Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Ispovijed – strah i trepet ili milosni dar?

Ispovijed, sakrament pomirenja, kao i ostali sveti sakramenti koji su vidljiva prisutnost nevidljivog Boga u našim životima, unatoč uronjenosti u nesavršenstvo svijeta ostaje blistavo čist u očima onih koji su prepoznali njegovu bit.
Objava 17. veljače 2021. 1 komentara 458 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Budimo kao djeca jer njihovo je kraljevstvo Nebesko

Danas započinje korizma, četrdesetodnevno vrlo intenzivno razdoblje iščekivanja Kristove muke i uskrsnuća, najjače vrijeme liturgijske godine –vrijeme pripreme za najveći kršćanski blagdan – Uskrs.

Pepelnica ili Čista srijeda je dan koji vjernici dočekuju svjesni značaja onoga što slijedi, središnje proslave pobjede života nad smrću, svjetla nad tamom, koje se spominjemo već gotovo dva tisućljeća. U prethodnim danima mnogi su se ispovjedili, a samu Pepelnicu obilježavaju postom, nemrsom, molitvom, razmatranjima, izabranom pokorom ili odricanjem koje će prakticirati do kraja tog vremena i na mnoge druge načine koji su ili uobičajeni ili su ih oni sami odabrali. Vjernici ne hodaju uokolo blijedi od gladi i označeni pepelom na čelu, premda su pepeljanje primili kao znak početka razdoblja obilježenog dubljim promišljanjima i pokorom. Nije to blagdan koji se slavi u dijelu života koji okrećemo prema svom okruženju, to je dan poniranja u sebe samoga, potrage za vlastitom čežnjom, bez povlačenja među zidine nekog suvremenog samostana, u osamu ćelije koju mnogi izmučeni tegobama svoje svakodnevice nehotice i priželjkuju. Dan protječe kao svaki drugi, možda bez ručka ili večere, ali naizgled po svemu jednak i nimalo bolji ili lošiji od prethodnog karnevalskog dana, dana masnih krafni i one osobite živosti koju u svakodnevicu unose živopisne maske, neuobičajena odjeća i neobuzdana životna radost.

Taj tihi unutarnji hod teško je zamisliti i još teže sprovesti u djelo bez ispovijedi koja je svojevrstan uvod u to koračanje. Ono nas mami nečim dobrim, nekim novim prilikama koje izranjaju pred nama, premda naizgled u starom, možda i otrcanom ruhu. No, ma kako malena bila razlika koju nam donose, ona, ako te prilike ne propustimo, postaje neizmjerno dragocjena za naš duhovni život. Ipak, danas ne želim pisati o tom putu, nego, kako naslov kaže, o iskustvu ispovijedi koja mnogima predstavlja velik problem, ponekad i teško savladivu prepreku zbog koje se ne usude proći kroz otvorena vrata Doma koji ih doziva.

Nije jednostavno odgovoriti na pitanje postavljeno u naslovu. Obično se odgovori na slična pitanja kriju između dvije krajnosti. Ja vjerujem, gotovo bih mogla reći da znam da je ispovijed, taj sveti sakrament, prilika i dar s neba, premda ga osrednja ili loša izvedba može učiniti ne manje vrijednim, nego naizgled manje korisnim i djelotvornim. Ono o izvedbi odnosi se na dvije ljudske strane u toj priči – na svećenika koji ispovijeda i na vjernika koji se ispovijeda. Treća, najvažnija strana, Isus, Bog koji je vlastan na zemlji otpuštati grijehe, ne može pogriješiti jer zna što je bilo, što jest i što će biti. Moja mama je često ponavljala priču o starom ljubaznom svećeniku koji je došao blagosloviti našu obitelj i kada ga je u razgovoru pitala o ispovijedi, odgovorio joj je da je on Božja slušalica, poput telefona. Sluša što mu pokornik govori i samo prenosi dalje.

Mnogim ljudima, vjernicima koji su odrasli u vjerničkim obiteljima, ispovijed je sam po sebi razumljiv sastavni dio života. I oni imaju svoje putove i svoje životne uspone i padove, no problema sa samim činom ulaska u ispovjedaonicu nemaju. Među njima je i manje onih koji imaju loša iskustva s ispovijedanjem. Osim toga, oni znaju kako postupiti ako se problem dogodi, znaju da imaju mogućnost izbora ispovjednika i znaju pravila kojih se ispovjednici, ali i oni sami, moraju držati. Svoje probleme, ako do njih dođe, ispravno procjenjuju i po potrebi rješavaju unutar župne zajednice.

