Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Čerupanjem kokoši protiv ogovaranja

Riječi kojima se služimo kada nekoga ogovaramo odlaze nama nepoznatim putovima i ne možemo ih više vratiti natrag.
Objava 03. veljače 2021. 0 komentara 1062 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Potrebno je vrlo malo da se ogovaranje pretvori u zlostavljanje.

Ogovaranje je uobičajeni naziv za širenje neprovjerenih informacija o nekome. Gotovo sam napisala da je to svjesno i namjerno širenje laži o nekome, ali sam se u zadnji čas ugrizla za jezik ili, bolje, za tipkovnicu i odlučila temi pristupiti s više aspekata. Ogovaranje je, naime, vrlo čest oblik komunikacije među ljudima. To je obično razmjena informacija o zajedničkom poznaniku i teško je reći gdje ona prerasta u nešto zlonamjerno i potencijalno vrlo štetno. Prenošenje informacija o trećim osobama može biti i korisno na više načina. Pitanje je jedino radi li se u takvim situacijama uopće o ogovaranju. Ponekad mi se dogodi da o nekome pričam i da u jednom trenutku osjetim da sam se približila granici ili je čak i prešla pa se u takvim situacijama obično zaustavim.

Poznata je još ona Vergilijeva – „It fama per urbes“ izrečena nakon što su trojanski junak Eneja i kartaška kraljica Didona postali ljubavnici. To je na kraju dovelo do Didonine smrti jer ona nikako nije mogla preboljeti Enejin odlazak koji su od njega zahtijevali bogovi neposredno prije njihovog vjenčanja pa se duboko nesretna, očajna i posramljena ubila mačem na lomači koju su i ne znajući složili njezini sluge kada je zapovjedila da sav namještaj iz dvorca pobacaju u veliko dvorište na kojem se onda odigrala tragedija. Zloslutna fama, glasina koja leti brže nego što najbrži trkač može trčati, skrivila je mnoga zla u svijetu. Dar govora koji smo primili rođenjem može postati veliko zlo ako na njega svjesno ne pazimo.

No ponekad se pojam ogovaranja, dakle shvaćanje što je zapravo ogovaranje, razlikuje u raznim situacijama. Od početka svog radnoga staža radim u školi i smatram da je najprirodnija stvar na svijetu razmjena informacija koje se tiču učenika. Ta normalna, profesionalna i pažljiva komunikacija obavezno ostaje iza zatvorenih vrata zbornice i ne prenosi se dalje, a ako netko nešto i prenose, riskira određene sankcije za eventualnu štetu. Moja vlastita obitelj zato ne zna detalje mnogih stvari kojima se bavim, a ako i saznaju, ne znaju imena. No moja mama koja se tijekom svog radnog staža liječnice jednom prilikom zatekla kao predavač u srednjoj medicinskoj školi ostala je iskreno zapanjena tom pojavom. Jako se čudila kako profesori pod odmorima neprestano „ogovaraju“ učenike. Puno kasnije objasnila sam joj da je to zapravo razmjena informacija koja nam je potrebna u radu i ne zloupotrebljava se, no nisam sigurna da sam je uvjerila.

Došla sam, dakle, do zaključka da ogovaranje i nije ogovaranje ako se ne širi i ako nije zlonamjerno. No nažalost, upravo onog pravog ogovaranja ima dosta u društvu, a zbog mogućnosti koje pružaju nove tehnologije, od pojave tiska preko radija i televizije do Facebooka narasla su do neslućenih razmjera. I dok su tisak, radio i televizija bili veći dio vremena kroz povijest pod određenom cenzurom – ipak nisu mogli pisati sve što im se prohtije – suvremena tehnologija omogućava anonimno pljuvanje po drugima neslućenih razmjera. Imam dojam da su se mnoge javne ličnosti već navikle na tu činjenicu pa kada se nešto protiv njih „pronađe“ i objavi, oni samo slegnu ramenima i idu dalje kao da se ništa nije dogodilo, što također nije dobro jer prikriva provlačenje onih koji bi na takvu javnu osudu ipak trebali ponešto argumentirano odgovoriti. Poznata je ona izreka da psi laju, a karavane prolaze, danas jednako kao i u bilo kojem trenutku povijesti.

