Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Imati djecu

Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas, I premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, Jer, ona imaju vlastite misli. Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše, Jer, njihove duše borave u kući od sutra koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima. Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas. Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer. Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele. Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko. Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću; Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje. (Kahlil Gibran)
Objava 27. srpnja 2021. 0 komentara 594 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše. Jer njihove duše borave u kući od sutra koju vi ne možete posjetiti čak ni u svojim snovima. (K. Gibran)

Razmišljala sam o djeci. Na promišljanje me je potaknuo članak o tome kako ljudi i bez djece mogu biti sretni i zadovoljni. To je nešto u što nimalo ne sumnjam, jednako kao što ne osuđujem one koji zbog svog izbora nemaju djecu. Moja mama je uvijek ponavljala da ne zna kako bi živjela da nije rodila nas troje i to je, osim poticaja, stvaralo i pritisak na mene, osobito kada sam prešla dvadeset i petu pa su počele priče o biološkom satu koji otkucava, o usamljenoj starosti bez vlastite djece i svemu ostalome što s tim pričama ide. A ja naprosto nisam naišla na oca svoje djece do svoje dvadeset i sedme. Danas mislim da određeni blagi pritisak, možda više poticaj na tom području nije loš, ali da s time također ne treba pretjerivati jer imati djecu pod svaku cijenu nije nešto za čime bismo trebali težiti. Život je složeniji od toga i potrebno ga je osluškivati.

Neki ljudi svjesno i namjerno nemaju djece. Osobita je među njima skupina onih koji su se zavjetovali na način života koji isključuje potomstvo kako bi mogli služiti Bogu i ljudima na poseban način. Umjesto dubokog poštovanja koje zaslužuju ti ljudi ako se samo malo bolje pogleda njihovo samovoljno odricanje od uobičajenih aspekata života i razlozi za njega, često su izloženi javnoj agresiji i sramoćenju. Ipak, naši svećenici i časne sestre, kao i posvećene osobe mnogih drugih religija, ako su ispravni i čestiti, a većina njih svakako jest, neće se obazirati na ono što drugi kažu, nego nepokolebljivo raditi ono na što su pozvani. No ovo nije članak o celibatu i posvećenom životu pa se vraćam na temu imanja i ne imanja djece kod nas „običnih“ smrtnika, hodočasnika između Neba i Zemlje.

Može li sama činjenica da imamo djecu biti izvor trajne sreće i zadovoljstva, unatoč svim poteškoćama koje na putu roditeljstva susrećemo? Naravno da može, ali i ne mora. Ovisi od situacije do situacije, od čovjeka do čovjeka, od obitelji do obitelji. Uvjet za sreću ionako nikada nije posjedovanje ili imanje nečega, iako ono može utjecati na osjećaj ispunjenosti pa i zadovoljstva i na kraju krajeva, sreće. Osjećaji zadovoljstva i ispunjenosti nisu trajni niti postojani, a sreća je dar, moramo čekati da se ona pojavi, a to čekanje često završi poput očekivanja Godota – izgubi se u samome sebi.

Znanstvenici, autori studije u gore spomenutom članku su zadovoljstvo životom kod ljudi bez djece istražili na primjeru 1000 osoba koje uopće nisu željele imati djecu. Isključili su, dakle, osobe koje iz zdravstvenih razloga nisu mogle imati djecu i one koji su ih iz nekog svog razloga željele i namjeravale imati kasnije. Rezultat je bio očekivan i razumljiv. Ti ljudi nisu nezadovoljni svojim životom, a ako i jesu, to nije uvjetovano neimanjem djece. Poznajem više ljudi koji žive bilo sami bilo u paru, bez potomstva. Naravno, ne mogu znati jesu li ti ljudi u nekom razdoblju života priželjkivali djecu pa se zatim pomirili s činjenicom da ih neće imati ili ih možda nikada nisu ni željeli. To su toliko intimna pitanja da čovjek teško može na njih iskreno odgovoriti i samome sebi, a kamoli u nekakvoj anketi.

„Plodite se i množite i zemlju napunite“ rekao je Jahve Bog Noi na početku 9. poglavlja Knjige Postanka, nakon što je Noina obitelj zajedno s parovima svih živih bića sklonivši se u arku preživjela veliki potop. Puno kasnije Bog je praocu Abrahamu obećao sina od kojega će nastati potomstvo brojno poput zvijezda na nebu. Ni Abrahamova visoka dob ni neplodnost njegove žene Sare nisu stali na put ispunjenju toga obećanja. Potomstvo je jako važno za svako ljudsko društvo, zato se o tim temama progovara u svetim spisima svih religija. No kako se priče i pouke iz svetih spisa prenose u praksu, stvar je pojedinog naroda ili veće društvene skupine. Otvorenost životu nije nepoznat pojam onima koji žive u crkvenom braku u našim krajevima. Slične stavove, preporuke i zapovijedi možemo naći i u drugim vjerama, tamo gdje se religija nužno susreće sa svakodnevnim životom.

