Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Korov naš svagdašnji

Korov je uvijek korov, biljka koja živi, raste, razmnožava se. Ukoliko nekome nanosi štetu, smatra se korovom, makar inače imala bezbroj dobrih osobina. Ta biljka samo mijenja uloge kako se mijenja naš pogled na nju, ali njezina bit ostaje ista, ona za života ne može promijeniti svoje stvarne karakteristike pa će se tako na primjer slak i dalje obavijati oko obližnjega bilja bez ikakve zle namjere, ali čineći veliku štetu zahvaćenim biljkama. Čovjek pak nije biljka, a osobito nije korov. Čovjeku je namijenjeno puno više od jednostavnog postojanja. Čovjek koji svojim postojanjem čini štetu drugim ljudima i ostalim živim bićima koja bivaju oko njega uvijek ima mogućnost promijeniti svoje štetno ponašanje i ublažiti štetu već samom svojom odlukom da bude dobar, ma što to u nekom trenutku moglo značiti. Zato nikada, zaista nikada ne treba odustati od čovjeka, sve do njegovog posljednjeg daha pa i minutu ili dvije dulje. Možda je upravo u tom posljednjem trenutku nastupila promjena koja je u potpunosti preobrazila cijelu njegovu prošlost.
Objava 02. lipnja 2021. 0 komentara 325 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Ljepota cvjetova prikriva borbu za preživljavanje

Za početak definicija: „Korov su sve biljne vrste koje nisu cilj uzgoja na nekoj uzgojnoj površini - polju ili gredici.“

Dakle, za početak mora postojati želja i namjera uzgajanja čiste kulture na određenoj površini koja je za to prikladna, a mi smo je oranjem, gnojidbom i ostalim postupcima učinili još prikladnijom. No što je dobro za naše željene biljke, to je još bolje i za korov koji se miješa s našim usjevima ili sadnicama i drsko preotima prostor, svjetlost, vodu i hranjive tvari kultiviranim biljkama koje se bez nas teško mogu izboriti za svoje mjesto pod suncem. Mi ćemo onda navaliti na taj korov, čupati ga, tretirati herbicidima, pokrivati ga sijenom kako ne bi mogao izrasti… U svemu tome jadan korov kriv je samo zato što je živ.

Stajala sam prije nekoliko dana na jednoj gredici koju su preplavile nepoželjne biljke i biljčice i pokušavala se sjetiti tatinih pouka o vrstama biljaka, u ovom slučaju korova. I dok se maslačak ili mak mogu lako prepoznati kao i koprive, preslice i oni neugodni pikavci koje se ne smije dirati golim rukama, našlo se tu i nekih nepoznatih biljaka u prilično velikom broju. Gledajući ih pokušavala zaključiti je li ih vlasnica gredice i vrta namjerno posadila zbog cvijeća ili eventualno korisnog lišća ili ploda ili su se same od sebe ovako proširile. Neke su već ovelike i podsjećaju me na priču Maloga Princa o mladicama baobaba koje je morao pažljivo čupati na svom asteroidu kako ga to ogromno drveće ne bi svojim korijenjem pretvorilo u hrpu svemirskog šljunka. Nisu ove moje stabljičice bile baobabi, ali nisu izgledale niti pitomo. Pokušala sam stvar riješiti zaključivanjem i dobro proučila gdje su sve izrasle – na gredicama, izvan gredica, među njima... Ne, ljudska ruka obično ipak sadi na gredicama, a ovo je zasigurno štetan ili barem beskoristan korov.

Prisjećam se davnih srednjoškolskih vremena dok sam još razmišljala o studiju biologije. Biljke su me osobito privlačile, a bila sam i u jednoj učeničkoj koloniji za mlade biologe gdje smo se služili „Malom florom“. To je knjiga pomoću koje se mogu odrediti biljne vrste na nekom području. No nažalost, to je često nemoguće učiniti na licu mjesta. Razlog je vrlo jednostavan: biljka se razvija postepeno, a da bismo je razvrstali, ponekad osim lišća, stabljike i korijena moramo vidjeti i cvijet ili plod. A na njihov razvoj treba pričekati. Mali princ nije mogao čekati jer bi ostao bez svog dalekog doma da je zanemario neku mladicu opasnog baobaba, no na gredicama vrta koji sam plijevila ne može se ništa slično dogoditi pa sam nekoliko tih korovu sličnih biljaka ostavila u nadi da će od ružnog pačeta postati krasni labudovi, da će me dakle iznenaditi prekrasnim cvatom kada se budem vratila za koji tjedan. Nažalost, pretpostavljam da ću ih uz određeno žaljenje na kraju ipak morati počupati, makar se ne radi o baobabima.

