Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Obzorja

Živi Krleža!

Objava 26. siječnja 2015. 0 komentara 566 prikaza
Foto:
Foto:
krleža

Jedna od prvih stvari, barem u onom intelektualnom smislu, koje sam spoznao došavši na studij u Zagreb, bila je činjenica kako je Miroslav Krleža još itekako živ. Na jednoj razini održao se u meni onaj takozvani „mit o Krleži“, kao o božanstvu napadnih i isforsiranih kvazi-ljevičara, i on je bio sve što sam imao u trenutku kada sam se prvih nekoliko puta u tramvaju provezao kraj knjižare Leksikografskog zavoda koji nosi njegovo ime.

Međutim, ubrzo mi je postalo jasno da Krležin duh i dalje kruži zagrebačkim ulicama i lebdi, ne samo nad glavama onih tzv. „naprednih ljevičara“, već svakog intelektualca, bez razlike pripadao taj lijevim strujanjima ili pak onim konzervativnijima, odnosno umjereno desnima. Nije se bez Krleže dalo nikamo. Susretao se u svakoj filozofskoj, književnoj, umjetničkoj, ili pak historiografskoj raspravi, izranjajući iz posvemašnje tišine svojom impozantnom pojavom uobličenom u barokne rečenice kojima je izgradio jednu samosvojnu prozu kakvoj nema premca, niti u nas, a usudio bih se reći, niti šire.

Kako smo Krleža i ja produbljivali i učvršćivali svoje poznanstvo kroz moje iščitavanje njegovih nezaobilaznih knjiga i kompleksne strukture sadržane u istima, postajalo mi je jasno da taj bard hrvatske riječi nije obilježio samo povijesno razdoblje u kojemu je živio i djelovao, već hrvatstvo i hrvatsku nacionalnu svijest uopće, koja nakon njega više nikad neće biti ista.

Od predratnog sukoba na književnoj ljevici, kojega je još uvijek najbolje svjedočanstvo maestralna studija Stanka Lasića, pa sve do famozne proklamacije da mu je „svejedno ubio ga Dido ili Đido“ (Kvaternik ili Đilas) i naposljetku uloge „dvorskog pjesnika“ koja mu je pripala u novoustoličenom Titovu režimu, Krleža se nikad nije mogao osloboditi sjene svojeg ukletog hrvatstva sa kojim se hrvao i opetovano grabio, čak i čvrsto vezan uz partijske strukture ili ideje raznih pseudo-filozofskih internacionalizama koje je znao proklamirati, posebice u svojim programatskim tekstovima.

Od „Hrvatskog boga Marsa“, „Deset krvavih godina“, pa sve do veličanstvenih „Zastava“; bilo da umire poput psa u galicijskom blatu, ili se nalazi pritisnut mehanizmima povijesti koji mu vječno ostaju neshvatljivi i po njega fatalni, u Krležinom je fokusu uvijek iznova sudbina malog, običnog i domaćeg čovjeka.

Nedavno sam naletio na snimku jedne stare emisije, u kojoj su uz dvojicu sugovornika čije sam ime zaboravio, gosti bili i Dušan Bilandžić i Milovan Đilas. Nekoliko stvari ostalo mi je u sjećanju, jer su mi se učinile sjajnom summom Krležina života i mnogih njegovih promišljanja. Jedna od njih jest i konstatacija (ne sjećam se više kojega od gostiju, ali to nije niti važno)  kako je Krleža bio skeptik, te kao takav sumnjičav prema svakoj politici. Uistinu, upravo su skepticizam i određena nietzscheovska mizantropija veoma važne Krležine odrednice, a sam je znao govoriti kako je za njega jedina (prava) politika ona koja se održava, što ne mora nužno uključivati samo aluziju na Tita, već uistinu jest sukus onoga što je mislio.

