim tekstom koji se kreće tim smjerom. Nesumnjivo je da je i Amerika u sličnom stanju, prvenstveno izazvanom katastrofalnim Obaminim mandatima, koji se po svojoj učinkovitosti, ali i po specifičnostima njegove politike mogu donekle usporediti sa vremenom Jimmyja Cartera, koji je, pogotovo nakon svojeg nasljednika Ronalda Reagana ostao upamćen kao „predsjednik slabić“. 

Letičina kolumna, naime, pokazuje sve ono što poštujem kod toga čovjeka, pokazuje sve ono čemu se lako diviti kada je u pitanju profesija kolumnista. Analitičko razmišljanje je tu, pažljivi i ni po čemu ishitreni zaključci su tu, poznavanje materije o kojoj se piše je tu, a općeniti, studiozni pristup također. Međutim, jedina razlika, a koja je i mene potaknula na pisanje ovog teksta, jest jednostavno ta da sam ja u osnovi jednostavno puno manje pesimističan od njega. Govoreći o tome kako je glavna pogreška Kolinde i njezinog stožera, to što se okreću nekim prošlim vremenima, umjesto da se još više posvete analizi posljednjih 5 godina, koja će otkriti katastrofalan manjak bilo kakvih rezultata i dati kredibilitet njezinoj kampanji od kojega bolji ne bi mogla niti poželjeti, moramo priznati da je Letica na dobrom tragu.

 
On, doduše, otvoreno i pošteno priznaje, da je Kolinda puno bolji „predsjednički materijal“ od Hillary Clinton, ali zatim izlaže ono što vidi kao Kolindine nedostatke, bilo da su u pitanju konkretne prilike u Hrvatskoj, ili konkretni nedostatci u dosadašnjem javnom angažmanu. Tako Letica (posve ispravno) zaključuje da će svojom „Prvom Damom“ Hillary učiniti silne horde feministica, potlačenih manjina i liberalnih glasača koji posve odgovaraju duhu 21.stoljeća koje je izvorne koncepte velikih ideja na kojima počiva Zapad, posve izmijenilo i do monstruoznosti unakazilo pretvorivši ih u parodije samih sebe.

S druge strane, Kolinda (po Letici) trči za desnicu u Hrvatskoj, koja čak i kada se radi o desnom centru, na sebi još nosi netrpeljivost koja proizlazi iz na pogrešan način shvaćanoga nasljeđa svojeg utemeljitelja Franje Tuđmana, a da se ne spominje sramota zbog "osramoćenog Narcisa", tj. premijera protiv kojega se vodi sudski proces, što je ljaga koje se HDZ još dugo neće riješiti. Također, prigovori idu i donekle kontraproduktivnim javnim obračunima Tomislava Karamarka sa „udbašima, mentalnim komunistima i ostalima“, ali i rascjepkanosti desnice koja nije bila u stanju odabrati jednog kandidata koji će za njih „trčati trku“ , već su se podijelili između Kolinde i Milana Kujundžića, čija kandidatura u svojoj srži, barem za mene odaje dojam najveće političke ishitrenosti u posljednje vrijeme, i čija će jedina svrha biti ta da Kolindi ukrade koji postotak glasova. Sve to, Letica zaključuje i kratkim rezimeom određenih gafova na kojima se Kolinda spotaknula u dosadašnjem javnom djelovanju.

Pošteno. I na prvu, sve je vrlo točno. Nema se tu što puno prigovoriti. A opet imamo slučaj identičan onoj staroj: „Samo o tebi ovisi je li čaša napola puna, ili napola prazna.“

Činjenica jest da Kolinda Grabar-Kitarović svoju predsjedničku utrku trči za desnicu, a Hrvatska ima problem sa shvaćanjem (i prihvaćanjem) desnice kao moderne, napredne i demokratske. Međutim, nakon dva jugo-komunistička predsjednika odluka pred kojom Hrvatska stoji puno je više simbolične prirode od pukog davanja glasa Kolindi. Breme povijesnog trenutka implicira to da je Hrvatima odabrati hoće li ostati mlaki, idejno vjerni načelima i idejama čije su dokidanje krvavo platili, ili će se napokon okrenuti novom stoljeću protkanom slobodom, demokratskim ozračjem i okrenutošću Zapadu.


