Blogosfera Večernjeg lista

Između Neba i Zemlje
Olga Horvat

Između Neba i Zemlje

Olga Horvat

Više o blogeru
O blogeru

Olga Horvat

Rođena sam u Zagrebu 1965. u obitelji liječnika koji su u traženju posla i stana otišli iz Hrvatske i stjecajem okolnosti završili u obližnjoj Sloveniji gdje sam provela petnaestak jako važnih godina svoga života. Mogla sam završiti i u dalekoj Zambiji jer su moji roditelji čvrsto naumili raditi ono za što su se školovali i na što su bili pozvani, ako ne bliže, onda u žarkoj Africi. U Sloveniji, točnije u Celju i Velenju, provela sam školsko doba. Zbog selidbi sam promijenila četiri osnovne škole od kojih sam nakratko pohađala i jednu zagrebačku. Završila sam Gimnaziju u Celju i, unatoč tajnoj želji da upišem studij slovenskog i francuskog jezika u Ljubljani, doselila sam s obitelji u Zagreb i studirala latinski i francuski na Filozofskom fakultetu. Imala sam sreće jer sam krajem osamdesetih bila među traženima na tržištu rada pa sam se tako odmah nakon studija zaposlila najprije u srednjoj, a nakon četiri godine u osnovnoj školi gdje još uvijek radim. Udala sam se, rodila dvoje djece i tako neopazice ušla u svoje pedesete godine kojima sam upravo prešla prvu polovicu. I to bi bilo sve da usporedo s tim izvanjskim životom nije tekao još jedan, unutarnji i gotovo nevidljiv, ali puno važniji dio životnog putovanja o kojemu se ne može samo tako pričati iz jednostavnog razloga – teško se može u cjelini i u dijelovima obuhvatiti riječima. Jedan dio toga putovanja se i konkretizirao pa sam danas salezijanka suradnica, pripadnica laičkog salezijanskog udruženja. No i to je priča koju ću sigurno ispričati kada dođem do nje. U svoju neobičnu kuću punu dragocjenih podsjetnika na životno hodočašće kojim još uvijek prolazim rado ću pustiti sve ljude dobre volje. Krenimo, dakle.

Sjedila sam jednoga sunčanog prijepodneva na nekom mirnom mjestu u stanu i uživala u rijetkom trenutku dragocjene samoće. Pustila sam misli da slobodno lutaju i nadovezuju se jedna na drugu i bilo mi je ugodno tako sjediti, u duhu one lijepe talijanske uzrečice dolce far niente (slatko ne raditi ništa). No u jednom trenutku su se te iste misli počele komešati i vrtložiti i naizgled samo od sebe pojavilo se pitanje koje je razgovjetno odjeknulo u mojoj nutrini – Zašto sam ovdje? Ono, pitanje, nije me iznenadilo, dobro sam ga poznavala kao i većina ljudi koji makar malo promišlja o svijetu u kojem su se zatekli. No odgovor koji je izronio iz dubine moga bića i oblikovao se u dvije savršeno jasne i razgovijetne premda neizgovorene riječi i te kako me se dojmio: Spojiti nespojivo. Poput dobre domaćice koja bilježi sastojke za neki kolač zapisala sam ovu neobičnu uputu da je ne zaboravim. Spokojan trenutak nestao je u prošlosti negdje iza mojih leđa, a pomisao na spajanje nespojivog ljubazno me prati već desetak ili više godina. Zapravo, istražila sam i shvatila u međuvremenu, spajanje nespojivog i nije nešto posebno jer jedva da postoji išta što se ne bi moglo na ovaj ili onaj način spojiti s bilo čim drugim. Samo, do toga spajanja nije uvijek jednostavno doći, treba se dovijati i pronaći pravi način. Čemu ova priča? Zato što upravo o tome želim i namjeravam pisati. Neću više pričati o spajanju nespojivog, nego o životu koji u sebi spaja nešto što se mnogima čini, a nekoć se i meni samoj činilo nespojivim. Svakodnevicu sa svim njezinim pojavnostima i duboku vjeru koja me na razne načine prati kroz život. Pisat ću iskustveno i osobno i pružiti onoliko koliko mi nije neugodno ili nelagodno ponuditi putnicima namjernicima kakva sam i sama. Možda se netko kome neće biti mrsko čitati moje tekstove prepozna i šire otvori oči na svom vlastitom putu, ma kakav on bio.

Blog postovi