Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Između Neba i Zemlje

Ljubav do smrti

U svakoj pa i najstrašnijoj smrti može se pronaći malen, besmrtan zametak Ljubavi.
Objava 11. travnja 2021. 0 komentara 420 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Zajedno smo jači

Bio jednom jedan kralj u nekoj dalekoj, dalekoj zemlji u kojoj se čuda još nisu prestala događati. Kralj je imao kraljicu, ljubljenu ženu koju je volio više nego sve na svijetu. No ljubljena se žena jednoga dana teško razboljela i uskoro se našla na smrtnoj postelji. Kralj je na sve strane razaslao svoje glasnike da pokušaju pronaći lijek za njegovu ljubljenu, ali to nikome nije uspjelo. Na kraju se u potragu uputio i sam. Poljubio je blijede usne svoje ljubavi koja je jedva čujno disala podignuta na visoke jastuke. Ne, nije bježao da ne vidi njezinu smrt. Otišao je zato jer je znao da lijek postoji, ali da ga samo on može pronaći.

Jahao je gotovo bez prestanka tri dana i dvije noći raspitujući se kod onih koje je susretao mogu li mu pomoći i uputiti ga. Ali nitko nije znao gdje bi se mogao naći lijek koji bi umirućeg vratio s ruba smrti. Treća ga je noć zatekla u podnožju nepoznate, mračne i zastrašujuće planine obrasle prastarim kvrgavim drvećem među kojim su kroz nisko grmlje vijugale, preplitale se i gubile bezbrojne stazice na kojima se i divljač oštra njuha i vida mogla lako izgubiti, a kamoli čovjek koji je sjahao sa svoga konja, otpustio ga i pješice se uputio u tminu. No kralj se nije bojao. Sasvim na vrhu planine vidio je treperavo svjetlo koje ga je pozivalo da priđe bliže. Osjećao je da će tamo naći odgovor na svoje pitanje. Teškom se mukom kroz trnovito grmlje probijao uzbrdo. Prestrašene noćne ptice i druge životinje povremeno bi sunule ispod njegovih nogu i nestale u neprobojnom mraku. Nije mu preostalo ništa drugo doli da ide uzbrdo, samo uzbrdo jer je to bio jedini način da dopre do onoga svjetla koje ga je snažno privlačilo. I uistinu, bila je još noć kada je izašao na tihu, mjesečinom obasjanu čistinu. No nije svijetlio samo mjesec, bile su tamo na jednom prastarom panju dvije uljane svjetiljke. Sjeo je na obližnje deblo i zagledao se u njih.

Ubrzo je primijetio kako jedna snažno i postojano gori, a druga treperi i njezin se plamen gubi dok paluca titravim trzajima kako ponestaje ulja kojim je bila napunjena. Uzeo je u ruke svjetiljku koja je postojano svjetlila i prelio dio njezinog ulja u onu koja se gasila. Pazio je da u svakoj svjetiljci bude jednaka količina ulja. Umoran je ponovo sjeo i gledao kako obje svjetiljke sada zajednički jasno obasjavaju proplanak na kojem su se nalazile. Kad se razdanilo, požurio je niz planinu, došao do svoga konja koji ga je vjerno iščekivao, zajahao ga i vratio se najkraćim putem kući.

Čim se približio svome dvorcu, ugledali su ga dvorani i potrčali su mu ususret s veselom viješću. Prošle se noći kraljica koja je bila već gotovo hladna i ukočena na svojim jastucima iznenada probudila kao iza sna, ustala i zatražila piće, jelo, odjeću i obuću. Veselju njezinih dvorskih dama i svih ostalih podanika nije bilo konca ni kraja. Kralj se presretan vratio svojoj ženi i oni su sretno živjeli sve dok se i posljednja kap njihovih života nije prelila u vječnost. Onda su zauvijek usnuli, oboje istoga časa. Nitko nije znao kako se to dogodilo jer kralj je tajnu o ulju u svjetiljkama života odnio sa sobom u grob.

Ovu sam priču pročitala u jednoj od zbirki priča koje sam kao srednjoškolka posuđivala u knjižnici. Zamišljeni prizor snažnog mladog čovjeka koji nesebično prelijeva pola svoga života u život voljene žene zauvijek mi se urezao u sjećanje.