Isto tako, rascjepkanost desnice na koju upozorava Letica, a koja može prividno djelovati kao hendikep, nije sama po sebi uopće toliko negativna. Naprotiv, ona ide u potvrdu gore iznesenih teza. Činjenica, naime, da za desnicu trče dva kandidata, govori samo o pluralizmu i prevladavanju demokratskih principa, po kojima kandidatura nije ograničena samo na jednog podobnog monarha. Ljevica, u skladu sa svojim jednoumljem, kojega se ne može riješiti još otkako je Budiša napustio famoznu koaliciju, shvativši da više ne može držati lijenog i kritičnog komunista Račana na uzdi, vjerojatno bi doživjela rascjep ili nekakvu mini-revoluciju unutar same sebe kada bi se dogodilo to da se pojavi mogućnost dva kandidata. 

S te strane, naprotiv, vjernost kumrovečkim formulama prikazuje se kao nazadni i nimalo zapadnjački mentalitet, a ne kao nužni minus za Kolindu. Također, što se tiče Letičinih prigovora Karamarkovim javnim istupima, koje ako ćemo biti pošteni, u određenoj mjeri stoje, bitno je doduše primijetiti i to da se Karamarko već neko vrijeme povukao sa „stagea“.  Isprva smo slušali puno više njegovih javnih očitovanja i izjava, no sa početkom aktivnog prikupljanja bodova, po provjerenoj formuli, Karamarko je pozornicu prepustio Kolindi, što opet otkriva obrise taktičnosti, kakva naoko može promaknuti nepažljivom promatraču. 

Što se potencijala i „modernosti“ tiče – Kolinda tu opet šije, ne samo Hillary, kao što Letica naglašava, nego i čitavu trenutno aktivnu ekipu, o kojoj se govori kad su u pitanju predstojeći izbori (da ne navodimo imena). Bivša ministrica vanjskih poslova, veleposlanica RH u SAD, te pomoćnica glavnog tajnika NATO-a, KGK tu očituje nešto što je nesumnjivo važno. Ne samo razumijevanje pravila igre, nego i razumijevanje načina na koji američka politika funkcionira, a htjeli mi to ili ne htjeli priznati, američka politika još uvijek jest svjetska politika (unatoč brzom gospodarskom rastu Istoka, te preustroju svjetskog poretka koji je potaknut raznim fundamentalizmima, a posebice islamskim, što upućuje na mogućnost prekrajanja te slike u bližoj budućnosti).

Možemo mi trabunjati o masonima, lobijima, medijima i sličnim stvarima, no činjenica ostaje da su politika i diplomacija u srži puno prizemnijie, i stoga nedohvatljivije ljudima bujne mašte koji se zanose raznim kritikama „američkih imperijalizama“ i slično. Nije ni mjesto, ni vrijeme za političku studiju o načinu vođenja međunarodne politike i slično, stoga ću se zadovoljiti ponavljanjem općepoznatih, veoma simplificiranih istina. Temeljne postavke geopolitike počivaju na činjenici da je čitav svijet podijeljen u interesne sfere, u kojima se lome interesi velikih sila i velikih naroda, a dakako na leđima onih manjih. Politički je nepismen onaj koji, iz nerazumijevanja toga gradi pretpostavke o nemogućnosti egzistencije malenih naroda u svjetskoj zajednici, ali i onaj koji ne može mudro i dalekovidno zauzeti svoje mjesto u istoj, na korist sebi i svojem narodu. Politički diletantizam takve vrste najbolje se ogledao u Titovu „akcijašenju“ sa Nesvrstanima, jedne veoma značajne inicijative, ali s druge strane, poprilično nerealne, jer je ipak Jugoslaviju kao čimbenik međunarodnih odnosa precjenjivala smatrajući da joj pripada kudikamo veća uloga od one koja joj je zaista pripadala. 

