Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Isprika - potrebna ili nepotrebna?

Isprika koja u sebi ne sadržava žaljenje zbog učinjenog nema puno smisla. Zaboravimo sva opravdanja i sve izlike koje smo u stanju smisliti za neki svoj čin i, ako vidimo da smo nekoga zaista povrijedili, sakupimo snagu i ispričajmo se.
Objava 29. ožujka 2022. 0 komentara 302 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Isprika nas oslobađa spona vlastitih djela i vezuje za dobro u nama i u drugima

Nedavno mi je palo na pamet pitanje i počela sam ozbiljno razmišljati i kopati po sjećanju jesam li ikada u Bibliji pročitala da se Bog ljudima za bilo što ispričao. Logično je da nije, no ipak, u Starom i Novom zavjetu bi se možda moglo pronaći mjesto s takvim podatkom, ako ne zbog drugoga, onda zato što je Biblija pisana ljudskom rukom, a ljudsko biće je nesavršeno pa se tako među Božjim riječima i djelima može naći poneko sasvim ljudsko postupanje. Zapravo je živi Bog koji je htio biti ljudima blizak morao tako ljudski  postupati kako ne bi u potpunosti odbio svoj narod od sebe i zavladao isključivo pomoću straha koji su osjećali. Puno puta se iz teksta napisanog rukom starih biblijskih pisaca začuje odjek Božjeg žaljenja nad učinjenim, poput onog uzdaha olakšanja nakon Potopa kada mu jedini preživjeli Noa ispred svoje obitelji prinosi ugodnu žrtvu. Puno češće možemo pročitati kako se starozavjetni Bog sažalio na ljude i na njihovu nevolju te im smanjio nečim zasluženu kaznu ili ih na njihovu molbu spasio iz neke opasnosti. Ponekad se sa svojim miljenicima upuštao i u rasprave pa i svojevrsno cjenkanje, poput onoga prilikom najave uništenja Sodome kada je Abraham u dojmljivom dijalogu od Jahve zatražio da ne uništi grad ako se u njemu uz opake nalaze i pravednici, a pritom je broj pravednika s pedeset uspio smanjiti na pet. Uzalud, jer u tom gradu nije bilo ni pet dostojnih da budu spašeni. U času dok pišem ove riječi na gradove u ne tako dalekoj Ukrajini, gradove u kojima sasvim sigurno ima puno više pravednika nego u drevnoj Sodomi, pada kiša razarajućih projektila koja ruši zidove i bez milosti ubija ljude koji su se u njima zatekli. Ipak, između te dvije situacije postoji velika razlika. Dok Bog neometano izvršava svoj naum bez žaljenja i bez isprike, za strahote koje se događaju u ovim drugim gradovima prije ili kasnije će se netko morati ispričati, ma kako jadna ta isprika bila nakon prolivene krvi i zaustavljenih života, a ta će isprika omogućiti početak pomirenja koje će se možda jednom zaista dogoditi.

Rečenica koju sam čula u obitelji davno prije nego što sam ozbiljno uzela Bibliju u ruke, volio ju je naime citirati moj tata, objašnjava Božje stanovište naspram ljudi: „Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti“ (Izaija, 55,8). Ako vjerujemo u čistu Božju dobrotu i savršenu Božju ljubav, onda je prihvaćanje vlastite nemogućnosti da shvatimo Stvoritelja i njegove postupke neminovno. Dalje se neću upuštati u zaključke koji mogu proizaći u ljudskom umu jer istinska vjera u svom krajnjem dosegu daleko prelazi naše mogućnosti spoznaje, a time i bilo kakvog objašnjavanja. Po ovom pitanju i po mnogim drugima želim biti poput onih ljudi koji su u evanđeoskom ulomku (Mk 6,34) omeli Isusovu namjeru da ode u osamu i odmori se, a on se sažalio nad njima jer su bili kao ovce bez pastira, stoga je ostao i počeo ih poučavati.