Iz maloga raste veliko - odrasla stabla baobaba (Foto: pixabay.com)


Pokušaj da se nešto uzgoji na gredici ili na njivi zapravo je neprestana borba i izbor između manjih zala i prihvatljivije štete. Današnja intenzivna poljoprivreda mogla bi nas o tome puno više poučiti nego što se obično govori. Osim kratkoročne i dugoročne štetnosti mnogih postupaka koji prate tu „proizvodnju“, pojavljuje se i problem hiperprodukcije hrane koja se onda baca premda postoje nebrojena gladna usta kojima bi tu istu hranu trebalo samo dostaviti. Nedavno sam gledala dokumentarni film o Borneu koji se dotaknuo i lovaca koji love na tom području koje je istovremeno i bogato i siromašno. Lovci jedni drugima ostavljaju znakove u šumi kojima javljaju da su nešto ulovili ili da su gladni ili u nekoj nevolji. Kada nešto veliko ulove, podijele to s ostalima koji se bave istim poslom i tako opskrbljuju svoje obitelji. Ako se tako lako može podijeliti malo, zašto je tako teško ili nemoguće podijeliti puno?

Korov izaziva velike probleme poljoprivrednicima koji znaju biti i očajni i ljuti kada se pojavi neka nova napast i ugroza njihove proizvodnje, a to se stalno događa jer se nametnici i štetočine neprestano prilagođavaju situacijama pred koje ih postavljaju priroda od davnine i čovjek odnedavno. Možda bismo u današnjem neobičnom vremenu razmnožavanja svih mogućih prava mogli postaviti pitanje ima li korov pravo postojati pod modrim nebeskim svodom i suncem koje daje život. Korov je štetan kada želimo na nekoj površini uzgojiti nešto svoje, ali pritom zaboravljamo da je taj isti korov starosjedilac na toj uzurpiranoj površini. To je naprosto činjenica. Ponekad je omraženi korov prekrasan za gledanje i dobar za jelo ili liječenje. To bi trebalo biti dovoljno da mu se dopusti živjeti. No kako danas sve mora biti po našem, korov napadamo iz svih mogućih i nemogućih oružja najčešće ne razmišljajući o toj drugoj strani medalje. Dok usredotočeno trijebimo maslačak iz svoga vrta, vjerojatno ne razmišljamo o njegovim žutim cvjetovima kao o prekrasnim malim suncima, o sjemenu kao o najnježnijoj haljini neke balerine, a o lišću kao jednoj od najzdravijih salata. No možda, ukoliko nismo poljoprivrednici i ne posjedujemo njivu na kojoj dozrijeva žito, ipak možemo uživati u crvenilu cvjetova maka, tako prekrasnih, tako nježnih latica nevjerojatne, zagasito crvene boje, a tako borbenog i uspješnog u prerastanju klasja u polju u kojemu se razmnožio. Možda nam se sviđaju nježni cvjetovi slaka. No u njegovu samoživost i snalažljivost koja je sama po sebi hvale vrijedna lako ćemo se uvjeriti ako izbliza pogledamo tanke, ali čvrste hvataljke koje se poput udava ovijaju oko druge biljke izabrane za potporanj.

Okrutnost slaka pod krinkom nježnosti (Foto: pixabay.com)


Ima ljudi koji poštuju svaku biljku pa tako autohtone biljke ne uklanjaju nego svoje sjeme i sadnice sade na tlu ispod krošanja drveća. Da nema ograda kojima se svaka takva parcela odvaja od ostatka prašume, jedva bi se moglo zaključiti da je na tom mjestu mali domorodački vrt. I to sam vidjela u nekom dokumentarnom filmu. Zaključujem da korova u tom vrtu nema jer vlasnici nijednu biljku ne smatraju štetnom ili suvišnom. Sviđa mi se taj pristup, ali moram priznati da ne vjerujem da bi se na taj način mogao prehraniti velik broj ljudi u nekoj zajednici. Borba s korovom nam, dakle, ne gine.

