Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Koliko sam sudnjih dana preživjela?

Budući da u trenutku pisanja ovoga teksta imam 56 godina, 10 mjeseci i 6 dana, odgovorno izjavljujem da sam do danas preživjela 20.764 sudnja dana.
Objava 29. studenoga 2021. 0 komentara 705 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Jedno od lica svršetka svijeta

Najave svršetka svijeta

Razmišljala sam o gornjem naslovu, zapravo o pitanju, bi li ga trebalo staviti u množinu, zapitati se koliko smo sudnjih dana preživjeli. Ipak, mislim da je bolje da govorim u svoje vlastito ime. Mislim, naime, da sam ih preživjela jako puno. Razlog tog preživljavanja nije moja sreća, sposobnost snalaženja ili nešto tome slično, nego činjenica da tih sudnjih dana u uobičajenom smislu riječi naprosto nije bilo. Pravo pitanje bi zapravo bilo koliko sam dana najavljenih kao mogući smak svijeta doživjela i preživjela. Da sam zapisivala, nakupio bi se ovelik broj tih bilježaka – konjunkcije i značajni položaji planeta, mjeseca i sunca ovakvi ili onakvi, pojava većih asteroida u blizini našeg plavog kamenog svemirskog doma, prijeteći društveni lomovi i slomovi epskih razmjera koji se, kao i ratovi, svako malo pojavljuju u društvu na materijalnom, financijskom, zdravstvenom planu i svim ostalim područjima koja su nam važna. Ne, do tog zaključka sam davno došla, a i pisala u jednom od prethodnih postova – sigurnosti na ovome svijetu zaista nema i ne može biti. Ta stalna nesigurnost daje poticaj mnogim samozvanim prorocima pa i ozbiljnim znanstvenicima koji se rado upuštaju u rasprave o budućnosti da najavljuju nama običnim ljudima zastrašujuće stvari. O nekoliko centimetara vode koja će progutati velik dio naseljenog svijeta (dajući, gle čuda, ljudima vremena da se skrase negdje drugdje, da ne govorim o tome kako bi dvije ili tri jako prašnjave erupcije supervulkana odmah sredile stvar i gurnule nas prema ledenom dobu umjesto trenutnog, uistinu zabrinjavajućeg, zatopljenja), o urušavanju i nestanku društva kakvo danas poznajemo (kao da je to naše društvo nešto jako dobro, jedini mogući modus vivendi, najpoželjniji način života koji se pojavio u našoj povijesti koja traje tek nekih pet i kusur tisuća godina).

Čemu tolike priče o svršetku svijeta?

Imam dojam da su te priče o kraju svijeta, o ciklusima koji završavaju strašnim i smrtonosnim katastrofama, na neki način potrebne nama ljudima poput onih zastrašujućih bajki o kojima se u posljednje vrijeme dosta raspravlja. Rekla bih da se tu radi o svojevrsnom načinu preispitivanja prošlosti i čišćenja za budućnost, no čini se da ti strahovi, ako izostane realizacija najavljene ugroze, ne dovode do toga, nego nas još dublje guraju u kaljužu raznih zala koja bujaju u opasnim trenutcima kada se misli da je prilično svejedno tko smo i kakvi smo jer ćemo ionako uskoro svi izginuti.

U tome postoji još jedan element. Strah od smrti koji je prisutan u svakom živom biću, usađen u nas kao prirodni nagon za očuvanjem života i vrste, teško pritišće mnoge pojedince. Svakome tko je ikada razmišljao o smrti jasno je da svatko od nas u nju odlazi sam. Ljudi u katastrofama umiru jedni uz druge, poput nesretnika koji su se zatekli u Pompejima za vrijeme kobne erupcije Vezuva i ostali zatrpani, mnogi od njih zagrljeni, držeći se za ruke u potrazi za utjehom. No ipak, svatko je od njih u smrt otišao sam. Onima koji o tome nešto manje razmišljaju i razglabaju od nas rođenih s filozofskom žilicom, možda se čini prihvatljivije umrijeti zajedno, u jednom trenutku nestati s lica Zemlje, utopiti se u neizmjernom valovlju ili se živi spržiti u vatri s neba. Takvo razmišljanje o zajedništvu u najstrašnijim trenutcima možda nam donosi neku vrstu olakšanja i utjehe pa podsvjesno priželjkujemo upravo takvu situaciju.