...

Isprika je za nas ljude osjetljiv i pomalo kontroverzan pojam. Zaista nisam sigurna ima li smisla da se Papa ispriča za davno prohujale križarske ratove ili da se potomci robovlasnika ispričavaju potomcima robova i slično, no sasvim sigurno ću se vrlo iskreno ispričati ako nekome u prepunom tramvaju stanem na nogu ili ako nekoga nehotice uvrijedim svojim riječima.

Isprika također može na loš način odvratiti pažnju s prave stvari na naš emocionalni stav prema događaju za koji se ispričavamo ili primamo ispriku i tako se na neki način produbljuje problem, odgađa zacjeljivanje eventualnih većih fizičkih ili psihičkih traumi, pojačava se emocionalni naboj sukobljenih strana, a raspravama o povodu za ispriku, ovisno o vrsti, podižu se ponekad tenzije do neslućenih visina.

Nipošto ne mislim da je isprika nepotrebna i besmislena. Naprotiv, iskrena isprika često je početak popravljanja narušenih međuljudskih odnosa. Mislim, doduše, da isprika, ako želimo popraviti nešto ili unaprijediti odnose s nekim, treba prije svega sadržavati izraz žaljenja. Isprike se u svakodnevnom životu često daju olako, ponekad se gotovo bacaju u lice onome kojemu je isprika namijenjena, bez provjere i interesa je li isprika uopće prihvaćena. Takva isključivo formalna isprika, naravno, ne zaslužuje naziv isprike i bilo bi bolje da je nije ni bilo. To je nešto poput isprike djeteta koje su roditelji natjerali da se ispriča susjedu kojemu je igrajući se loptom nehotice razbilo prozor. Ipak, i takve isprike su potrebne i dobre kao svojevrsne lekcije o međuljudskim odnosima. One su početak onih pravih isprika u kojima onaj koji se ispričava shvaća težinu učinjenog i iskazuje svojevrsnu hrabrost i velikodušnost dok naglas priznaje svoje djelo. Prava isprika u osjetljivoj situaciji nije znak slabosti, nego unutarnje snage i jake volje Time lopticu s emocionalnim nabojem prebacuje na onoga kome je šteta učinjena i omogućava mu da prihvati ili odbije ponuđeno.

Postoje ljudi koji teško prihvaćaju ispriku. Ne žele je, neugodno im je što se netko njima ispričava i zapravo samo žele da sve bude kao prije, bez ikakvih formalnosti. To su često nježne i fine duše koje je lako povrijediti, no pritom zaboravljaju da drugoj strani treba lekcija. Zapravo je dobro i korisno naučiti prihvatiti ispriku. Ni ja ne volim kada se netko ispričava, no na poslu u radu s djecom ponekad doživim nešto za što se smatra da je isprika potrebna. Ako se u takvoj situaciji dijete ispriča, bilo samo ili na poticaj roditelja, zanemarim nelagodu i kažem da je sve u redu, ali obavezno uz uvjet da se to što je dovelo do isprike više ne smije ponoviti. Onima koji često rade gluposti i zatim olako kažu „Oprostite“ uvijek objasnim da takva isprika vrijedi samo jednom. I to im ponovim koliko god puta je potrebno da se u budućnosti koja ih očekuje ne dogodi da trče okolo ispričavajući se: oprosti što sam te prevario, oprosti što sam te povrijedila, oprosti što smo te pokrali, oprostite što smo vas ozlijedili, oprosti što smo ih ubili... Ako i budu radili nešto od toga, trebaju znati da im isprika nema smisla, da ne vrijedi...

I na kraju najvažnije – isprika koja u sebi ne sadržava žaljenje zbog učinjenog nema puno smisla. Zaboravimo sva opravdanja i sve izlike koje smo u stanju smisliti za neki svoj čin i, ako vidimo da smo nekoga zaista povrijedili, sakupimo snagu i ispričajmo se kako čovjeku dolikuje.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.