Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Bučna djeca na misama – smetnja ili prilika za vježbanje strpljivosti

Ako neko dijete zaista pretjera u stvaranju buke, a svi znamo koliku buku mogu stvoriti mala djeca, pomozimo roditeljima ili roditelju, pričuvajmo to dijete sljedeće nedjelje, uputimo ih u obiteljsku zajednicu ako postoji pri župi i učinimo sve što možemo, ali isključivo dobronamjerno i bez osuđivanja.
Objava 31. kolovoza 2021. 0 komentara 626 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Bezuvjetna ljubav savladava sve prepreke

O svemu što se veže uz malu djecu u obiteljima praktičnih vjernika moglo bi se jako puno pisati, govoriti i raspravljati. Ipak, zadržat ću se na nekoliko crtica vezanih uz jedan članak. Poveznicu na taj članak ću staviti nakon teksta jer moj post nije samo komentar članka ili odgovor na tekst koji ima oblik pisma majke petero djece upućenog gospođi koja ju je nakon mise pozvala na red zbog nemira njezine djece koja su svojim ponašanjem ometala vjernike tijekom obreda. Tekst je izazvao jako puno komentara u kojima su prevladavali oni koji su zagovarali prisutnost malene pa i vrlo malene djece na svetim misama i koji su prilično odlučno odbijali svaku pomisao da bi buka koju izazivaju neka djeca nekome mogla, zapravo uopće smjela, smetati. Pritom se u više navrata ponavljala poznata Isusova rečenica iz evanđelja, ona koju je izgovorio kada su učenici mislili da Isusa trebaju na neki način zaštititi od navale ljudi koji su ga tražili pa su stoga tjerali majke s djecom koje su željele blagoslov njegova dodira za svoju djecu. Isus je tada izašao i izrekao svojevrstan prijekor i zapovijed rekavši: „Pustite malene k meni…“ (Mk 10,13-16.). Da, malene treba pustiti i ne samo pustiti, nego i dovesti i uputiti k Njemu. No mora li se ta rečenica automatski smatrati ultimativnom uputom za sve konkretne, velike i male situacije koje se događaju s djecom? Znači li prihvatiti činjenicu da nam dječje preglasno ponašanje u crkvi smeta, prekršiti ovu Isusovu izjavu, želju, podsjetnik, zapovijed ili kako god drugačije smo je možda shvatili?

Mislim naime da se ovdje radi o jednoj od onih situacija u kojima je zaista potreban pojedinačan pristup svakom slučaju djeteta i roditelja, a ne rješenja koja, doduše, pokrivaju dio problema, ali drugi dio osuđuju i, zapravo, zbog svoje općenitosti ne znače ništa ili barem ne doprinose pronalaženju istinskog rješenja problema koji očito postoji, jer da ga nema, o njemu se ne bi govorilo i pisalo.

Prije svega ne smijemo zaboraviti da je nedjeljna sveta misa za kršćane vjernike obavezna. Propisana je jako davno Božjim glasom koji je diktirao Zapovijedi Mojsiju na brdu Sinaj. Trećom Božjom zapovijedi – „Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!“ nedjelja je za kršćane postala mali Uskrs i središte njihove vjere, čak i ako toga nisu svjesni. Treba napomenuti da se nedjelja upravo po toj svojoj središnjosti i posvećenosti Kristovom Uskrsnuću bitno razlikuje od subote koja se u židovskoj tradiciji slavila i još uvijek slavi kao sedmi dan – dan kada se Jahve Bog odmarao nakon stvaranja svijeta. Nedolazak na nedjeljnu svetu misu bez opravdanog razloga kao što su bolest ili zatvaranje crkve zbog pandemije, posljedice potresa i slično, od vjernika traži sakramentalnu ispovijed i odrješenje prije ponovnog pristupanja valjanoj svetoj pričesti. Također ne smijemo zaboraviti činjenicu da su župljani koji se nedjeljom i blagdanima ili češće susreću u svojoj crkvi zapravo zajednica vjernika, a svaka zajednica obično ima svoja pravila, pisana ili nepisana. Bilo kakvo pretjerivanje ili prevelika strogoća na tom području ne donosi dobre plodove, bolje je uspostaviti nepisana pravila i dogovore koji, naravno, trebaju biti u skladu s naukom vjere, a osnove nauka naći ćemo u Katekizmu pa tome neću dalje. Ovo sam napisala kako bi bilo jasno da se od vjernika očekuje da bude na nedjeljnoj svetoj misi, da to nije samo želja ili nečiji hir. Pravilo jednako zahvaća majku petero djece kao i stariju gospođu o kojima govori gore spomenuti tekst.