U današnjem vremenu kada svi sve mogu, moraju i smiju mnogi „povremeni korisnici“ se žale na svećenike koji su po njihovom mišljenju prestrogi, preoštri, ne poštuju njihovu intimu, gnjave oko stvari koje nisu nikakav problem i uopće, najbolje bi bilo da ispovijedi niti nema jer, zašto bismo mi uopće trebali pričati svoje grijehe kojih se ne možemo pravo ni sjetiti ili mislimo da ih nema nekom tamo liku sakrivenom u ormaru koji već na prvi pogled odiše klaustrofobičnim ugođajem. Imaju i svećenici svoje događaje s neobičnim namjernicima. Sjećam se priče o nekom mladiću koji je svećeniku rekao nešto kao: „Oš il' neš dat oprost grijeha? Ako neš, idem drugom koji će dati.“ I morao je, naravno, otići i pokušati kod drugoga jer se očito radilo o nečemu za što se oprost ne može samo tako dobiti. To je jedan od čestih nesporazuma između povremenih pokornika i svećenika koji baš i ne mogu učiniti sve što oni prvi traže od njih jer se, gle čuda, drže pravila koja im omogućavaju da već stoljećima pomažu ljudima u nevolji. Na kraju krajeva, nitko nikoga ne tjera da uđe u ispovjedaonicu, a ako ljudi uđu, trebali bi znati osnovne stvari ili pristojno dopustiti ispovjedniku da ih pouči. Samo tako postoji šansa da iznenada ili s vremenom na ispovijed počnu gledati drugačije, ne kao na nabrajanje onoga za što misle da svećenik treba čuti, nego na svetinju, na sveti sakrament što ispovijed i jest.

Ja sam svoju pouku o ispovijedi prolazila godinama. Koliko je tu bilo zamuckivanja, povremene nelagode, lijepih i manje lijepih doživljaja, susreta sa svećenicima koji su mi bili nepoznati i svjestan izbor nekih koje poznajem jer mi se čini jednostavnije ispovjediti nekome tko je već donekle upućen u moj život, nego nekome tko mi je potpuni stranac. Po tom pitanju također ima različitih izbora. Neki se ne žele ispovijedati u svojoj crkvi jer im je neugodno govoriti svoje grijehe onima koje poznaju. No sakrament pomirenja nije vezan uz pripadnost župi pa čovjek može mirno otići onamo gdje možda može dobiti ono što traži. Ja sam sve što mi je trebalo uvijek uspijevala naći kod salezijanaca. Jednom sam jednoj mladoj poznanici rekla da bih ja, kad bih tako razmišljala, morala staviti papirnatu vrećicu na glavu svaki put kada naiđe svećenik kod kojega sam se ispovijedala. Kada sam razgovarala s djecom koja su se pribojavala ispovijedi, objašnjavala sam im da je to poput odlaska liječniku. Ne želiš ići k njemu, ne želiš da te pregledava, ali moraš jer te nešto boli, Nakon što ti propiše lijek, ozdraviš i sretan si što si tamo bio. Slično je i ovdje.

Sakrament pomirenja kao i ostali sveti sakramenti koji su vidljiva prisutnost nevidljivog Boga u našim životima, unatoč uronjenosti u nesavršenstvo svijeta ostaje blistavo čist u očima onih koji su prepoznali njegovu bit. On je neprepoznato čudo, poput rođenja djeteta koje začeto u majčinoj utrobi dolazi na svijet – potpuno novo, neponovljivo biće, predivno u svojoj savršenoj ljepoti, uza sve očite nedostatke i slabosti. Do viđenja koje nadvisuje uobičajeni pogled na ono što nas okružuje dolazimo iskustvom, traženjem, razmatranjem. Praksa je, kako obično na svijetu biva, drugačija. Bol i napor pa i opasnosti koje prate porod poznati su svakome tko je u tome imao nekog udjela. Isto tako naizgled nepotpuna, očito ljudski nesavršena, jezično i logički razlomljena konkretna ispovijed prikriva bit onoga što se uistinu događa, poput zgrušane krvi na brušenom dijamantu. U trenutku kada budemo spremni, obrisat ćemo nečistoću i pronaći dijamant netaknut u svoj svojoj čistoći. Sakrament pomirenja naizgled nije tako veličanstvena pojava kao rođenje djeteta, ali na neki način dovodi do preporađanja. Čovjek koji je ušao u ispovjedaonicu ili sjeo do svećenika da se ispovjedi nije više onaj isti kada otvori vrata ili ustane da krene u život. Ako se naizgled i nije ništa promijenilo, ako je sakrament primljen bez puno vjere, poštovanja i razmišljanja, ako je službeno i nevažeći po katekizmu ili kanonu, on ipak može biti i te kako djelotvoran. Nije na nama da sudimo. Onaj koji je vlastan otpuštati grijehe usmjerit će nas na pravi put koji možemo prihvatiti ili ne prihvatiti jer slobodna volja je također dio priče o odnosu Boga i čovjeka.

Kada bismo bili svjesni što je uistinu sakrament pomirenja, trčali bismo po njega i ne bi bilo načina na koji bismo mogli dostojno iskazati svoju zahvalnost na tom velikom daru. On je dodir ljubavi, ljubavi koju nismo ničim zaslužili, ljubavi koje nismo dostojni, ali nam je darovana velikodušno i bezuvjetno. Pogledajmo svijet dječjim očima, prihvatimo taj dar kao nešto što se samo po sebi razumije, kao nešto što je istinski nama namijenjeno. I neka nam bude sretan ovaj korizmeni hod.

 

Ps 32, 1-2.5.11

Blažen onaj kome je grijeh otpušten,
kome je zločin pokriven!
Blago čovjeku kome Gospodin ne ubraja krivnju
i u čijem duhu nema prijevare!

Grijeh svoj tebi priznah
i krivnju svoju više ne skrivah.
Rekoh: »Priznat ću Gospodinu prijestup svoj«,
i ti si mi krivnju grijeha oprostio.

Radujte se Gospodinu i kličite, pravedni,
kličite svi koji ste srca čestita!