Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Gusjenice i leptiri

Sjećam se dana kada sam negdje pročitala strašnu misao: „Škola je mjesto na koje dolaze prekrasni šareni leptiri, a iz nje gmižući izlaze ružne debele gusjenice.“
Objava 13. travnja 2021. 0 komentara 222 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Leptir u meni

Ponekad nas poruke iz našega okruženja natjeraju da temeljito preispitamo  svoje životne stavove. Sjećam se dana kada sam negdje pročitala strašnu misao: „Škola je mjesto na koje dolaze prekrasni šareni leptiri, a iz nje gmižući izlaze ružne debele gusjenice.“ Nisam jako osjetljiva na ovakva poopćavanja, ali ova pomisao užasnula me je do dna duše i natjerala na dugotrajno razmišljanje. Radim li i ja na proizvodnji gusjenica? I to ni manje ni više nego gusjenica koje su nekakvim obrnutim procesom nastale od leptira, ljudskom oku najljepših stvorenja iz svijeta kukaca…

Voljela sam ići u školu. U školi sam naučila prekrasne stvari. Volim i raditi u školi. Nadam se da će se poneko današnje dijete možda jednom u budućnosti s radošću prisjećati ne mene, nego nečega što sam mu dala. Možda čak i jedinice, ako je bila opravdana u nekom trenutku i nosila korektivnu poruku, a to je ono čemu niže ocjene služe. Ja se nekih svojih loših ocjena još uvijek sjećam – ne zbog srdžbe na one koji su mi ih dali, premda se i to ponekad znalo dogoditi, nego zbog onoga što su u meni pokrenule. Jedinica iz tablice množenja u drugom osnovne pokazala mi je da neke stvari, ma kako teške bile mom lepršavom mozgu, treba naprosto naučiti. A otkrila mi je i činjenicu da je moj tata zainteresiran za proces mog školovanja. Dotad se nije miješao u taj obiteljski resor koji je prepuštao mami, no nekoliko dana i tjedana nakon tog „fijaska“ morala sam svakodnevno, nakon što bi se vratio s posla, odgovarati na pitanja koliko su osam puta sedam ili šest puta osam i slična. I upalilo je, na kraju sam donekle naučila tu dosadnu stvar koja se kasnije pokazala nevjerojatno korisnom.

Naučila sam uz svoju tadašnju učiteljicu još jednu lekciju, onu o predrasudama i njihovom utjecaju na dječju psihu, onako iz prve ruke. Sjedila sam naime pored svoje prijateljice Nadice, najbolje učenice u razredu. I kada sam konačno dobila peticu iz diktata tablice množenja, učiteljica je bila tako sigurna da sam prepisivala da me je sljedeći put stavila na drugo mjesto. Još se danas sjećam kako sam se loše osjećala tamo, kao na nekoj vjetrometini i preznojavala se od muke tražeći odgovore na brzo postavljana pitanja. Blokirana do dna zdravog razuma jedva sam dobila dvojku što je učiteljici bio krunski dokaz za teoriju o mom prepisivanju. Nije mi se dalo učiti i imala sam više četvorki nego petica u učeničkoj knjižici te godine, ali prepisivala nisam jer mi je to bilo neugodno, a osim toga, najiskrenije, i bojala sam se. Jesam li u tom trenutku bila leptir kojemu je netko otrgnuo krila i gurao ga u zdepasto tijelo gusjenice? Najodlučnije izjavljujem, a mogu i potpisati da nisam. Nije mi bilo ni lijepo ni ugodno u tom drugom razredu, ali preživjela sam ga bez štetnih posljedica. Učionica mi je ostala u sjećanju kao mračna špilja u kojoj je vladao oslabljeni sipljivi zmaj sputanih čarobnih moći. No put od kuće do škole i natrag i dalje je bio predivan, kao i igre u parkovima i šetnje i planinarenje obližnjim i malo daljim šumama i planinama. Ni knjige nisu izgubile svoju magičnu privlačnost zato što je neke od njih trebalo ukalupiti u lektire koje nisam voljela. U meni je, jednako kao i prilikom buđenja u život nekoliko godina ranije, bio i ostao onaj leptir ili, još bolje, ona u letu poludjela ptica koju je Dobriša Cesarić tako uspješno prizvao u život i usadio je u svijest meni i mnogima koji možda površnom promatraču na prvi pogled izgledaju poput jadnih, gmižućih gusjenica.