Meni je zaista lijepo vidjeti roditelje koji dolaze s malom djecom u crkvu i vjerujem da taj zajednički dolazak njima puno znači i donosi im blagoslov. Ne smeta mi ako se djeca povremeno oglase, to je normalno. No ako neko dijete dulje vremena vrišti, baca se po podu, lupa po klupama ili bjesomučno trči po cijelom prostoru, onda mi to ipak smeta – lagala bih kad bih rekla da ne. Naravno, ometajućih faktora koji ljudima mogu smetati tijekom bogoslužja ima puno, od preglasnog ili falš pjevanja, čitanja čitača koje nam se ne sviđa, načina na koji svećenik vodi misu i propovijeda, do razgovora u klupama za vrijeme mise, preglasne molitve i odgovora onih u čijoj smo se blizini zatekli i još puno toga. Sve bismo to mi zaista trebali zanemariti i usredotočiti se na ono bitno zbog čega smo onamo došli. To je ponekad jako teško i normalno je da pokušavamo nekako uspostaviti mir u sebi i oko sebe. Nažalost, ako ne uspijemo naći mir u sebi, teško ćemo si pomoći umirivanjem svoje okoline ili traženjem mirnijeg mjesta. Stoga nam neće pomoći glasna ili pomišljena kritika onih koji nas ometaju, pa tako i roditelja ili djedova i baka djece koja se ponašaju neprimjereno prostoru i situaciji.

Živost koju stvaraju djeca nekima nije nepoželjna samo u crkvi. Neugodna iskustva mogu doživjeti i oni kojima općenito ne smeta nepoželjno ponašanje drugih. To će vjerojatno potvrditi mnogi koji su sjedili blizu djece u nekom javnom prometalu, od autobusa do aviona, a događaju se „incidenti“ i u trgovinama, parkovima, šetalištima, u vrtiću ili u školi gdje živahna djeca koju okolina često doživljava kao neodgojenu svojski ometa sve koji su se nesretnim slučajem našli u blizini u trenutku nekog njihovog većeg ili manjeg ispada u smislu plača, vrištanja, neobuzdanog smijeha, udaranja oko sebe i sličnih aktivnosti. Radi se često o vrlo maloj i maloj djeci pa je razloge takvog ponašanja teško precizno definirati. Može to biti neispunjena želja da mu se nešto kupi ili omogući zbog čega djeca nesvjesno ili svjesno pribjegavaju ovakvim metodama prisile nad roditeljima. Može to biti ispad bijesa zbog nemoći da napravi nešto što je željelo – bilo zbog svoje vlastite nemoći ili zato što mu to netko od starijih nije dopustio. Takvi ispadi se mogu dogoditi svakom djetetu i ne možemo ih uvijek spriječiti, no kao roditelji možemo preventivno djelovati na svoje dijete da ostane smireno u većini situacija u kojima smo mi smireni uz njih.

Djeca svojim bučnim ponašanjem često smetaju starijima pa se u posljednje vrijeme pojavljuju čak i hoteli i ostali oblici smještaja koji ne primaju djecu. To zaista smatram lošom pojavom i dokazom dekadencije društva koje se polako gasi. Imam i svoj primjer problema povezanog s bučenjem djece. Dok ovo pišem, sjedim na mjestu s kojeg se teško mogu maknuti, a urlici i vrištanje iz obližnjeg parka, ali i ispod prozora naših zgrada nikako ne prestaju. Obično se uspijem udaljiti od toga i dovesti se u stanje da ne čujem buku, premda je moje uši čuju. Nažalost nisam to uvijek u stanju primijeniti i bila bih jako zahvalna kada bi roditelji koji su, za razliku od naših kojima to nije padalo na pamet, stalno ili barem povremeno prisutni pored svoje djece, malo pripazili i ograničili buku koju stvara njihovo dijete jer oni to, kao svi mi, sasvim sigurno mogu. Za to je potrebno puno strpljenja i malo empatije. Tako bismo mogli reći da je i u onima koji dopuštaju svojoj djeci istinski pretjerane aktivnosti u crkvi za vrijeme mise prisutan nedostatak razumijevanja za druge, tim više što velika većina ljudi, onih koji naprosto teško prihvaćaju takvu situaciju na mjestu gdje ipak očekuju određenu razinu poštovanja svojih potreba za mirom, ulažu puno truda kako bi prihvatili ono što im je teško prihvatljivo. Ljudi su različiti, a ta je različitost pravo bogatstvo. Možda je starija gospođa koja puca po šavovima zbog buke na misi inače dobra i strpljiva baka i jedna od onih žena koje imaju puno razumijevanja za dječje potrebe.