Politika, kao djelatnost, znanost i nastojanje u samoj svojoj srži jest pragmatična. Politika jest razmjena interesa i ideja, no u srži se vraćamo na to da je politika kompromis. Kompromis na taj način da je i pučkoškolcu jasno kako Hrvatska ne može uvjete diktirati primjerice Americi, ili Velikoj Britaniji, ili EU općenito, ali kako Hrvatska može u okviru svojih mogućnosti diplomatskim putevima, gospodarskim inicijativama i pametno vođenom politikom za sebe ostvarivati određenu dobit u tom klupku međunarodnih odnosa. Ta, jednostavna, dječja mudrost jest ono što Kolinda Grabar-Kitarović razumije. 

Već sam način prikupljanja donacija, na večeri sa poduzetnicima, o kojoj su izvjestile sve novine, jest izrazito „američki“ i još je jedan od pokazatelja politike kakvu KGK namjerava voditi ako dobije izbore. Dapače, znakovito je da je Kolinda titulu magistrice stekla tezom o američko-ruskim odnosima za vrijeme Reaganove administracije i kraju hladnog rata. Znakovito je to stoga, što je Reagan, konzervativac, preuzeo kormilo Amerike u izrazito nepovoljnom povijesnom razdoblju, nakon poprilično mlake i nevješto vođene Josipovićeve, pardon, Carterove, politike. Ono što je uslijedilo – reaganomika, utrka u naoružavanju i slično, i dan danas je predmet spora i svađe između onih koji Reagana gotovo diviniziraju, te onih koji ga sotoniziraju. A opet, čak i ako zanemarimo činjenicu da je Reagan redovito u Top 5 najomiljenijih američkih predsjednika, ne možemo zanemariti činjenicu da je, primjerice, kontroverzna reaganomika inflaciju koju je u poklad predao Carter (a čija je stopa iznosila 4%) spustila na svega 2,5% omogućivši Americi kontinuirani rast i nakon Reaganova mandata. Dakako, da uvijek postoje dvije strane medalje, no nemamo sada prostora, niti vremena za to da analiziramo sve aspekte Reaganove ekonomske politike. 

Dapače, još jedan pokazatelj nivoa na koji ću ukazati svodi se na Kolindinu izjavu sa početka Josipovićeva mandata, u kojoj je u Američkom Kongresu ukazala kako je isti predsjednik ipak učinio puno. Odgovarajući na implikacije koje iz toga proizlaze, u emisiji „Nedjeljom u 2“ , KGK samo je istaknula kako „se doma možemo razilaziti koliko god hoćemo, ali da pred međunarodnom zajednicom moramo nastupiti ujedinjeno“. Ovo načelo, uistinu je načelo svake politike, barem one civilizirane, koja teži ka osposobljavanju vlastite zemlje da na bilo koji način bude faktor međunarodnih odnosa, a ne banana-republika koja čak niti regionalnu politiku ne zna voditi. Pametnome dosta!

Što se pak Clintonovih tiče, uz tu sam obitelj sentimentalno vezan i to na onaj najjednostavniji način. Naime, kao dijete 90-ih, Clintonov mandat vežem sa jednim bezbrižnim i optimističnim razdobljem svojeg života, u kojem me nije ništa mučilo (iako objektivno, taj mandat nije bio pošteđen većih oružanih sukoba, među ostalima i onih u našem susjedstvu). Prošlog sam ljeta u ruke uzeo i knjigu Hillary Clinton - "It Takes a Village" (iz 1996.), njezinu meditaciju o socijalnoj državi i politici, kojoj su u središtu djeca i razni oblici socijalne skrbi. Ono što moram priznati jest to da Hillary Clinton zna koristiti medije na najbolji mogući način. Polako i postepeno graditi imidž u javnosti, izdići se od političara do "celebrityja", te svoje izjave i istupe dozirati tako da se konzervativcima ne učine previše liberalnima, a liberalima previše konzervativnima. 

