Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Čovjek i njegov pas - zauvijek zajedno

Prava se nemaju, ona se uzimaju. Život i smrt nikada nisu bili u našim rukama, premda često mislimo da jesu. Ja si ne mogu, ne želim i neću uzeti za pravo bez jako temeljitog raspitivanja kod stručnjaka, promišljanja i procjene svega što je za i protiv, prouzročiti smrt stvorenja koje još uvijek bez velike boli i muke nalazi radost u životu.
Objava 17. kolovoza 2021. 5 komentara 2014 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
U ovom pogledu krije se odsjaj vječnosti

Sigurno ste već negdje na internetskim prostranstvima pročitali priču koju ću ukratko ponoviti jer, ponavljanje je majka mudrosti, kažu. Neki starac putovao je planinom sa svojim konjem i psom. Zadesilo ih je nevrijeme, grom je udario u njih i oni su zajedno umrli. Budući da im nitko nije rekao da su mrtvi, nastavili su put kao da se nije ništa dogodilo. Uspon je bio dug, vrućina velika, a oni žedni. Došli su do velikih, lijepih vrata iza kojih se nazirao prekrasan krajolik, park kroz koji je tekao bistar potok. Starac se obratio čuvaru vrata i pitao kakvo je to mjesto. „To je raj“, odgovori on. Starac ga zamoli da ih samo načas pusti unutra kako bi utažili žeđ. No čuvar mu odgovori da on sam može ući, ali da životinjama ulaz nije dopušten. Žalostan i žedan, starac je nastavio put sa svojim vjernim pratiocima. Došli su do drugih vrata pored kojih je stajao drugi čuvar i radosno ih dočekao. Odmah ih je odveo do česme u vrtu iz koje je u izobilju tekla svježa hladna voda. Kada su utažili žeđ, starac je pitao kako se zove to mjesto. "Raj", odgovori mu čuvar. "Raj je bilo i mjesto pored kojeg smo malo prije prošli", rekao je starac. "Ne," odvrati čuvar Raja, "ono je bio Pakao. Kroz vrata pored kojih ste prošli ulaze oni koji ostavljaju svoje prijatelje u nevolji."

Kamo zapravo odlaze naši četveronožni prijatelji, pomoćnici i pratitelji kada se umore tako da više ne mogu ostati uz nas, kada repovi prestanu mahati, šape trčati, njuške njuškati…? Životinje pokreće isti Duh koji svima nama daje život. Životinje su Božja stvorenja, stvorena u ljubavi i prebrojana tako da nijedna ne nedostaje kada dođe vrijeme da nađu smiraj na Božjem dlanu. One su usklađene s prirodom i sa životom puno bolje nego mi, putnici prolaznici koji stalno nešto propitkujemo, tražimo, odbacujemo, prigovaramo pa i puno više od toga. Ipak, svaki čovjek ima ljudsku dušu koja je posebna jer je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju i ne umire zajedno s tijelom. Tako nas uči vjera. No ako i ne vjerujemo, u dubini svoga bića znamo da smo po nečemu posebni. Zato pri kraju ovozemaljskog putovanja često slutimo da nas nakon života ne očekuje kraj, nešto poput vječnog sna u mraku. Bez te slutnje koja se barem povremeno pretvara u unutarnju izvjesnost bili bismo tek igračke, visoko pozicionirane jedinke u hranidbenom lancu koji povezuje živa bića na zemlji.

Kad zaronim u duboke i prelijepe oči psa koji mi je odlučio uzvratiti pogled, ne vidim svjetove budućnosti i obećanje vječnog blagostanja, ali vidim puno više od puke želje da bude nahranjen, napojen, zaštićen od hladnoće i topline, siguran od opasnosti. Vidim onu posebnu, titravu svjetlost ljubavi koja se iskazuje kroz odanost i zahvalnost koje prelaze sve granice pukih prirodnih zakonitosti. Pas i ja pogledom dijelimo nešto dragocjeno i lijepo i sreću što smo to nešto pronašli. Ja to znam i imam mogućnost prenijeti riječima, dok pas to živi cijelim svojim bićem, bez uplitanja intelekta koji može biti izrazito ometajući faktor na ovim područjima. Ne znam kamo odlazi ta svjetlost kada dobre pseće oči jednom ugasnu. Možda u vječna lovišta kako je znala reći moja mama ili u svijet s one strane duge kako kažu ljubitelji životinja.