Mislim da sasvim mala djeca, a ponekad i ona malo veća koja viču i plaču tijekom mise naprosto ne žele biti tamo, ne žele mirovati gotovo sat vremena koliko obično traje nedjeljna misa. Veća djeca su obično mirnija, no ako nisu, vjerojatno osjećaju kako je njihovim roditeljima neugodno kada se oni ponašaju kako ne bi trebalo pa to namjerno rade jer, svjesno ili nesvjesno, žele da ih roditelji izvedu iz crkve van. Djeca su jako različita i različito će reagirati za vrijeme mise. Bitno je da roditelj ostane priseban i procijeni što se može dopustiti, a kada je došlo vrijeme da sa svojim djetetom prošeće po crkvenom dvorištu ili ode u posebnu prostoriju s igračkama i drugim zanimacijama kakve sve više župa pokušava osigurati svojim najmlađim župljanima.

Zapravo postoji i jednostavnija mogućnost koju obično ne prihvaćaju roditelji koji vjeruju da je dolazak na misu od najmlađe dobi važan za njihovu djecu. No na njoj nema ničeg spornog. Dijete koje još nimalo ne razumije bit i sadržaj vjere ne treba ni biti u crkvi ako to nisu za njega odabrali roditelji. Dijete kojemu je misa, kao i njegovom roditelju, postala teška tlaka, ipak bi trebalo ostati kod kuće pa se roditelji snalaze – jedan čuva djecu dok drugi ide na misu, a zatim se zamijene. Lijepo je vidjeti cijele obitelji kada dođu s djecom na misu, ali nije problem ni ako se djeca i roditelji rasporede pa svaki roditelj bude na jednoj misi, s djecom ili bez djece. Takve roditelje nipošto ne bi trebalo osuđivati, oni su naprosto pronašli način koji im odgovara, a da pritom ne krše nijedan zakon niti zapovijed. Hoće li djeca koja su ranije uronjena u otajstveni prostor Crkve kasnije biti manje sklona privremenom ili trajnom „bijegu“ iz kuće Očeve zaista ne znam, ali sam sigurna da se vjerski odgoj djece ne događa samo u crkvi, nego najviše u obitelji, a prihvaćanje vjerske prakse ovisi i o karakteru djeteta pa se situacije koje nastaju u buntovničko vrijeme puberteta ne mogu tako jednostavno objasniti samo ranim uključivanjem ili neuključivanjem u vjerski život župne zajednice.

Često sam viđala roditelje, očeve i majke koji su stajali ili šetali s potomstvom na rukama, njihali ih uspavane u kolicima, poučavali stariju djecu šapatom ili svojim primjerom za vrijeme mise, puštali ih da se povremeno tiho prošeću među klupama i moram reći da se iskreno divim ustrajnosti takvih roditelja, osobito kada se radi o obiteljima s više djece. Zato kažem – nemojmo suditi, a osobito je važno ne osuđivati. Ako neko dijete zaista pretjera u stvaranju buke, a svi znamo koliku buku mogu stvoriti mala djeca, pomozimo roditeljima ili roditelju, pričuvajmo to dijete sljedeće nedjelje, uputimo ih u obiteljsku zajednicu ako postoji pri župi i učinimo sve što možemo, ali isključivo dobronamjerno i bez osuđivanja. Jer dijete koje vrišti u crkvi i roditelj koji na to reagira ili ne reagira nikada se nisu našli u takvoj situaciji iz istoga razloga, a sasvim sigurno nisu sretni zbog toga što im se događa. Vrištanje je način privlačenja pažnje kada se nađemo u nevolji. Pogledajmo tu nevolju u kojoj je netko zaglibio i pokušajmo mu pomoći. Nakon toga imat ćemo možda onaj dobar osjećaj da smo nekome pomogli, a sasvim sigurno ćemo imati više unutarnjeg mira upravo tamo gdje nam je toliko potreban.

POVEZNICA na tekst koji mi je bio poticaj za pisanje ovoga posta

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.