Blogosfera Večernjeg lista

Između Neba i Zemlje
Olga Horvat

Između Neba i Zemlje

Olga Horvat

Više o blogeru
O blogeru

Olga Horvat

Rođena sam u Zagrebu 1965. u obitelji liječnika koji su u traženju posla i stana otišli iz Hrvatske i stjecajem okolnosti završili u obližnjoj Sloveniji gdje sam provela petnaestak jako važnih godina svoga života. Mogla sam završiti i u dalekoj Zambiji jer su moji roditelji čvrsto naumili raditi ono za što su se školovali i na što su bili pozvani, ako ne bliže, onda u žarkoj Africi. U Sloveniji, točnije u Celju i Velenju, provela sam školsko doba. Zbog selidbi sam promijenila četiri osnovne škole od kojih sam nakratko pohađala i jednu zagrebačku. Završila sam Gimnaziju u Celju i, unatoč tajnoj želji da upišem studij slovenskog i francuskog jezika u Ljubljani, doselila sam s obitelji u Zagreb i studirala latinski i francuski na Filozofskom fakultetu. Imala sam sreće jer sam krajem osamdesetih bila među traženima na tržištu rada pa sam se tako odmah nakon studija zaposlila najprije u srednjoj, a nakon četiri godine u osnovnoj školi gdje još uvijek radim. Udala sam se, rodila dvoje djece i tako neopazice ušla u svoje pedesete godine kojima sam upravo prešla prvu polovicu. I to bi bilo sve da usporedo s tim izvanjskim životom nije tekao još jedan, unutarnji i gotovo nevidljiv, ali puno važniji dio životnog putovanja o kojemu se ne može samo tako pričati iz jednostavnog razloga – teško se može u cjelini i u dijelovima obuhvatiti riječima. Jedan dio toga putovanja se i konkretizirao pa sam danas salezijanka suradnica, pripadnica laičkog salezijanskog udruženja. No i to je priča koju ću sigurno ispričati kada dođem do nje. U svoju neobičnu kuću punu dragocjenih podsjetnika na životno hodočašće kojim još uvijek prolazim rado ću pustiti sve ljude dobre volje. Krenimo, dakle.

Sjedila sam jednoga sunčanog prijepodneva na mirnom mjestu u stanu i uživala u rijetkom trenutku dragocjene samoće. Pustila sam misli da slobodno lutaju i nadovezuju se jedna na drugu i bilo mi je ugodno tako sjediti, u duhu one lijepe talijanske uzrečice dolce far niente (slatko ne raditi ništa). No u jednom trenutku su se te iste misli počele komešati i vrtložiti i naizgled samo od sebe pojavilo se pitanje koje je razgovjetno odjeknulo u mojoj nutrini – Zašto sam ovdje? Ono, pitanje, nije me iznenadilo, dobro sam ga poznavala kao i većina ljudi koji makar malo promišljaju o svijetu u kojem su se zatekli. No odgovor koji je izronio iz dubine moga bića i oblikovao se u dvije savršeno jasne i razgovijetne premda neizgovorene riječi i te kako me se dojmio: Spojiti nespojivo. Poput dobre domaćice koja bilježi sastojke za neki kolač zapisala sam ovu neobičnu uputu da je ne zaboravim. Spokojan trenutak nestao je u prošlosti negdje iza mojih leđa, a pomisao na spajanje nespojivog ljubazno me prati već desetak ili više godina. Zapravo, istražila sam i shvatila u međuvremenu, spajanje nespojivog i nije nešto posebno jer jedva da postoji išta što se ne bi moglo na ovaj ili onaj način spojiti s bilo čim drugim. Samo, do toga spajanja nije uvijek jednostavno doći, treba se dovijati i pronaći pravi način. Čemu ova priča? Zato što upravo o tome želim i namjeravam pisati. Neću više pričati o spajanju nespojivog, nego o životu koji u sebi spaja nešto što se mnogima čini, a nekoć se i meni samoj činilo nespojivim. Svakodnevicu sa svim njezinim pojavnostima i duboku vjeru koja me na razne načine prati kroz život. Pisat ću iskustveno i osobno i pružiti onoliko koliko mi nije neugodno ili nelagodno ponuditi putnicima namjernicima kakva sam i sama. Možda se netko kome neće biti mrsko čitati moje tekstove prepozna i šire otvori oči na svom vlastitom putu, ma kakav on bio.

Blog postovi