Demografski gledano, Letica ističe kako postoji sasvim realna stvarnost u kojoj politika kakvu zagovara Kolinda Grabar-Kitarović većem dijelu Hrvatske jednostavno nije zanimljiva, primamljiva i pristupačna. Objektivno gledano, postoji scenarij u kojem Kolinda Grabar-Kitarović jednostavno nije Hillary Clinton, kao što niti Hrvatska nije Amerika. S druge pak strane, ne postoje čarobni štapići za instant rast ekonomije, ili za superbrzo provođenje lustracije ili političke ciljeve općenito. Morali bismo priznati kako se radi o demagogiji najgore vrste, kada bismo bili izloženi tvrdnjama koje bi nam to obećavale. Ali ono, što si ne samo po mojem mišljenju, nego i po mišljenju ozbiljnijih političkih analitičara, ozbiljan političar smije dopustiti - jest dobra volja. I neću pogriješiti ako ustvrdim da toga sa strane Kolinde Grabar-Kitarović ima. 

Nasuprot tome, tijekom proteklih 5 godina Hrvatska nije samo stagnirala, nego je tonula još dublje. Hrvatska nije bila svjedok samo raznim unutarnjim, ideološkim podjelama i svađama, već i poprilično ozbiljnim napadima na liberalnu demokraciju zapadnog tipa, koji su varirali od odbijanja predavanja određenih ljudi protiv kojih se trenutno vode sudski procesi u slučajevima ubojstava, pa sve do prijetnji privatnog tipa upućenih javnim djelatnicima koji su se usudili izraziti nezadovoljstvo takvim režimom. Hrvatska nije bila svjedok samo "nove pravednosti", već i onima za koje je ta pravednost očito previše pravedna, pa su pribjegavali takvim očajničkim gestama poput samospaljivanja. 

Iako to sve šalje poprilično pesimističnu sliku, ja upravo na to gledam kao na pozitivnu okolnost. Radosno obećanje novog naraštaja, odgojenog bez ideoloških predrasuda, koji će morati njegovati demokraciju koja se u Hrvatskoj nalazi još u povojima i svojim glasačkim pravom dati svoj osobni i specifični obol ostvarivanju i provedbi iste. Zato kažem: Nije sve tako crno gospodine Letica! Hrvatska svijest i tendencija ka demokratskom ustroju, na najsnažniji i najljepši način su se manifestirali u novijoj hrvatskoj povijesti, kroz spremnost da se za njih i gine. Na takvom nam pedigreu može pozavidjeti i Amerika, koja je također morala ukrstiti mačeve i puške sa Britancima za svoju neovisnost. I u tom smislu, ne samo da bi bilo vrlo dobro da „Prva Dama Amerike“, ne isključuje i mogućnost da se uskoro pojavi i „Prva Dama Hrvatske“ , već se čovjek sa smješkom mora zapitati: Ne bi li bilo dobro da se u skoroj budućnosti susretnu na kavi, prisjećajući se zajedničkih washingtonskih dana?

  • Avatar Vinko
    Vinko:

    Još jedan dobar prilog. Čitajući Letičinu kolumnu i ja sam ocjenio da autor nije baš najbolje ocijenio izglede Kolinde Grabar Kitarović. Uvjeren sam u njezinu pobjedu.

  • zovgrdelina:

    legitimno je da ive traži drugi mandat,hoće li mu ga narod dat o tom-potom.ja ga ne percipiram,ko voli nek izvoli