Ipak sam se nad rečenicom o gusjenicama duboko zamislila. Promjena koja se događa tijekom školovanja stvarna je i ne možemo se praviti da je nema. I sama sam se kao dijete bojala te promjene. Moja mama je često spominjala kako sam puno puta ponovila da ne želim odrasti. I zaista nisam to željela. Željela sam biti ono što sam bila, a bojala sam se da ću se pretvoriti u nešto drugo, sivo i dosadno. Nije mi palo na pamet da moji roditelji, djedovi, bake, stričevi i tete i poneki drugi poznanici koji su već bili prošli kroz tu zastrašujuću preobrazbu nisu bili nimalo dosadni, isušeni iznutra i uvijek ozbiljni. Gledala sam samo maske slučajnih i površnih poznanika, prolaznika koji su svoju dubinu poput ledenjaka skrivali u vodi na kojoj su plutali. Sjećam se vlastite radosti kada sam konačno shvatila da odrastanje nije ono čega sam se bojala, naprotiv, da ono donosi sa sobom vrlo korisne alate za život. Uistinu, nisam se više mogla u toploj sobi igrati Robinzona koji na pustom otoku bere kokose i kruhovac niti putovati sa psećom zapregom na sjeverni pol loveći snježnice i sobove za hranu. Tu mi je živa mašta s vremenom ipak pomalo zakazala, ali sam zato mogla početi stvarati druge lijepe stvari i uživati u sve većoj slobodi koja mi je bila potrebna.

Ako danas netko u meni vidi gusjenicu, to je zapravo njegov kafkijanski problem. A na pitanje s početka teksta odgovor je došao sam od sebe nakon više mjeseci povremenog razmišljanja. Odjednom mi je na pamet pala spasonosna riječ – socijalizacija. Proces kroz koji prolazi svako ili gotovo svako ljudsko biće. Kad bolje razmislim, nikome ne bih poželjela da zauvijek ostane leptir kakav je bio na ulazu u školu prvoga dana nastave u prvom razredu. Postao bi ili puno preosjetljiv na svoje okruženje ili bi odrastao sebično razmažen na onaj način koji se kod djece s lakoćom podnosi, ali se kod starijih osuđuje kao nedostatak. Ulazak u školu zapravo jest početak preobrazbe, ali ne u lošem smislu. Mi ljudi smo kao vrsta opstali i postali ovo što sada jesmo zahvaljujući zajedništvu. Zajedno smo jači. Zajedno mijenjamo svijet oko sebe. Zajedno gradimo novo. Zajedno prolazimo kroz nevjerojatnu preobrazbu, svatko za sebe, ali utječući jedan na drugoga. Da bismo to mogli, trebamo se odreći dijela svoje slobode, velikog dijela koji dajemo društvu ako nismo odlučili živjeti u robinzonskim uvjetima. Proces odricanja od te primarne slobode i postepenog ulaska u društvo naziva se socijalizacija. Ona ne treba utjecati na ono što čuvamo u sebi i do čega gotovo uvijek, uz manje ili više truda, možemo doprijeti.

Institucionalno školovanje se danas čini sve manje potrebnim. Škola se sve češće doživljava kao svojevrsna kočnica, ometajući faktor u životu djece i mladih koji su budući odrasli ljudi. Ipak, ma kakve te institucije bile, one prenose zajednička znanja, iskustva i vještine kroz vrijeme koje neprestano teče i sve nas nosi sa sobom. I ne, škola ne proizvodi gusjenice. Gusjenice nastaju kada netko prekrasnog šarenog leptira u sebi stjecajem nesretnih okolnosti zamijeni zdepastom gusjenicom. Mogu u tom procesu svoj obol dati i škola i roditelji i društveno okruženje. Toga je uvijek bilo i bit će. No i te gusjenice su zapravo leptiri na čekanju – doći će dan kada će dopustiti da kroz pukotinu na tvrdoj kori lutke izađu prekrasni krilati cvjetovi i vinu se prema nebeskim visinama, samo tako, poput meni drage u letu poludjele ptice.

 

Dobriša Cesarić: Poludjela ptica

 

Kakvi to glasi čuju se u mraku,

Nad noćnim poljem, visoko u zraku?

Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:

Jedna u letu poludjela ptica.

 

Nadlijeće sebe i oblake trome,

S vjetrom se igra i pjeva o tome.

Svu svoju vjeru u krilima noseći,

Kuda to leti, što bi htjela dòseći?

 

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?

Kad bude hladno, da se u njem grije.

Ko li te posla pjevati u tminu?

Sleti u nižu, u bolju sudbinu.

 

Ne mari za to poludjela ptica.

Pjeva o vjetru što je svu golica.

A kad je umor jednom bude srvo,

Neće za odmor nać nijedno drvo.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.