Danas ljudi drže puno kućnih ljubimaca. Ljubimci su se pojavili zajedno s mnogim drugim željenim stvarima uz onaj famozni višak proizvodnje koji nam omogućava toliko potrebno slobodno vrijeme i mnoge dodatke koji nisu nužni za puko održavanje života. Osobito pasa ima sve više u našim gradovima i naseljima. To može izazvati nevolje i za pse i za ljude. Mnogi napušteni psi završavaju u raznim skloništima i kod privremenih ili trajnih udomitelja kojih nikada nema dovoljno. U nedjelju navečer sam pogledala epizodu dokumentarca iz zagrebačkog gradskog azila za životinje. Azil nije na osobito dobrom glasu i pomislila sam da su niz zanimljivih crtica iz tog našeg „šinteraja“ snimili upravo zato da ljudima pokažu što i kako rade i da životinjama tamo nije strašno kao što se priča i prenosi na društvenim mrežama. I dok su mi se dosadašnji nastavci tog dokumentarnog mini-serijala svidjeli, u ovom me je potresao jedan događaj – primjer eutanazije koja, ako je možda i bila opravdana, nije bila dovoljno obrazložena.

Za životinje ne postoji palijativna skrb, barem ne onakva kakvu poznajemo kod ljudi. Zato uvelike ovisi o vlasnicima hoće li se brinuti za svog ljubimca do kraja, dok ne ugine prirodnom smrću, ma što taj termin značio, ili će, kada zaista više ne bude moguće odgađati, omogućiti životinji u mukama tu „blagu smrt“, što riječ eutanazija zapravo znači. Ta je situacija noćna mora velike većine vlasnika kućnih ljubimaca na koju pristaju zbog svega što im životinja za života pruža. Nije eutanazija uspavljivanje kao što ljudi vole reći, a valjda i misliti, eutanazija je eufemizam za nanošenje smrti, ona je naprasno dovršenje života uz najmanju moguću patnju stvorenja koje joj je podvrgnuto.

Kujica koju su dovezli u spomenuti azil bila je teže ozlijeđena ili bolesna, nije se mogla služiti stražnjim šapicama. Sjedila je i gledala u ljude bistrim očima očekujući pomoć. Nije to, po onome što sam mogla vidjeti, bila životinjica koja je trebala umrijeti bez pokušaja da joj se pomogne. Viđala sam pse kojima su stražnje šape bile oduzete ili im je nedostajala noga, jednome čak obje stražnje šape. Vidjela sam takve pse kako se kotrljaju više nego što hodaju ili trče dok se veselo igraju sa svojim vlasnicima i drugim psima. Vidjela sam i pse u posebnim, često priručno izrađenim invalidskim kolicima koja pridržavaju stražnji dio tijela. Možda će netko zamjeriti što se novac ulaže u takve stvari dok ima gladnih ljudi oko nas i drugdje u svijetu. No, koliko poznajem ljude, upravo oni koji vole svoje pse i ostale ljubimce i paze na njih, paze i na ljude i rado im pomažu, a često imaju i velike obitelji u koje se psi i ostali ljubimci lijepo uklapaju. Poznajem i čovjeka koji je volonterski vlastitim automobilom prešao preko cijele Europe kako bi prevezao psa oduzetih stražnjih nogu udomiteljima koji su se javili iz sjeverozapadne Njemačke. Zbog svega toga sam uvjerena da pas koji ne može stati na stražnje noge ne bi trebao biti samo tako otpisan kao malena ljepotica iz emisije. Ništa nisu rekli o karakteru njezinih ozljeda i mogućnostima ozdravljenja, veterinar je samo rekao da on mora, premda to nikako ne voli, u ovakvim slučajevima izvršiti eutanaziju. Vjerojatno i jest morao po nekom protokolu institucije u kojoj radi, no uvijek postoje i druge mogućnosti koje se mogu iskušati prije ove službene, a to, barem prema prikazanom, nije bilo učinjeno.

Zanimljivo, izjava da se MORA izvršiti eutanazija može se često čuti i od laika. „Zašto ne date uspavati toga psa, da se ne muči?“ rekao je prije više od četvrt stoljeća netko kome nije bilo teško zaustaviti automobil na cesti kako bi izrekao prijekor i savjet mojoj sestri koja je našeg nesretnog jazavčara držala za rep i tako ga vodila u šetnju jer je neko vrijeme bio djelomično paraliziran. Jazavčari su živahni, a stepenice u našoj kući su bile strme pa je ta kombinacija izazvala uklještenje živca u šestoj godini njegovog života. Tada je naš Atos zajedno s ljubaznim veterinarom prošao kroz životno važnu bitku za uporabu svojih (pre)kratkih nožica, a kasnije je živio gotovo do šesnaeste godine, uz rijetke povremene doze neurobiona i šubove kostobolje koji ga nisu spriječili ni u čemu pa tako ni u omiljenoj zanimaciji lovačkog psa jamara – kopanju rupa na obližnjoj livadi. Taj netko kome nije bilo teško zaustaviti automobil u prometu kako bi spriječio „mučenje“ životinje oduzeo bi psu devet godina života od kojih osam uglavnom lijepih i jednu malo gorču, onu posljednju.