Isto tako, posebice važna jest bila jedna Đilasova napomena kako po njemu Krleža nije marksist. Navodi tu Đilas kako on iako se pohvalno izražavao o komunizmu, nikad u svojim djelima nije ulazio u praktična razlaganja marksističkih tema i pitanja, a upravo to onda vuče poveznicu prema njegovu urođenom skepticizmu, koji mu je to branio. S druge strane, kad se zna koliko je straha Krleža propatio za vrijeme predratnih staljinističkih čistki u kojima su stradali mnogi njegovi prijatelji, nije nevjerojatno, a gosti spomenute emisije su to i natuknuli kako su njegova poslijeratna politička očitovanja prije bila izraz mudre i pragmatične skrbi za vlastitu egzistenciju i omogućavanje onoga što je po Krleži bilo najvažnije za društvo: Baviti se kulturnim pitanjima, prosvjetom, te što više njegovati intelektualne djelatnosti.

Međutim, postoji i činjenica preko koje se u povijesnim razmatranjima olako prelazi, a tek je usputno dobivala dovoljno pažnje kao jedno od svjetala koja bi mogla rasvijetliti s jedne strane Krležu, a s druge strane njegov poklad. Ta je, naime, činjenica odnos i dugogodišnje prijateljstvo Miroslava Krleže i Franje Tuđmana.

Iako je postojalo nekoliko pokušaja da se taj odnos diskreditira, od kojih je jedan od najpoznatijih „talibanski“ pokušaj Predraga Matvejevića, koji je pokušao dokazivati bijelom svijetu kako su se Krleža i Tuđman tek nekoliko puta našli na zajedničkom ručku, pri čemu nije računao na postojanje svjedočanstava o dugogodišnjem bliskom prijateljevanju ove dvojice iz zagrebačkih godina – prijateljevanju koje je u naglo zahlađenje dospjelo tek kada je Tuđmanu posredstvom Rankovićeva kabineta bilo onemogućeno primanje u tadašnji JAZU.

Danas je poznata činjenica kako je upravo Krleža bio taj koji je i predložio Tuđmana za članstvo u JAZU. Međutim, čak i kad su odnosi zahladili, a Tuđman robijao zbog svojeg znanstvenog rada, Krleža je i dalje branio „tvrdoglavog Zagorca“, tvrdeći kako je proces protiv njega čisto političke prirode, bez ikakvih dodirnih točaka sa njegovim znanstvenim radom. Naposljetku, upravo će Krleža biti taj koji će uspjeti od Tita izvući ono o „nepakovanju Tuđmanu“.

A posebice je zanimljivo da u cijeloj rukopisnoj Krležinoj ostavštini, barem onoj koja je dostupna, nije pronađen niti jedan spomen, niti jedna riječ o prijateljstvu s Tuđmanom. Kad se znade da je Krleža bilježio sve i svašta i da njegov pisani opus obuhvaća od 50-80 svezaka, što pjesama, što drama, novela, romana, eseja, enciklopedijskih natuknica, dnevnika i tko bi znao čega sve ne, otvara se prostor koji upravo žudi za daljnjim razmatranjem i potragom za odgovorima zašto je tome tako.

U dugogodišnjem prijateljevanju tijekom kojeg je svaki drugi ili treći dan bio u stanu Tuđmanovih, Krleža i Franjo razvili su ne samo prijateljstvo, već i odnos, koji je već i zbog razlike u godinama, ali i neprikosnovenog Krležinog autoriteta zadobio obilježje odnosa učitelja i učenika, ili pak mentora i štićenika. Pa ipak, nije tajna da su se čak i tada razilazili po političkim pitanjima. Krleža, kao prirodni skeptik, što sam već spomenuo, te Tuđman kao uvjereni idealist i vođen promatranjem politike kao praktičnog oruđa za konkretno djelovanje na izmjeni svijeta.

Stvarajući HDZ, u svojem nastojanju da ga se percipira prvenstveno kao pokret, a ne samo kao stranku (što on u svojem početku na neki način i jest bio), Tuđman će želeći podcrtati njegovu važnost često naglašavati kako je HDZ izvukao sintezu iz povijesti hrvatskoga naroda okupivši na jednom mjestu starčevićansko inzistiranje na hrvatskom državnom pravu (odbacujući „steklištvo“), radićevske državotvorne osnove, te tekovine hrvatske ljevice. No, uz taj „mišung“ spomenut će u jednom intervjuu Franjo kako je i Krleža u korijenu HDZ-a.