Ogovaranje nije nimalo bezazlena pojava. Mnogi životi završili su preuranjeno zbog posljedica ogovaranja. Bilo da su ogovarani bili nevini osuđivani ili su umrli u očaju zbog nemogućnosti obrane od takvog neopravdanog pritiska. Propagandne mašinerije oduvijek koriste podmetanja koja se teško mogu dokazati, ali ih je još teže opovrgnuti. Zato moramo dobro poznavati onu gore spomenutu granicu, iako je najbolje ne govoriti previše o drugima. Uvijek imamo mogućnost zašutjeti umjesto da prenesemo neistinu koja nekome može učiniti veliko zlo. Ogovaranje se naime širi brže i opasnije od virusa korone i obično pogađa svoju metu, bila ona nevina ili ne.

Čini se da neki ljudi osobito uživaju u ogovaranju i da im to prelazi u lošu naviku i svojevrsnu ovisnost. Stvar je mentalne higijene sprati sa sebe takve štetne i potencijalno otrovne stvari, makar bile oku skrivene. Vjerujem da je ogovaranje česta tema i u ispovjedaonicama. Osma Božja zapovijed kaže – „Ne reci lažna svjedočanstva.“ A Božje zapovijedi treba slušati i treba ih se držati, rekli bismo, zbog mira u duši i izvan nje.

Ako iz bilo kojeg razloga ne marimo za Božje zapovijedi, možda prihvatimo pouku one poznate priče o Sokratu, atenskom filozofu koji je živio prije dva i pol tisućljeća. Kad je neki čovjek došao mudracu sa željom da mu kaže loše stvari o jednom njegovom prijatelju, Sokrat ga je proveo kroz „test tri sita“. Prvo sito je ISTINA – pitajmo se je li ono što želimo ispričati provjereno. Drugo sito je sito DOBROTE – je li ono što želimo ispričati dobro, jesmo li dobronamjerni. Treće sito je sito KORISTI – pitajmo se je li ono što namjeravamo ispričati bilo kome korisno. Ako su odgovori ne, ako je i samo jedan odgovor niječan, bolje nam je šutjeti.

Koliko je zlo moguće učiniti ogovaranjem pokušao je jednom prilikom nekoj ženi objasniti veliki svetac Filip Neri koji je živio u 16. stoljeću. Kada je vidio da njegove riječi nailaze na gluhe uši, zamolio je ženu da mu sutradan donese jednu kokoš. Kokoš je trebala zaklati i, kako je stanovala podalje od svečevog boravišta, cijelo vrijeme do dolaska k njemu je trebala čerupati perje nesretne ptice i bacati ga na pod. Ženi se taj zadatak učinio zabavnim i ona ga je rado prihvatila. Svi su gledali kako nosi kokoš i usput joj čerupa perje. Kad je došla do Filipa, kokoš je već bila gola i ona ju je pružila mudrom svećeniku. On joj je zahvalio i zamolio je za još jednu uslugu – da se vrati istim putem kojim je došla, pokupi svo perje koje je očerupala i donese mu ga. Žena je na taj zahtjev ostala bez riječi – puhao je vjetar i odnio perje tko zna kamo, kao što riječi kojima se služimo kada nekoga ogovaramo odu nama nepoznatim putovima i ne možemo ih više vratiti natrag. Kažu da žena nakon te pouke nije više govorila loše o drugim ljudima. Naš je jezik moćno oružje na koje moramo budno paziti.

Inače, zlo se može učiniti i takozvanom istinom. U želji da izbjegnu ogovaranje, neki ljudi su skloni izravnom nabacivanju istinitim činjenicama. I takva istina je u svojoj biti laž i ogovaranje. Ako primjerice nekome kažemo da je ružan, ma kako on objektivno izgledao, izrekli smo gadnu laž. Jer taj isti čovjek, ako nama i nije lijep ili ne odgovara standardima ljepote koji su podložni promjenama, lijep je onima koji ga vole. Tu sam činjenicu još kao dijete naučila u naizgled nevažnom doživljaju iza zgrade u kojoj danas stanujem. Jedan je čovjek, jako debeo, zapušten i meni ružan u svakom pogledu, stajao na rubu parka i sa smiješkom nešto pričao malom psu koji je stajao pred njim. Psić je sve više i više mahao repom i s toliko ljubavi gledao u toga čovjeka da se u njegovim očima mogla vidjeti ljepota i čistoća nesretnika kojega je malo tko mogao voljeti. Premda se tada nisam osjećala ni ružnom ni nevoljenom, u tom sam trenutku poželjela psa. Puno kasnije sazrjelo je vrijeme i dovela sam kući psića, malog jazavčara koji je svojom bezuvjetnom ljubavlju sve nas u obitelji naučio mnogim važnim stvarima. A što se istine tiče, nju treba izreći s ljubavlju i poštovanjem – onda tek postaje prava istina.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.