Iz prirode koja nas okružuje možemo naučiti puno o samima sebi. Spolni nagon možemo promatrati kod mnogih životinjskih vrsta. On je vrlo jak pokretač i ako ga čovjek nije u stanju obuzdati i podrediti svom socijalnom, emocionalnom i racionalnom biću, može izazvati puno zla na svim razinama društva. Pažljiviji uvid u primarne nagone među kojima je i spolni pokazuje nam da su oni ugrađeni u sva živa bića na zemlji jer bez njih ona ne mogu opstati. Nagoni nas tjeraju da pijemo, jedemo, izbjegavamo opasnosti raznih vrsta (ta tri nam omogućavaju održavanje vlastitog života), a uz njih je i spolni nagon koji živo biće tjera na očuvanje vrste kroz stvaranje što brojnijeg potomstva. Taj nagon za održanjem šire zajednice postoji, naravno, i kod organizama koji se bespolno razmnožavaju. Kada toga ne bi bilo, zemlja bi bila pusta i prazna.

Premda ne bih uspoređivala čovjeka s biljkama i životinjama, činjenica je da mi kao vrsta posjedujemo sve te nagone u većoj ili manjoj mjeri i moramo naučiti s njima izaći na kraj u skladu sa svojim ljudskim dostojanstvom: najesti se i napiti bez da jelo i piće otimamo drugima od usta, izbjeći opasnosti bez da druge gurnemo u propast iz koje izvlačimo sebe, imati potomstvo bez slijepog pokoravanja spolnosti koja bez samokontrole i određene društvene regulacije često prelazi u razuzdanost opasnu po nas i po druge. Svemu tome težimo, sve to u velikoj mjeri uspješno obavljamo zato što smo društvena bića koja osim o sebi razmišljaju i o drugima. Obuzdavanje prirođene proždrljivosti na svim područjima nažalost nam često ne ide dobro od ruke. No snažno društveno djelovanje i stvaranje socijalnih struktura društva omogućava i razvoj nadgradnje, svega onoga što je iznad razine primarnih i većine ostalih nagona, a upravo to ljudi uvijek cijene. Svi mi težimo za ljepotom, mirom, skladom izvana, ali i za dubokom i iskrenom duhovnošću koja može prožeti gotovo sve trenutke našeg postojanja ako joj dopustimo da nas vodi. Uvijek je bilo ljudi koji su beskrajni mir i nezemaljsku ljepotu u sebi zadržavali i u najtežim i najstrašnijim situacijama koje su se događale kroz povijest čovječanstva.

Da se vratimo na priču o djeci. Sasvim racionalno gledano, imati djecu nije osobito korisno. Čovjek se rodi na zemlji, proživi svojih nekoliko desetljeća života i umre. Ako je imao svoju djecu, ona će sjećanje na njega vjerojatno čuvati dok sama ne umru, a dio toga će možda prenijeti svojim potomcima, ako ih budu imali. Tako će se malo odgoditi neminovan pad u zaborav koji svakoga od nas čeka. Na kraju krajeva, ništa nije vječno, ni zemlja ni sunce pa ni sam svemir, sve se komeša, pomiče, mijenja, nestaje i opet pojavljuje. Uistinu, nastavak obiteljske loze sam po sebi naizgled nema nekog velikog smisla. Ali ja vjerujem da postoji drugi razlog za tako snažnu želju za potomstvom, a to je sam život, bez razmišljanja o njegovom početku ili kraju. Vjerujem da treba naprosto živjeti, učiniti s tim svojim životom koji nam je darovan najbolje što smo u stanju učiniti i oko toga nastojati neprestano, do posljednjeg izdaha. Ako to uključuje rađanje, posvajanje, udomljavanje djece, onda ćemo dati sve od sebe da njih, svoje bračne drugove i same sebe održimo u najboljem mogućem stanju duha i tijela kako bismo svi zajedno mogli nešto doprinijeti čovječanstvu. Kap u moru ili kap u slapu, kap u rijeci ili kap u jezeru, svejedno, svaka kap je neizmjerno važna za cjelinu. Ako nemamo djece, djelovat ćemo sami ili s obitelji ili sa svojim životnim drugom u toj istoj misiji, nimalo manje vrijedni zbog toga što nismo na svijetu produžili rok postojanja svoga genetskog materijala. Mnogi ljudi bez vlastite djece učinili su i čine mnoga dobra za svoju okolinu i nisu zaslužili kritiku zbog onoga što se nekima čini njihovim neprikladnim izborom. Pogrešku čine jedino ako žive takvim životom zbog vlastite sebičnosti i samoživosti. No čak i ako je tako, pitanje je kakva bi bila njihova djeca kada bi ih imali. Često se čuju izjave kako bi bolje bilo da neki ljudi nisu nikada ni rodili djecu. Koliko je u tome istine, nisam sigurna. Čovjek je biće koje se mijenja pa se ponekad i ti ljudi uz djecu promijene na bolje. A ponekad se dogodi da upravo ti ljudi, naizgled nesposobni za roditeljstvo, život daju prekrasnoj djeci koja u budućnosti donose plodove svojoj obitelji i svima oko sebe.