Naišla sam kasnije na sličnu priču u grčkoj mitologiji. Filemon i Baukida, dvoje staraca koji su skromno živjeli i štovali bogove, pristojno su se i srdačno odnosili prema putnicima koje bi slučaj doveo do njihove usamljene kolibice u planini. Tako su jednom ne znajući ugostili vrhovnog boga Zeusa i njegovog sina Hermesa i na taj način povratili vjeru bogova u čovječanstvo koje su smatrali pokvarenim do srži. Kada su bogovi otkrili tko su, dopustili su starcima da požele želju. Mogli su oni zatražiti vječnu mladost i ljepotu, zdravlje, bogatstvo, možda čak i besmrtnost. No njihova je želja bila samo jedna – da im dopuste da kao svećenici služe u njihovom hramu i da, kada dođe vrijeme, zajedno umru. Bogovi su potopom uništili pokvarene negostoljubive ljude na koje su ranije nailazili, a Filemon I Baukida ostali su pošteđeni. Njihova se kolibica pretvorila u hram u kojem su vjerno služili sve dok nije došlo vrijeme da umru. Dok su umirali, Filemon se pretvarao u hrast, a Baukida u lipu.

Taj posljednji dio priče o pretvorbi u drveće suvišan mi je jer mi se nekako čini da oni nisi i ne bi nikada poželjeli takvo što jer je bilo u suprotnosti s njihovom željom, ali eto, da te pretvorbe nije bilo, ne bismo o njima čitali u sjajnim Ovidijevim Metamorfozama u kojima je veliki rimski pjesnik ispjevao samo zgode u kojima se dogodila neka preobrazba.

Zašto sam ispričala ove priče? Ne zbog zabave, iako ih se može i zbog toga čitati budući da obje završavaju sretno, premda sa smrtnim ishodom. Sve što se na Zemlji rodi zapisano je smrti, stoga je lijepa smrt u časnoj starosti blagoslov, a ne tragedija. Vjerujem da se za smrt možemo prema svojim mogućnostima i pripremiti, kao što su se pripremili glavni protagonisti prethodnih priča. Mislim da smo relativno spremni u trenutku kada smo su u stanju bez velikog straha pogledati Smrti u oči i živo zamisliti svoju vlastitu smrt, ne kao tlapnju koja će se možda jednom u dalekoj budućnosti obistiniti, nego kao neizbježan događaj koji svi mi poznajemo i na intelektualnoj razini, premda ne pretjerano oduševljeno, prihvaćamo.

No je li to intelektualno prihvaćanje dovoljno? Uvjerena sam da nije, premda može poslužiti za početak. Smrt je u suvremenom zapadnom društvu tabu tema. Pandemija koja nas upravo trese malo ga je oslabila i to je jedna od korisnih stvari koje je ta pošast donijela jer živjeti život bez dubinske i sveobuhvatne svijesti o vlastitoj smrtnosti može biti jednako opasno kao živjeti pored dalekovoda ne shvaćajući ubojitu moć struje koja se njime prenosi.

Smrt je naša najvažnija i najvjernija pratilja na putu između Neba i Zemlje. Kada se s time pomirimo, nećemo više gledati u zastrašujuće lice kostura užarenih mrtvih očiju, nego u prekrasan lik pun ljubavi prema nama i svemu što nas okružuje. U gornjim su se pričama susrele Ljubav i Smrt i ujedinile u svom djelovanju. U svakoj pa i najstrašnijoj smrti može se pronaći malen, besmrtan zametak Ljubavi. Zašto to pišem? Svakako zato što tako mislim. Možda i zato što me potresla neka od smrti koje se ovih dana događaju oko nas. Ili zato što mi nedostaju oni koji su otišli kroz tajanstvena vrata koja će se jednoga dana i preda mnom otvoriti – djedovi, bake, mama, rođaci, prijatelji pa i sasvim nepoznati ljudi za koje sam samo čula ili o njima čitala. Jesu li oni možda za života razmišljali o zajedničkom odlasku s ovoga svijeta s onima koje su najviše voljeli? Razmišljamo li o tome mi koji smo još ovdje, priželjkujemo li takav kraj? Trebamo li razmišljati na taj način? Moj odgovor je, bez obzira na ljepotu i privlačnost takvih priča – NE. Vjerujem da, uza svu ljubav prema drugima koju u životu možemo doživjeti, svatko od nas mora proživjeti svoj vlastiti život. I otići iz njega onda kada je nama došlo vrijeme za odlazak. Želja za zajedničkim odlaskom mogla bi, u ekstremnom slučaju, dovesti do prizivanja „smaka svijeta“ koji bi nas sve povezao u smrtnom času, a takva razmišljanja nisu dobra. Nije na nama da brinemo te brige. Bez obzira na strah od gubitka svojih najmilijih koji donosi bol kakvu svatko od nas prije ili poslije mora upoznati i naučiti normalno i zdravo živjeti s njom, mi trebamo svojim životom postati i uz Božju pomoć ostati sol zemlje i svjetlo svijeta jer za to smo rođeni.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.