Sve i kad ne bi bilo čitavog njegova golemog opusa i krivudavog životnog puta, koji su se neprestano isprepletali sa sudbinom hrvatskog naroda ostajući  te sudbine ne samo dio, već i jedan posve specifičan primjer, prijateljstvo između dvije povijesne veličine, od kojih je jedna u mnogome odredila hrvatsko nacionalno biće, a druga na njegovu čelu stvorila samostalnu državu  Hrvata, pri čemu je prva utjecala na drugu, otvara beskrajan prostor znanstvenoj i povjesničarskoj analizi u kontekstu Krležinog odnosa spram hrvatskog nacionalnog pitanja kroz njegov život i djelovanje.

Za kraj, kao svjedočanstvo Krležina hrvatstva koje možemo nazvati upitnim ili neupitnim, ali nikako mu nećemo izbjeći ako se zadubimo u njegova djela, navest ću jedan znakovit ulomak iz knjige dr. Nikice Barića, „Tito-tajne vladara“ (Zagreb, 2009.), a koji se odnosi na svjedočanstvo o jednom verbalnom sukobu Krleže i Dobrice Ćosića:

„Do sukoba je došlo sredinom 1960-ih, kad su Ćosić i Krleža bili gosti na ručku kod srpskog književnika Oskara Daviča, o čemu će nakon dugo vremena Ćosić pričati: „Spor je nastao kada sam izrekao neke primedbe na račun Tuđmanovog Instituta za radnički pokret, koji se, po raznim pitanjima, radikalno razlikovao od shvatanja beogradskih istoričara. Na moje iznenađenje, Krleža je sa celom svojom baroknom retorikom stao u odbranu Tuđmana, tvrdeći da je apsolutna glupost srpskih istoričara izjednačavati Dražu Mihailovića i Vladka Mačeka, domobrane i četnike. O četnicima je mislio najgore, kao o šovinističkoj rulji, a o domobranima kao o regularnoj, pacifističkoj vojsci jedne države, istina nesrećne, ali nekakve države: ‘Da su domobrani pucali u vas partizane, vas ne bi bilo’. A onda je, sa meni zaprepašćujućom žestinom, pomenuo Jasenovac, tvrdeći da ga Srbi uporno koriste i zloupotrebljavaju u svom antihrvatstvu, dokazujući da je u Jasenovcu ubijeno sedamsto tisuća Srba, ‘što je apsolutna laž i glupost’. Rekao sam: ‘Ako nije sedamsto, onda je svakako šesto hiljada, o čemu postoji dokumentacija iz nemačkih izvora, inostranih svedoka i posmatrača’. ‘Kakvih tvojih šesto tisuća’, grmeo je Krleža, ‘govoriš bedastoće! To je vulgarna nacionalistička propaganda!’ Posle toga, obojica smo izgubili kontrolu. Dok je Krleža podizao glas u svojoj kanonadi na moj srpski bezobrazluk, ja sam izazivački pitao: ‘Je li ubijeno trista hiljada? Je li ubijeno dvesta hiljada? Pa dobro, Krleža, da li je ubijeno sto tisuća Srba u Hrvatskoj?’ Na to je Krleža skočio sa stolice, zakačio sto, činije sa supom su se zanjihale, a tast Oskara Daviča Hinko Lederer pribrano nam se obratio: ‘Smirite se, gospodo, supa je prima klasa!’ To je bio kraj moga prijateljstva sa Miroslavom Krležom“.“

Naposljetku, genij hrvatskoga naroda; svojeglav, slojevit, nedokučiv, temperamentan i dalje lebdi nad njim. I žive danas i „Aretej“ i „Deset krvavih godina“ i „Izlet u Rusiju“ i „Zastave“ i „Hiljadu i jedna smrt“ kao i kada su prvi puta napisani. I živi i Krleža u tisućama studentskih sobica gdje maštaju ti isti studenti o tome da pero i razbor ponesu u svijet umjesto mača, živi i u kabinetima profesora, i u svakom zakutku Zagreba, tog grada kojeg je svojim prisustvom jednom obilježio i učinio svojim, jednako kao što je i hrvatski narod njega učinio svojim stjegonošom, nositeljem onih zastava na kojima piše njegov povijesni usud, orisan podjednako i krvlju i tintom.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.