Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Kada umru sjećanja

Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj smrti, kojoj nijedan smrtnik umaći neće... (sv. Franjo Asiški)
Objava 25. listopada 2021. 3 komentara 1066 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Memento mori

„Život mrtvih su sjećanja živih…“

 Rečenica je to koju je često ponavljao moj tata nakon mamine smrti. Stavila bih je kao naslov ovoga posta, kada bih se u potpunosti slagala s njom. No ne slažem se. O životu mrtvih ovom prilikom ne bih nagađala. Vjerujem da se život na neki način nastavlja iza one zamućene barijere kroz koju svi mi rođeni jednom moramo proći pa mi te prve dvije riječi nisu sporne. No sjećanja živih koja bi trebala biti život mrtvih, kad bolje razmislim, više me asociraju na noćnu moru s nizom nepovezanih i teško prepoznatljivih duljih i kraćih prizora, dramu koja poput Ionescovog očekivanja Godota traje beskonačno dugo, nego na nešto utješno i poticajno za čime bismo trebali težiti za života. Važno je, zaista važno za nas žive, sjećati se pokojnih, osobito onih koji su nam bili bliski, dok one druge možemo s dužnim poštovanjem ostaviti da polako tonu i gube se u zaboravu, našem zaboravu. Sjećati se ne bi trebalo značiti vezati se, okovati sebe za uspomene. Nije to dobro za nas, a možda ni za pokojne kojih se prisjećamo prizivajući time vremena koja su nama bila važna, a od kojih su ostale tek iskrzane kulise bez glavnih i sporednih glumaca, s inventarom koji na sebi nosi tragove prohujalog, zauvijek nestalog vremena.

 Krhko je znanje, a još krhkije sjećanje

 Sjećanje je, ako bolje pogledamo, jako krhka i nestabilna pojava. I u savršenim uvjetima podložno je varkama i promjenama u odnosu na objektivna događanja. Nježni kemijski tragovi, svojevrsni engrami u sivoj kori našega mozga tako se lako mijenjaju i, ponekad, potpuno brišu. Možda se jednoga dana zaboravimo sjećati i nastavimo živjeti u sadašnjosti, u jedinom trenutku koji sigurno ili barem vrlo vjerojatno postoji. Ako sjećanja i uspijemo kako-tako sačuvati, ona će zajedno s nama nestati s lica zemlje u trenutku naše smrti. Ta naša sjećanja samo su naša, ne možemo ih ostaviti drugima u izvornom obliku, možemo samo pričati o njima, najčešće uvjereni da govorimo istinu, da prenosimo objektivnu stvarnost u kojoj smo nešto doživjeli. No postoji li uopće takozvana objektivna stvarnost? Rašomon, star, ali sjajan japanski film, zorno nam pokazuje kako je istina daleko od toga da bude istinita. Kao što često kažemo da je ljepota u očima promatrača, tako bismo mogli ustvrditi da je istina stvarnost procesuirana kemijskim procesima u mozgu sudionika pa prema tome nema onakvu vrijednost kakvu joj pripisujemo. Istina koja odgovara pojmu objektivne stvarnosti je više ili manje relativna.

C'era una volta…

 Bio jednom… jedan usamljeni kralj, Bilo jednom… jedno selo na rubu šume, Bila jednom… jedna kraljica bez svoga kraljevstva… Početci su to dječjih priča i bajki koje su ponekad toliko grube i zastrašujuće da se teško mogu smatrati dječjom književnošću. No činjenica je da ih ljudi od davnina pričaju, slušaju, pišu i čitaju. Glad za pričama kod pripadnika ljudskog roda poznata je od davnina. C'era una volta… „Bio jednom… jedan mali dječak.“ Maloga dječaka sam ja dodala uz početak priče ponuđen na talijanskom jeziku. „C'era una volta“ je natpis na rubu plastičnog tanjura koji je moja mama kupila i dala mi ga kada nam se rodio stariji sin. Ružičasti slon na kojem kroz šumu jaše momčić zlatno žute kose, plava ptičica, djevojčica, jabuke i još neke sličice s tog tanjura bile su inspiracija za mnoge kratke priče koje sam pričala malenome dok je jeo svoju kašicu i slušao priču o sebi, jer dječak na ružičastom slonu bio je on sam, a pritom su se likovi i stvari jedan za drugim pomaljali iz slasnih i žitkih dubina. Danas je taj miran i ljubazan dječačić nekoć zanesen mojim jednostavnim riječima odrastao i već oženjen čovjek, odavno spreman pričati vlastite priče onima kojima je namijenjeno da ih čuju. A tanjur je ostao meni, godinama sam ponekad jela iz njega doručak ili večeru. Jednom mi je, ne tako davno, pao na pod i pukao na dva dijela. Sačuvala sam ga, ali ga više nisam mogla koristiti. Tanjur koji je u sebi krio sjećanje na moju mamu, na moje dijete i na priče, ne samo one koje sam pričala, nego i one koje sam jako davno i sama slušala, kao i sjećanje na neke druge tanjure, ne plastične nego one stare metalne, koje je moja baka Cvijeta tako rado nudila svojim unucima kao posebnu povlasticu jer ih je smatrala osobitima i lijepima. Posebno se sjećam jednog dubokog: na bijelom emajlu bio je naslikan orkestar žaba i svaka žaba svirala je svoj instrument. Iako sam tada bila već prestara za dječje tanjure, voljela sam ga gledati, a još sam više voljela gledati kako baka voli taj tanjur zato što voli svoje unuke. Zvuči komplicirano, ali onima koji znaju o čemu se radi, bit će sve jasno.

