Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Biti poput ovce

Jedan malo zakašnjeli uskrsni tekst...
Objava 10. svibnja 2022. 0 komentara 393 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
I ja hoću biti ovca tvoja.

Pitam se ponekad što su nam ovce skrivile da imamo tako loše mišljenje o njima.

Ovca. Životinja koja, osim u vrlo kratkoj janjećoj dobi kada je poželjna u svakom veselom društvu, izaziva porugu i pogrde. Smrdljiva, glupa i tupoglava životinja koja se kreće u stadu i pokorava se volji svoga pastira i njegovih pasa. Obično se smatra da pokornost ne može biti dokaz inteligencije. Blistava, živahna pojava, britke riječi koje tečno izlaze iz nečijih usta dokaz su inteligencije čovjeka pojedinca, premda se dobro zna da među tihima i samozatajnima ima jako puno onih koji i te kako imaju svoje mišljenje i znaju ga, po potrebi, jasno uobličiti i izreći. Kao kod ljudi, tako ni kod ovaca nije dobro poopćavati stvari. A tu je i pitanje našeg gledišta. Zašto, recimo, upravo činjenica da ovce pokorno žive u stadu i slušaju svoje pastire ne bi bila dokaz njihove inteligencije? Pastir nije uz njih da ih zabavlja, da ih tetoši i mazi, nego da ih čuva od grabežljivaca, od njihove vlastite nesmotrenosti koja ih može dovesti na rub duboke provalije, od opasnog uzaludnog lutanja u potrazi za hranom i vodom i od drugih opasnosti. Uz pastira i njegove pse ovca se može mirno posvetiti onome što je za nju najvažnije – traženju dobre ispaše kako bi njezino mlijeko bilo kvalitetno i čuvanju runa kojim je zaogrnuta kako bi povremeno tu svoju odjeću koja neprestano buja mogla u što boljem stanju prepustiti čovjeku – svom pastiru. Pastir obično voli svoje ovce ili mu je barem stalo do njih. A ovce, i one vjerojatno vole svoga pastira jer ga inače ne bi tako zdušno slijedile i slušale. Svrha ovce je da donosi zdravu i snažnu janjad na svijet te da čovjeku daje mlijeko i vunu. Ako ona ispunjava tu svoju svrhu, zar je zato glupa?

Razmišljala sam već u nekoliko navrata zašto ona pjesma „I ja hoću biti ovca tvoja…“ izaziva toliku nelagodu i zgražanje kod većine ljudi koji je čuju, ponekad i kod vjernika koji bi trebali dobro poznavati i prihvaćati tu simboliku. Proslavili smo nedjelju Dobrog Pastira, a uz dobrog pastira idu i dobre (ponekad i manje dobre) ovce. Prastara je to slika iz vremena kada je Izabrani narod lutao sa svojim stadima u potrazi za uvijek novim pašnjacima punim svježe trave. Ovca je tada bila najveće bogatstvo svake obitelji, pojedinaca i cijelih plemena. Imati ovcu značilo je umanjiti vjerojatnost gladi koja se ciklički pojavljivala i ugrožavala ljudske živote. Od ovaca se dobivala vuna za odjeću, loj koji se koristio umjesto ulja ili masti, mlijeko za sir te meso u posebnim prilikama, često kao žrtva bogovima, a kasnije i jedinom živome Bogu koju je svoju naklonost podario tom lutalačkom narodu. Žrtveno janje postalo je pojam davno prije nego što je Isus zakoračio prema Golgoti noseći svoj križ na ramenima i time zauvijek promijenio svijet, htio to svijet prihvatiti ili ne. Svi su veliki proroci, kraljevi i suci prinosili žrtve Jahvi. Ovan koji se zapleo rogovima u grmlje darovan je patrijarhu Abrahamu kao žrtva paljenica umjesto one nesuđene kojom je Bog iskušavao njegovu vjernost. Janjećom krvlju Mojsije je zaštitio živote vjernika od pomora koji je zadesio egipatske prvorođence. Janje i lav, jednako moćni, simboliziraju kod Izaije Onoga koji treba doći. Janje, ovca, ovan, ma gdje se u Bibliji pojavili, nigdje se u svetim spisima ne spominju ili prikazuju kao glupe, tupe i smrdljive životinje dostojne prezira.

Danas ljudima nedostaje poniznosti, želje da ukrote svoj ego i krenu za Pastirom u vječnost koju im nudi. Mnogi ne žele biti poput ovaca, ne žele se pridružiti stadu i odblejati u svjetlost, ma kako privlačna ona bila. A ovce, one dobre i poslušne, uglavnom šute i ne uznemiravaju se zbog sitničavih spletki svijeta koji ih okružuje. One vide Božje djelo u svemu što ih okružuje. Vide Stvoriteljev lik u krasoti i strahoti prirode, čuju njegov glas u hučanju vjetra, u pjevu ptica, u tutnjavi vulkana i šumu morskih valova. Jasno vide i stvari koje mnogi ne vide ili ne žele vidjeti. U neprimjetnoj nakupini stanica u utrobi žene vide dar Božji, vide sav potencijal koji ta mrvica života ima u sebi, snagu koja će se svima otkriti mjesecima i godinama kasnije. Vide one i istinu da je ljubav u svjetlu vječnosti uvijek jača od mržnje i da njima, djeci Božjoj, nijedna vlas ne može pasti s glave bez znanja Dobroga Pastira. Ako padne, pala je s razlogom koji samo On zna. Vide i znaju stvari koje su toliko različite od onoga što pokreće njihove još usnule i neposlušne prijateljice. I znaju da će jednoga dana Dobri Pastir, savršeno vjeran svome stadu, doći po svaku pa i najcrnju i najtvrdoglaviju samovoljnu ovcu koja se nađe u opasnosti negdje na rubu stada. I to će biti trenutak velikog slavlja koji se uvijek iznova ponavlja.

Želja da budemo poput ovaca za koje brine Dobri Pastir usađena je u svaku dušu koja se rodila za ovaj svijet. Lutamo uokolo naizgled izgubljeni, a onda On dolazi na zdenac uz koji smo žedni zastali da nas napoji živom vodom i da više nikada ne budemo žedni. Pratimo Isusa na stratište mehanički i bezosjećajno, sve dok se jednom ne okrene prema nama, pogleda nas bez ijedne riječi i zauvijek ostavi trag svoga lica u našem srcu kao što ga je nekoć ostavio na Veronikinom rupcu. Bojimo se smrti i očajavamo zbog svoje tako očigledne tjelesne slabosti, sve dok ne ugledamo milosrdno lice koje sve vidi, sve zna, ali i sve oprašta. U trenutku kada konačno zamolimo za oprost i milosrđe, vrata Raja se otvaraju i mi se, ma gdje bili, zauvijek vraćamo u svoj davno zaboravljeni dom.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.