Sjećam se priče o svemirskoj postaji Skylab koja se 1979. otela kontroli i počela polako ali sigurno, kružeći oko zemlje, tonuti u njezinu atmosferu, naš životni prostor. Budući da je bila prevelika da cijela izgori prolaskom kroz gušće slojeve atmosfere, znanstvenici su dali sve od sebe da ostatke u padu usmjere prema morskoj površini ili barem manje naseljenim kopnenim krajevima. Na kraju su ti opasni metalni dijelovi završili negdje u nenaseljenim prostranstvima Australije i Oceanije, no prije toga su izazvale pravu paniku u cijelom svijetu. Sjećam se naslovnica dnevnih novina koje su bile pune bombastičnih naslova o mogućem vremenu i mjestu pada postaje. Nisam se bojala niti brinula oko toga jer se ni oni oko mene nisu bojali niti brinuli. No sjećam se jednog malog članka, crtice u kojoj je pisalo kako je jedna žena, negdje u Francuskoj, mislim, isturila glavu kroz prozor i vikala da želi da joj Skylab padne na glavu. Pitala sam mamu što je njoj, budući da sam i kao četrnaestogodišnjakinja znala da je šansa da nekoga zaista izravno pogode ti metalni dijelovi nevjerojatno mala, a mama mi je rekla da gospođa očito ima svojih problema i želi ih se riješiti i još pritom postati slavna. Mislila sam onda da se mama šali, no zapravo je to bilo prilično točno. O utjesi koju može donijeti zajednički odlazak u smrt malo prije sam govorila, a o problemima koji bi se tako riješili imala sam i nekakvo vlastito iskustvo jer sam ponekad u djetinjstvu, osobito u drugom osnovne kada sam živjela u strahu od stroge i nepravedne učiteljice, često navečer, nepripremljena za nastavu sljedećeg dana, mislila kako bi bilo zgodno kada bi mi strop pao na glavu, ali uz uvjet da ja to svakako preživim…

Svršetak svijeta kao dio vjerskih učenja

Većina svetih tekstova najavljuje nekakav svršetak svijeta što je normalno jer je jasno da se svijet u stanju u kojem smo se navikli gledati ga ne zadržava trajno i zauvijek, a svaka promjena može izazvati masovni pomor i naš nestanak. Poznata je slika jahača Apokalipse iz Biblije, laiku teško razumljivog teksta Otkrivenja koji je napisao sv. Ivan Apostol u progonstvu na otoku Patmosu. Neću se upuštati u nikakva tumačenja te knjige i objave koju sadrži i koja je vjerojatno bila izrečena u kontekstu svoga vremena i pod utjecajem židovske religije čiji je kršćanstvo onda bilo osporavani dio. Radije ću se vratiti izvoru, Isusu koji je svojim učenicima govorio o svršetku svijeta. Jednom je rekao da će se to dogoditi prije nego što nestane naraštaj kojem su pripadali apostoli. No ipak, evo što je na kraju rekao: „A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.“ (Mk,24,32) Skrivena je dakle tajna toga časa nama na zemlji, a prikrivena je bila i Sinu dok je boravio među nama. Sasvim na kraju svoga zemaljskog hoda, prije nego što je uzašao na nebo, Isus je izrekao najutješnije riječi koje već stoljećima dopiru do ušiju i srdaca kršćana svih vremena, svoje obećanje da nikada nećemo ostati sami: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt,28,20)