Vremenska kapsula – to smo mi, ali ne uvijek niti zauvijek

Često sam razmišljala kako bi bilo dobro napisati vlastita sjećanja kao što su to napravili mnogi pisci, ali i brojni obični, nepoznati ljudi. Svoje su misli povjeravali dnevnicima ili tekstovima koje su pisali po sjećanju, a osim misli u takvim se dokumentima nižu događaji razvrstani nekim redom, često kronološki, ali ponekad i prema značaju događaja za autora teksta ili unatrag, od vremena početka pisanja do najstarijih sjećanja do kojih su mogli doprijeti. Sve su to pokušaji stvaranja vremenske kapsule u koju bismo mi ljudi rado pohranili svoje najdragocjenije uspomene i sačuvali ih za budućnost. Meni bi taj trud, kada bih ga i željela uložiti, ostao gotovo uzaludan. Svaki i najmanji detalj iz prošlosti priziva mi brojne druge uspomene koje se vrtlože, izviru i tonu poput štapa bačenog u bujicu, cijeli život mi ne bi bio dovoljan da to sve napišem. Zato je moj pristup pisanju točkast, a točke su među sobom donekle povezane.

Vremenska kapsula, to ponekad možemo biti i mi, ali samo u vrlo ograničenom opsegu. Sjećam se kako je tata, kada je umro njegov tata, moj djed, sa žaljenjem konstatirao da se, uza sve ostalo, zauvijek ugasio jedan veliki mozak, kompjutor pun dragocjenih znanja i najrazličitijih podatka, jer djed je bio među najsvestranijim ljudima koje sam ikada upoznala. Njegove uspomene koje je napisao, kao i sve što nam je ikada ispričao, pokriva tek mali dio toga blaga.

Nedavno mi je iznenada iz čista mira palo na pamet nešto naizgled žalosno i teško odjeknulo mojom nutrinom: kada moj tata jednom umre, s njim će umrijeti i sva ona bezbrojna sjećanja na mamu koja je nosio u sebi. Ostat će samo sjećanja nas djece na priče ispričane o njihovom životu u vremenima prije našega rođenja. A priča svjedoka nije isto što i ta ista prepričana priča. I mi, kada jednom odemo, svojoj djeci i unucima ostavit ćemo približne podatke kojih će se oni s naporom prisjećati dok ih budu izvlačili iz naših neautentičnih, prepričanih priča. A onda će jednom i to sjećanje nestati. I na samu tu iznenadnu pomisao na mamu koje se više nitko ne sjeća, usred prekrasnog, jesenskim podnevnim suncem obasjanog krajolika, oči su mi se ispunile suzama. Ipak, to nije nešto zbog čega bismo trebali plakati, to je savršeno normalan tijek života u svijetu. Sve što se jednom dogodi, uskoro mora postati sjećanje i zatim prije ili kasnije nestati, rastopiti se pohranjeno možda u nekom imaginarnom zajedničkom spremniku svih bića koja su od pradavnih vremena nastanjivala ovaj svijet.

Velovi koji prekrivaju sjećanja

Različiti su velovi koji mogu prekriti sjećanja, a time ih čuvaju i od promjena i donekle od zaborava.