Znamo iz onih osnova povijesti koje smo upili tijekom školovanja da je u prošlosti bilo velikih i moćnih civilizacija koje su u jednom trenutku svoje moći i slave posustale i zauvijek nestale s lica zemlje. O nekima ne znamo gotovo ništa, o nekima malo više, no povezuje ih činjenica da su nestale, naizgled trenutno – puf, danas ih ima, sutra ih nema. No povijesna istina je da su se ti procesi propadanja odvijali postepeno, često i kroz više desetljeća ili stoljeća. Ljudi su u njima naučili živjeti u izobilju i relativnoj sigurnosti. Obranu države i neke nepoželjne poslove postepeno su preuzimali strani doseljenici. Pritisci na granice koje su im izgledale zauvijek zacementiranima povećavali su se, vanjski narodi gladni kruha koji se nisu uspjeli miroljubivo približiti izvoru blagostanja otkidali bi dio po dio, stopu po stopu. Na kraju bi ti žilavi i otporni vanjski narodi naprosto zamijenili kilavo stanovništvo oslabljeno dugim razdobljem relativnog blagostanja. Nešto takvo se dogodilo i sa Starim Rimom. Golema i visoko civilizirana država propala je, a njezine su tekovine preuzeli „divljaci“ koji nisu znali za vilicu i žlicu. Oni su postepeno stvorili novu civilizaciju koja je niknula iz stare i proširila se na nova područja obiju Amerika i Australije, a donekle i po starom dijelu svijeta, Africi i Aziji. Danas je Europa, kolijevka te civilizacije, na zalasku. Ona je još uvijek moćna i blagostanje je u njoj veliko, ali mnogi procesi i pojave pokazuju da je budući kraj blizu. Kada i kako, to nitko još ne zna. Ne mogu ući u dublju analizu ovoga što sam rekla, ali mogu iznijeti jednu tvrdnju koju su istraživači prošlosti primijetili – u svakoj od ranije spomenutih civilizacija prije propasti se, osim raznih drugih dekadentnih pojava, dogodio i velik pad broja rođene djece. Paradoksalno, čini se da blagostanje i djeca u većem broju nisu spojivi.

Ne bismo trebali svoj život zagorčavati onim što ne možemo promijeniti, procesima koje teško možemo makar malo usporiti. No zato uvijek možemo živjeti, ponekad i uživati u sadašnjem trenutku. Dogodila se „propast“ danas ili za dvjesto godina, zapravo je nebitno. Bitan je život koji nam je dan, na čiji smo razvoj donekle mogli i možemo utjecati svojim izborima.

Željeli mi djecu ili ne željeli, prije ili kasnije spoznat ćemo čudo u svakom rođenju koje se oko nas događa. Ako pažljivo gledamo i razmišljamo, vidimo čudo u svakoj biljci koja niče i u svakom stvorenju koje se rađa, a osobito u rođenju djeteta. Svako dijete je čudo koje je toliko uobičajena pojava svuda oko nas da ga često ne doživljavamo takvim dok nismo izravni sudionici njegovog rađanja i rasta. Upravo zbog tog čuda nad čudima zahvalna sam na svojoj velikoj i davnoj želji da jednom imam djecu. Njihov dolazak, tako poseban, nevjerojatan i prekrasan, omogućio je da doživim bezbroj lijepih i manje lijepih, ali uvijek značajnih trenutaka, a na kraju i onaj drhtaj u ruci strijelca u trenutku kada dođe vrijeme za njihov odlazak. Taj moj izbor, ta želja je savladala sve stvarne strahove i nestvarna strašila s kojima sam se susrela na putu. Želja je to koja nije ispunjena snagom mog vlastitog djelovanja, premda je i ono imalo udjela u svemu. Moja djeca nisu moja djeca, ona ne pripadaju meni kao vlasništvo, osim po krvi i mesu koje nasljeđuju. Snaga života koja buja u njima nije moja niti suprugova, nego njihova i proširit će se u novi život, bili oni blagoslovljeni vlastitim potomstvom ili ne. Božja ekonomija u koju čvrsto vjerujem ne poznaje vlasništvo, proizvodnju, uspone i padove, bankrote i vrhunce uspjeha. U Bogu živimo, i mičemo se, i jesmo – mi i naša djeca, naši roditelji, braća i sestre, svi koji su jednom, izbačeni rukom Strijelca, našli privremeno sidrište upravo ovdje gdje jesmo.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.