Isus je svojim suvremenicima ispričao prispodobu o kukolju, korovu koji raste u žitnim poljima i nanosi im štetu. Gospodar je na svoju njivu posijao dobro sjeme. Noću su se došuljali njegovi neprijatelji i uz sjeme žita posijali sjeme kukolja. To se vidjelo kada su biljke nikle. Radnici na njivi su htjeli odmah počupati korov, ali ih je gospodar zaustavio rekavši da će tako uništiti i puno žita koje se maleno još ne razlikuje dovoljno od kukolja. No kada žito dozori, kukolj će se lako počupati i spaliti, dok će se žito smjestiti u žitnice. Prispodoba je to o Kraljevstvu Nebeskom (Mt 13). Sin Božji sigurno nije ljude smatrao korovom, a u navedenom poglavlju Evanđelja po Mateju na kraju je i sam sve objasnio, no to zadire u temu dobra i zla u koju se ovom prilikom neću upuštati.

Nevezano uz to konačno objašnjenje, razmišljala sam o ovoj priči u više navrata. Zaista, čovjeka nikada ne bih mogla smatrati korovom, premda se svatko od nas ili gotovo svi mi barem povremeno ponašamo poput štetočina. No ponašanje čovjeka treba prilikom prosuđivanja u najvećoj mogućoj mjeri odvojiti od njega samoga. Ono što čovjeka razlikuje od korova jest mogućnost promjene njegovoga stanja. Korov je uvijek korov, biljka koja živi, raste, razmnožava se. Ukoliko nekome nanosi štetu, smatra se korovom, makar inače imala bezbroj dobrih osobina. Ta biljka samo mijenja uloge kako se mijenja naš pogled na nju, ali njezina bit ostaje ista, ona za života ne može promijeniti svoje stvarne karakteristike pa će se tako na primjer slak i dalje obavijati oko obližnjega bilja bez ikakve zle namjere, ali čineći veliku štetu zahvaćenim biljkama. Čovjek pak nije biljka, a osobito nije korov. Čovjeku je namijenjeno puno više od jednostavnog postojanja. Čovjek koji svojim postojanjem čini štetu drugim ljudima i ostalim živim bićima koja bivaju oko njega uvijek ima mogućnost promijeniti svoje štetno ponašanje i ublažiti štetu već samom svojom odlukom da bude dobar, ma što to u nekom trenutku moglo značiti. Zato nikada, zaista nikada ne treba odustati od čovjeka, sve do njegovog posljednjeg daha pa i minutu ili dvije dulje. Možda je upravo u tom posljednjem trenutku nastupila promjena koja je u potpunosti preobrazila cijelu njegovu prošlost. Kao što korov u očima nepristranog promatrača prestaje biti korov i postaje ono što jest – biljka s određenim osobinama od kojih su neke korisne dok ih ne poništimo uvjerenjem da je cijelo stvorenje zlo jer nam ugrožava ono za što mislimo da je naše pravo, tako i ljudsko biće na Stvoriteljevom dlanu ostaje ono što oduvijek jest – ljubljeno dijete Božje.

Naravno, ne želim reći da korov na gredicama vrtova i na njivama treba čuvati iz nekakvih altruističkih razloga i dopustiti mu da se razmnoži i uništava naše životne resurse. Samo mislim da mu treba pristupiti razumno, dobro ga pogledati i proučiti i onda ga na najbolji mogući način ukloniti smjesta na kojem predstavlja smetnju. Jedino ne bismo trebali sebi dopustiti ljutnju ili, još gore, mržnju prema korovu dok uklanjamo to bilje koje nam smeta. Ako ne zbog drugoga, onda zato što je ovdje bilo davno prije nas.

 Štetu koju čini otplaćuje ljepotom svoga postojanja (Foto: pixabay.com)


 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.