Nedavno je sličan savjet dobio i moj muž od prodavačice iz obližnje trgovine. Naša crna ljubimica Nera prvoga je svibnja navršila šesnaest godina i sada zbog srastanja kralježaka sve teže pomiče stražnje šape. Jasno mi je da netko tko je vidi prvi put može pomisliti da se pas muči zbog našeg nemara, no pitam se ipak zašto ljudi sebi uzimaju za pravo suditi o bitnim stvarima kao što je život, makar to bio život malog, prastarog psića koji se očito bliži kraju. Zna li taj netko kako je Neri kod kuće, kako lijepo jede i spava, laje i igra se, kako još uvijek uredno vrši nuždu vani, bez obzira na to šepanje? Zna li taj netko koliko bi se priča i romana moglo napisati o više od 16 godina, 16 puta 365 dana i malo više neprekidnog suživota s našom lajavom princezom miješane krvi? Može li netko tko na trenutak ugleda šepavog psa (koji, usput budi rečeno, još uvijek samostalno hoda) stvoriti mišljenje i o psu i o vlasniku? Naravno da može, uzima si pravo suditi o nečemu o čemu realno ne zna ništa. Prava se nemaju, ona se uzimaju. Život i smrt nikada nisu bili u našim rukama, premda često mislimo da jesu. Ja si ne mogu, ne želim i neću uzeti za pravo bez jako temeljitog raspitivanja kod stručnjaka, promišljanja i procjene svega što je za i protiv, prouzročiti smrt stvorenja koje još uvijek bez velike boli i muke nalazi radost u životu. A netko je takvu odluku u stanju donijeti samo tako, nakon nekoliko sekundi, bez straha, bez ljubavi i poštovanja prema životu koji, premda se polako gasi, još uvijek prkosi ledenom zagrljaju sestrice Smrti. To mi je teško shvatljivo i još teže prihvatljivo.

* * *

Moja priča o psima, onakva kakva se priča djetetu prije spavanja, glasila bi ovako nekako: „Čovjek je bio sam, jadan, bijedan i uplašen i molio je Boga da mu pomogne. Bog ga je uslišao i poslao vuka da mu bude dobar i pouzdan pratitelj i pomoćnik u opasnostima i u radostima, da odagna strah od tame iz koje vrebaju oči skrivenog neprijatelja. Tako je vuk pripitomio čovjeka, a čovjek zadržao vuka, pretvorio ga u psa s bezbroj lica i oblika, svog najboljeg prijatelja među prekrasnim Božjim stvorenjima.“ Volim misliti da je tako nekako bilo. No možda se dogodilo i drugačije. Možda je neki pradavni vuk polako ispuzao iz šume privučen mirisom hrane koju je čovjek pripremao i, umjesto da je pokuša oteti na silu, zatražio malo za sebe na neki način koji je čovjek razumio i ispunio mu želju. Odonda su čovjek i vuk lovili i puno toga radili zajedno i postali veliki prijatelji, dijeleći puno više od ponekog komadića hrane.

Ima i puno ružnih priča o psima koje ne bih pričala djetetu, priča o cijelim narodima koji ih mrze, kao i o pojedincima koji su prekršili pradavni savez pa pse, bez prisile izazvane ekstremnom glađu, koriste kao hranu. Ili još gore, priče o tome kako pseća čežnja da ostanu s ljudima i budu im dobri privlači ono najružnije i najgore što se u pojedincima može naći. Možda je i kujica, mala pekinezerica zbog koje sam sve ovo napisala, bila ranjena u takvom neravnopravnom okršaju. Ili ju je udario auto nesmotrenog vozača. Na kraju je, tražeći pomoć, završila na pogrešnom mjestu. A mene je dan kasnije rano ujutro probudila mučnina zbog onoga što joj se dogodilo. Pas je „samo“ životinja, no on svojim postojanjem pruža priliku ljudima da pokažu koliko su se uzdigli od svojih najnižih nagona i strasti i dokle su se popeli na ljestvici nemjerljive ljubavi prema svemu stvorenome.

  • Hari:

    "Pas je „samo“ životinja, no on svojim postojanjem pruža priliku ljudima da pokažu koliko su se uzdigli od svojih najnižih nagona i strasti i dokle su se popeli na ljestvici nemjerljive ljubavi prema svemu stvorenome." Predivno i istinito!

  • WIRRULINA:

    Prelijepi članak pun poštovanja života i živih bića. Naravno da će se pojaviti i svakojaki komentari, ali nedugo sam pročitala jedan komentar gdje piše: ima dvije vrste ljudi . One druge vrste se jako sramim. I to je ono što ... prikaži još!o je istina. Čestitka autorici članka.

  • Konstantinos:

    Prekrasan tekst. Mi smo tragicnim slucajem izgubili naseg voljenog psa prije 2 tjedna na ljetovanju. Golemi gubitak i neizmjerna bol jer je bio ravnopravni clan nase obitelji. Veliki sok i tragedija i jos veca praznina nakon njegovog odlaska.