Divim se grubim materijalnim velovima vulkanskog pepela koji je zatrpao Pompeje, grad pun života, nepripremljen za tako naglu smrt. Ruševine koje su polako izranjale tijekom stoljeća sustavnih iskapanja pružile su nam neusporedivo više informacija o stvarima iz svakodnevnog života prije dvije tisuće godina od onih koje su bez takvog pokrova ostale bliže površini zemlje.

Postoje i mnogi velovi tajne. Ulaskom u neki tek otvoreni dio posebno čuvane arhivske građe također se ulazi u područje ispod nevidljivog vela netom ukinute zabrane, a sjećanja koja su tamo sačuvana, ma kako nesavršena bila, često mogu novim svjetlom osvijetliti neke stare priče i oživjeti na trenutak njihove protagoniste.

Velovi mogu biti i zamišljeni ili sasvim izmišljeni. Sjećam se jedne znanstveno fantastične priče koja mi se usjekla duboko u pamćenje. Starac je došao na planet poznat po slojevima tankih, ali neprobojnih velova istkanih od čestica koje su se svake godine spuštale na cijelu površinu planeta i tamo zarobljavale sve koji se nisu na vrijeme sklonili iz njihova dosega. Uz pomoć posebne opreme ljudi su mogli zaroniti u velike dubine kroz slojeve tih velova i istraživali prošlost, a pritom su susretali i ljude koji su ondje ostali zarobljeni i živi sačuvani za vječnost. Žena glavnog junaka našla se u takvoj situaciji, a on ju je svake godine posjećivao, premda se ona sve više i više udaljavala i nestajala u mutnim dubinama. Ne sjećam se više završetka priče, ostao je prekriven velom zaborava, no on nikako nije mogao biti sretan. Ako je starac uspio otići prije spuštanja novog neprobojnog pokrova, ubrzo je usamljen i žalostan umro. Ako je pak i njega prekrio veo, ostao je zauvijek zarobljen u svom staračkom tijelu, ali odvojen od svoje najdraže velovima koji su padali godinama prije njegovog vlastitog zarobljavanja. Ništavnost besmrtnosti u tijelu ovdje je očita, kao i nepostojanje istinske besmrtnosti. Prije ili kasnije taj planet će nestati pogođen sudbinom svega materijalnoga što teži entropiji i ljudska bića zarobljena u njegovom tkivu nestat će zajedno s njime.

Tijelo pripada zemlji, a duša nebu

 

„Daj mi duše, ostalo uzmi!“ zavapio je sv. Ivan Bosco spašavajući dječake o kojima je skrbio od prijetećih pogibli svih vrsta pa i preuranjene smrti koja je u to vrijeme ne birajući kosila jednako i stare i mlade iz najugroženijih staleža.

Smrt nije kazna niti strašilo kako je mnogi vide. Smrt je naša sestra, kako je s ljubavlju naziva sv. Franjo Asiški u Pjesmi stvorova. Ona nas milosrdno oslobađa svega što smo poput okova na sebe navukli tijekom života i odvodi nas nekamo gdje se sjećanja gube ili, ako ih ima, mijenjaju svoju vrijednost. Smrt tijelo vraća zemlji iz koje je poteklo, a dušu vodi u nov, drugačiji život. Pred smrću smo svi nemoćni poput novorođenčadi. Ne možemo ni sebe ni druge od nje sakriti, a ne trebamo je ni prizivati jer ona dolazi nepozvana u točno određeno, nama smrtnicima nepoznato vrijeme. I dobro je tako.

Na blagdan Svih Svetih i Dušni dan koji su pred nama prisjetimo se svojih najdražih koji više nisu ovdje, s radošću jer smo bili s njima i, ako možemo, bez žalosti zbog njihovog odlaska. Vjera u vječni život i susret izvan vremena, ako smo je za života stekli, pomoći će nam u tome. Sjećajmo se s nježnošću i zahvalnošću svojih pokojnih sve dok su nam sjećanja dana, ali svjesni činjenice da ona nisu zauvijek. Sjećanja su poput lampaša i lučica koje ćemo zapaliti na grobovima – lijepa dok traju, a onda se ugase. Krhke uspomene i svijest o njihovoj prolaznosti najljepši su dar koji možemo pružiti pokojnima koje volimo, ali i samima sebi.

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Avatar prasetina
    prasetina:

    Konacno jedan suvisao clanak u Vecernjem. Krasno napisano!!

  • lucio2:

    Lijep esej.