U razmišljanjima od svršetka svijeta do adventa i Uskrsa

Možda izgleda malo neobično, ali upravo ova prethodna razmišljanja podulji su uvod u kratko razmišljanje o došašću (latinski adventus - dolazak) u koje smo upravo zakoračili. Za kršćane je advent vrijeme iščekivanja Spasitelja i Otkupitelja svijeta, velikog Svjetla koje obasjava sve ljude i sve narode budeći u njima prisjećanje i spoznaju da su ljubljena djeca Božja. Jedna pozlaćena nit koja se provlači kroz to liturgijsko razdoblje je radosno iščekivanje Isusovog rođenja s prekrasnim pričama koje nam je zapisao sv. Luka, a mašta ljudi brojnih generacija ukrasila ga još i više. Ta rođendanska radost opravdava sjaj i raskoš kojim ljudi žele odagnati prijeteću tminu koja uvijek vreba s rubova naše svakodnevice. Današnji komercijalizirani advent priča je za sebe i uglavnom zaista nije ono što bi došašće trebalo biti. Ipak, on bi bio savršeno opravdan kada bi svi njegovi sudionici znali za blago koje se skriva u podlozi toga izvanjskog sjaja.

Pravo došašće obilježeno je ljubičastom bojom, ozbiljnom bojom pokore i odricanja, ali i nade. Nema ovdje podsjećanja na muku Golgote i tešku žalost koja u sličnom razdoblju, u korizmi, obavija svaku postaju Križnoga puta. Približava se Božić, blagdan svjetla i nade, ali nade koja će se u punini ostvariti tek o Uskrsu. Iščekivanje koje je zajedničko adventu i korizmi trebalo bi biti jednako obilježeno dubljim promišljanjima koja se nude u liturgijskim čitanjima, a pažljiv će ih pratitelj naći i drugdje posvuda oko sebe. Budni budimo, poziva nas vrijeme. Budni i spremni u svakom trenutku, to je poruka adventa. Bog koji je sišao s nebesa i utjelovio se među nama razlog je za veliko slavlje, ali i za propitkivanje vlastitog života. Jesmo li dostojni? Možemo li podnijeti ono što nam se nudi ili ćemo mu, sasvim ljudski, još jednom okrenuti leđa i zaboraviti na ozbiljnost uz šalicu kuhanog vina i nekoliko fritula, nadajući se istoj ponudi za godinu dana? Naravno, nije problem u fritulama i kuhanom vinu, stvar je u dubokom unutarnjem stavu svakog pojedinog među nama. Kao što svatko od nas sam prelazi granicu između života i smrti, tako u životu sam prolazi i kroz razdoblja kada intenzivnije življenje pravoga života može donijeti višestruki blagoslov, a odbijanje nesaglediv gubitak.

Sudnji dan - svaki dan koji nam je suđen

Da se samo još kratko vratim na pitanje s početka teksta. Budući da u trenutku pisanja ovoga teksta imam 56 godina, 10 mjeseci i 6 dana, odgovorno izjavljujem da sam do danas preživjela 20.764 sudnja dana. Svaki od njih uklesan je u moj život i za svaki od njih pojedinačno i povezane s cjelinom jednom ću položiti račune, zato je svaki od njih "sudnji". Preživjela ih ili proživjela, zapravo je svejedno. Mnogi od njih su bili sivi, kao da ih nikada nisam ni živjela. Neki su bili strašni, poput onog očekivanog dana Posljednjega Suda. A neki, oni lijepi i pravi (zajedno s onim strašnima koji su također pravi), obasjani su svjetlošću i obično mi dopuštaju da ih prizovem u sjećanje. Hoću li s ovoga svijeta otići danas, sutra ili za nekoliko godina pa i desetljeća, sama ili s brojnom pratnjom što bi se moglo dogoditi ako se na nas sruše kulise koje su popratile naše vrijeme na Zemlji, svejedno je. Samo Bog zna kada dolazi taj trenutak za mene, za svakoga pojedinca i za cijeli svijet. U toj vjeri nalazim svoj mir i pouzdanje.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.