Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Čarolija igre

Igra je nešto što nas na razne načine prati od djetinjstva do smrti - ako to sebi dopustimo.
Objava 11. siječnja 2022. 0 komentara 564 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Najljepše je igrati se s onima koje volimo

Mama mi je znala reći da na svim slikama izgledam ozbiljno. Dok pregledavam fotografije iz vremena kojega se sjećam, od svoje druge godine kada me je tata slikao u kratkoj haljinici i štramplicama, s bakinom tortom na kojoj su gorjele dvije svjećice, moram priznati da to nije daleko od istine. Na slikama nisam namrgođena, ali ozbiljna jesam, u gotovo svim razdobljima života. To mi je pomalo zagonetno jer se često mogu sjetiti situacija i svojih osjećaja u vrijeme snimanja tih fotografija, čak i onih jako starih. I sasvim sam sigurna da u većini tih objektivom uhvaćenih trenutaka u svojoj nutrini nisam bila nimalo nesretna, mrzovoljna ili smrtno ozbiljna. Nisam se baš voljela slikati, ali ni to nije dovoljan razlog za tu ozbiljnost. Tako sam došla do zaključka da moje lice samo od sebe pred fotoaparatom postaje ozbiljno. Iznutra sam gotovo uvijek bila vesela, često i radosna, također i znatiželjna, premda to nisam pokazivala. I neizmjerno sam se voljela igrati, a to volim i sada. Upravo zbog toga sam se oko desete godine počela jako brinuti oko svog odrastanja. Nisam nikako  željela postati odrasla. Bojala sam se da ću izgubiti onaj dar koji sam imala, a činilo mi se da ga odrasli nemaju – maštu koja je od svake moje dječje igre, ali i od mnogih drugih situacija mogla napraviti čudesno tkanje, toliko blisko stvarnosti da sam ga ponekad gotovo mogla opipati onim svojim tankim i osjetljivim dječjim prstima. U ovom trenutku gledam svoje zadebljane i naborane prste na tipkovnici, ruke žene na pragu starije dobi. I smijem se u sebi, smijem gotovo do suza onoj svojoj davnoj zabludi o odrastanju i starosti koja me je neko vrijeme čvrsto držala u svojim pandžama. Ne, ništa nisam izgubila s vremenom, nego dobila. Ono što je otišlo od mene, bilo je zamijenjeno nečim novim i boljim. Bojala sam se tada da ću izgubiti moć branja kokosovih oraha na otoku izgubljenom u južnim morima, branje prilikom kojeg bih se umjesto na palmu penjala na stolicu ili na krevet i pružala ruke prema nevidljivim, ali primamljivim plodovima čiji sam slasni sadržaj voljela jesti, osobito u Mond čokoladicama jer Bounty i slične još nisu bile doprle do naših tada zabačenih krajeva. Ili da neću više moći izgraditi sklonište u snijegu na dalekom sjeveru i loviti ptice snježnice za ručak poput četveronožnih junaka J. O. Curwooda. Možda će i moje lutke ostati mrtve, bezimene i zaboravljene u ladicama, a ne žive i pune izazova poput putovanja prostranstvima šarenog tepiha u dječjoj sobi ili traženja nove odjeće koju sam im rado priuštila čim sam naučila baratati iglama za šivanje i kukičanje. Svi oni avioni koje smo brat i ja izradili ostat će prizemljene hrpice presavinutog papira, a njihov kratak i krivudav let neće više moći oponašati let preko Antarktika. Strpljivo sakupljanje mrvičastih plodova trputca više neće biti spremanje zaliha za nadolazeću zimu u divljini, nego dosadan i besmislen posao, poput pokušaja branja smrdljivih mahuna s nekog drveta u parku od kojih smo morali odustati, unatoč velikoj želji da njima dopunimo svoje zalihe. Mogla bih nabrajati još puno toga, ali bilo bi previše. Još bi duže trajalo kada bih pokušala opisati svoj svijet danas. Jer igra nije nestala, nije pobjegla od mene, samo se promijenila i proširila na cijeli život.

Ponekad pomislim da me je Bog stvorio jednoga poslijepodneva dok se igrao u svojoj radionici. Uzeo me je na dlan i nasmijao se sićušnom stvorenju koje je gledao pred sobom. S ljubavlju me je približio svojim usnama i lagano, sasvim lagano puhnuo u mene. Odletjela sam poput najmanjeg ptičjeg pera i našla se u svijetu u kojemu sam sada. Uvijek sam imala osjećaj da odnekud dolazim, samo nisam znala odakle. Bilo bi lijepo kad bih se mogla uistinu sjetiti, no lijepo je i zamišljati kako je to moglo biti i kako sam postala dio ove velike igre. Gledam svijet oko sebe, gledam velike i male igrače, glumce koji preuzimaju najrazličitije uloge, od onih pozitivnih do najgorih, izopačenih, ponekad i strahovito zlih. I sve je to na neki način istina i varka, vrtuljak koji se katkad vrti tako brzo da nam se pogled zamagli, a onda stane i ostavi nas zarobljene u ljepljivom blatu vremena koje kao da je zaboravilo teći. I bilo bi strašno, uistinu strašno biti ovdje, gledati sve to oko sebe i boriti se svom snagom i pod svaku cijenu samo za produženje gologa života koji ne samo da nije beskonačan, nego nam može biti oduzet u svakom trenutku. Bilo bi to strašno kada oko sebe i u sebi ne bih osjećala zaštitnički pogled Onoga tko me je jednom tako nježno otpuhnuo sa svoga dlana i sada čeka da se naigram u svijetu koji je stvorio i vratim se, spremna za igru na nekom ljepšem, novom, još nepoznatom mjestu. Na našem putu između Neba i Zemlje uvijek se može naći vrijeme i mjesto za igru, za svojevrstan ples sa Stvoriteljem, bilo to nešto poput igre skrivača, pikulanja, dobacivanja lopte, školice ili partije šaha. Otvorimo oči i prepoznajmo bez straha te sretne trenutke u beskrajnoj procesiji čiji smo dio.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.